U VRLO kratkom razdoblju hrvatskom nogometu dogodile su se dvije pozitivne promjene, obje s tendencijom da ostave dugoročne posljedice. Prvo je pod pritiskom pravosuđa Hrvatsku (nadam se zauvijek) napustio Zdravko Mamić, a onda je reprezentacija plasmanom u četvrtfinale Svjetskog prvenstva u Rusiji najavila novu renesansu hrvatskog nogometa.

Možda je pretenciozno ustvrditi da su sumrak Mamićeve epohe i vrhunac ove generacije nogometnih reprezentativaca izravno povezani, no činjenica je da se vremenski podudaraju. Kao što se podudaraju raspad Vatrenog naraštaja i Mamićev ulazak u Dinamov Izvršni odbor 2000. godine. 

U kojoj su mjeri Mamićeva vladavina, njegov modus vivendi, kadroviranje u Hrvatskom nogometnom savezu, klubovima i medijima, njegovi prostački maniri i dvojbeno financijsko poslovanje predstavljali teret sadašnjim i bivšim reprezentativcima, zasad možemo samo nagađati, no nema nikakve sumnje da nisu ostali bez posljedica. 

Što se sve pod Mamićevim utjecajem događalo unutar zatvorenih vrata kampova reprezentacije saznat ćemo u bliskoj budućnosti, a najkasnije kad sudske presude u procesima u kojima se našao na optuženičkoj klupi, jednog dana postanu pravomoćne. Kad neposredni nogometni radnici, dužnosnici, suci i novinari bez straha od posljedica za svoje karijere budu mogli ispričati sve što su čuli, vidjeli, doživjeli i/ili sami počinili od 2000. do 2018. godine, a što se kosilo s pravom, pravdom i moralom.

Mamićeve poslovne odluke dovele su Luku Modrića, najboljeg nogometaša kojeg je Hrvatska ikad imala, da se povlači po sudovima i javno kaže da se ne sjeća kada je prvi put zaigrao za hrvatsku reprezentaciju. Modrić je umnogome i sam kriv za situaciju u kojoj se našao, ali u središtu financijske operacije s odštetama, za koju tužitelji tvrde da je bila kriminalna, bio je upravo Zdravko Mamić. Mnogi su njegove žrtve, ali mnogi su i suučesnici. 

Trebamo li vjerovati da su HNS i reprezentacija ostali sasvim čisti od njegova utjecaja? Trebamo li vjerovati da je kao dopredsjednik HNS-a uvijek na umu imao samo interes hrvatskog nogometa i da svoj položaj nije koristio za razvoj aktivnosti koje su nepravomoćnom presudom Županijskog suda u Osijeku označene kao protuzakonite? Je li forsiranje pogrešnih izbornika ili igrača možda reprezentaciju već koštalo nekog kapitalnog uspjeha?

Već godinama sam daleko od nogometne reprezentacije i Maksimira, ali imam oči, uši i koliko-toliko zdrav razum i siguran sam da Zdravko Mamić nije bio faktor stabilnosti. I ne trebaju mi sudske presude kako bih spoznao da nekome nije mjesto u javnom prostoru, a kamoli na javnim dužnostima u sportu. 

Ako se reprezentacija i oslobodila Mamićeva utjecaja, ako prihvatimo da preporod nacionalne momčadi na ovom natjecanju barem dijelom leži i u tome što je Mamić nestao iz njene blizine, ne treba imati iluzija da se njegova piramida raspala i da su njegovoj hobotnici odrezani krakovi. Njegovi kadrovi i dalje su na svojim položajima i brzo će se prilagoditi novoj situaciji, ali sljedeći tjedni i mjeseci idealna su prilika da se i tome stane na kraj. 

Emocija i euforija oko reprezentacije u Rusiji i domovini svima nam pokazuju kako nogometna sloboda radosno izgleda i kako tih 11 igrača može milijunima donijeti ako ne bolji život, a ono barem bolji osjećaj, bolju atmosferu. A pritom je i blagajna puna. I Dinamova je blagajna puna ili bi trebala biti puna, ali su tribine i navijačka srca prazni. I to je glavna posljedica Mamićeve epohe. Trebat će desetljeća da se vrati uništeno povjerenje, da opet stasa generacija koja će nedjelju provoditi na maksimirskom stadionu i koja Hajduk neće smatrati neprijateljem, nego suparnikom.  

Mamićeva je era završena, a hrvatski nogomet ipak je opstao unatoč, a ne zahvaljujući njemu. Još kad bi reprezentacija ušla u finale...