Tekst: M.Č. / HAOK Mladost
Foto: Damir Krajač (Cropix)

PRVENSTVO Hrvatske, Kup, drugo mjesto u Challenge Cupu i treće u Srednjoeuropskoj ligi osvojeni u protekloj sezoni bili su premalo da nastavi živjeti odbojkaško čudo sa Save. Nakon što je najmlađa momčad Europe šokirala Stari kontinent, uskraćeno joj je pravo nastupa u Ligi prvaka. Ekipa se raspala, a gnjevni mladostaši prst upiru u Grad Zagreb koji nije uskočio s kotizacijom, dok istovremeno nije zaboravio isplatiti dva i pol milijuna kuna Croatiji Sesvete koja je najveći dio sezone bila kanta za napucavanje u smiješnom HNL-u. Nitko ni od sponzora nije prepoznao njihov fenomenalan uspjeh, a donacije Dinama i Zdravka Mamića su se, nažalost, ispostavile kao kratkotrajno gašenje požara koji se sasvim razbuktao u posljednjih mjesec dana.

> Ogorčeni Malević: Je li normalno da Grad Croatiji Sesvete daje pet puta više nego nama?

Rade Malević i njegovi heroji, ogorčeni, poniženi i izigrani, javnosti su se objavili pismom na službenim stranicama kluba koje u cijelosti donosimo.

Dragi prijatelji odbojke i odbojkaškog kluba Mladost

Stjecajem okolnosti na koje sami nismo mogli utjecati došao je i trenutak da vam se svima koji ste nas podržavali iskreno zahvalimo i zatvorimo ovu stranicu. Bolno je priznati, ali vaša i naša Mladost od iduće sezone postojat će u posve izmijenjenom sastavu. Tko će otići, ostati ili doći pokazat će vrijeme, ali ekipa 13-orice gnjevnih koju ste do sada zdušno podržavali, sigurno više neće u istom sastavu istrčati na ovaj parket. Ekonomska kriza, kriza morala i samovolja nekih ljudi odlučili su umjesto nas. Doba preživljavanja iscrpilo nas je totalno i natjeralo da konačno naplatimo više od 10 godina istinskog bavljenja odbojkom. Ponuda je mnogo, lijepe su, ali žal za ovom ''škvadrom'', ovom dvoranom i prijateljima tišti sve nas.

A počelo je bezazleno, kao i mnoge važne stvari u životu. Lopta, mreža, teren, pa servis, smeč, upijač, dva puta dnevno; godinama, jako puno godina. Neki od nas, odnosno Cima, Žac i Bojan, u ovoj su dvorani proveli cijelu mladost, punih 14 godina! A to nije malo. Vremenom, stizali su novi; Raič, Galić, Colić, Sabljak, Žanić pa sve do Ivaniševića, Damjanovića, Šarčevića, Mihalja i Kneževića.

U početku pomalo zbunjeni, ti visoki dečki otvorena srca, ubrzo su postali pravi mladostaši, skoro pa purgeri. Njihov neobični dijalekt, poimanje mnogih stvari bili su mala egzotika, lijepa priča koja ih je otkrivala kao prave iskrene prijatelje. Njihov humor, komentari – nezaboravni. Mijenjali su se treneri, a mi smo ostajali. Prijateljstvo je postalo sve jače, a stigli su i prvi pravi rezultati, intervjui, slike u novinama. Tako je bilo, a kako će biti pokazat će vrijeme. Jedno je sigurno – nikad više ovakve ekipe, ludih nepredvidljivih utakmica i trenera kojeg beskrajno cijenite i kad vam skida sve s neba i premeće porodicu od majke do Boga.

Sportska ljubav prema odbojci, tom natjecanju u kojem visina, spretnost, lukavstvo i dinamika stvaraju rezultat, bila je naš život. Mladostaši su pojam zajedništva i neraskidivog prijateljstva. Znala se hijerarhija, znalo se tko nosi bočice, a tko lijepi plakate kao što se znalo tko radi sendviče. Imali smo vrsne organizatore dočeka Nove godine i svih mogućih slavlja. Sve se u našoj ekipi znalo i planiralo do detalja, ali samo do ovog  trenutka, trenutka kada je došao red da vam se zahvalimo i odemo svatko na svoju stranu.
Mi, neraskidivi, gnjevnih 13, mi veliki ljudi, veliki sportaši koji su kavu zadnju godinu plaćali sakupljenim kovanicama između sebe, primorani smo da egzistenciju potražimo izvan dvorane Bojan Stranić.

Plaće nije bilo, ali bilo je uspjeha, puno i iznad očekivanja. Bilo je zadnju godinu svega i  vjerujte, to nitko, ali apsolutno nitko ne bi izdržao da nije bilo neke mazohističke pozitivne sile, nekog bijesa i prkosa koji nas je tjerao samo naprijed. Pobjede su bile imperativ samo kako bi se dokazalo sebi i drugima da smo najbolji, kako bi privukli sponzore, gledatelje i prezentirali svu ljepotu igre zvane odbojka.
I sada kada tražimo nove klubove, nove sredine, odlazimo puni sjete. Zajedno smo proslavili kraj ove lude sezone, zapravo riječ proslavili bila je namjera, a zapravo zadnji dan bio je skup bez presedana, odnosno slavlje protkano velikom tugom.

Roko, naš kafić, bilo je poprište zadnjeg zajedničkog izlaska nas mladostaša. Počelo je u zafrkanciji, vedro, mladenački, sportski neobavezno, lijepo, jako lijepo. I trajalo je to druženje, ali kako je noć odmicala sustižući novi dan i naša je svijest postala sve bolnija. Ovo je zadnje druženje, zadnji izlazak ekipe Mladosti sjajnih mladića koji se oproštaju jedni od drugih u frenetičnom jecaju. I kako kaže jedna pjesma ''...odavno se nismo isplakali tako...'' Sviralo je ''Kad se prijatelji rastaju'' a mi smo plakali, onako muški, bez srama i ustezanja. Ma što plakali, mi smo ridali svjesni da više nikad, ali baš nikad nećemo biti jedna ekipa okupljena oko našeg Rade, trenera koji je jedini smio na nas vikati a da mi to šutke trpimo. Cijenili smo ga beskrajno, slušali svaki savjet, prihvaćali i pokoju psovku, vikanje, ma koji trener ljudi moji!

Bila je ovo neponovljiva sezona, sezona bijede i slave, neimaštine u džepu i inata u srcu, sezona u kojoj su nas u stopu pratili naši roditelji, braća, sestre, djevojke i prijatelji. Putovali su s nama, ponosni na naše igre, na grb kluba i dres žuto-crvene boje. Jedno putovanje je završilo. Nakon ljeta i odmora slijedi puno bolnije putovanje koje se zove izlet u nepoznato.
Pozdrav prijateljima iz svlačionice jer kad se sretnemo u nekoj utakmici svatko s jedne strane mreže, to neće bit sraz dva igrača protivnika. Za nas to će biti ponovni susret s prijateljem s kojim smo dijelili zadnji sendvič i brojali pređene kilometre.
Od sada ćemo sakupljati i slagati mozaik lijepih sjećanja; od sjaja Dohe, dosadnog Kapošvara, otmjenog Beča, velebnog Ekaterinburga, začudne Perugie, skupog aerodroma u Turskoj, podviga u Ukrajini...

Nas novac nije i neće nikad pokvariti. Na žalost, on nas je silom prilika samo razdvojio. Jedno je životno razdoblje za nama, što nas čeka ne znamo. Tužni smo u srcu i prokleto realni u džepu. O, znamo da novac ne kupuje sreću jer eto mi smo je imali u svlačionici, na terenu i kafiću, na svakoj benzinskoj i kad ništa kupiti nismo mogli. Za koju godinu moći ćemo uzeti što poželimo, ali da li ćemo u tome znati uživati kao jučer i prije nekoliko mjeseci?
E tako je to kad se prijatelji rastaju, tuga, sjećanje, uspomene. Bilo je lijepo i časno biti dio Mladosti u sezoni 2009./2010.
Ostaju sjećanja na prijateljstvo, na jednu mladost koja je na poseban način stvarala drugu Mladost.

Do nekog novog susreta, obrišimo suze i ponosno krenimo dalje, kao nekada; tiho, samozatajno, ali odlučno. Bili smo i uvijek ćemo biti – mladostaši ma gdje i s koje strane mreže ili svijeta stajali.
Prijatelji – bit će teško bez vas, ali i to je očito dio sporta. Boli, ali će proći. Ostat će uspomene, lijepe, najljepše... Doviđenja!