AKO je neki nogometaš u povijesti zaslužio nadimak Il Fenomeno, onda je to on. Ronaldo Luís Nazário de Lima jedan je od najvećih napadača koje smo ikada gledali, za mnoge najbolji u povijesti nogometa. Kada govorimo o njemu, ne pričamo samo o trofejima, nego o načinu na koji je zabijao, driblao, trčao i uživao u igri. 

 

Mi koji smo nogometno odrastali u devedesetima, imali smo sreću da ovog majstora nogometne igre u punoj njegovoj snazi gledamo najprije u PSV-u, a onda u Barceloni. Bila je to čista magija i, za autora ovog teksta, zbog tih impresivnih triju sezona jedini pravi Ronaldo najbolji je nogometaš svih vremena. Svaka čast Cristianu Ronaldu, bez dvojbe je Portugalac jedan od najvećih u povijesti igre, ali za prave navijače samo je jedan pravi Ronaldo. 

 

Nakon Barcelone proveo je pet dugih i bolnih godina u Interu. Osvojio je Kup Uefa, ali period u Milanu obilježile su ozljede i onaj poznati i šokantni gubitak naslova kad se već spremala proslava na San Siru. Igrao je odlično i u Interu, ali kao da je u međuvremenu izgubio jedan djelić svoje čarolije. Nakon što je gotovo sam odveo Brazil do svjetske titule u Japanu i Južnoj Koreji, 2002.

prelazi u Real. U Madridu je osvojio navijače, bio je jedan od ključnih igrača u osvajanju dvaju naslova prvaka, a premda već dobrano izrauban, u 127 nastupa za Kraljeve zabio je 83 gola.

Godine 2007. napustio je Bernabeu i otišao u Milan, a taj transfer je zapravo bio labuđi pjev jednog od najvećih ikad.

 

Inter ovih dana slavi 110 godina postojanja, a na rođendansku proslavu stigao je i Il Fenomeno, koji se u razgovoru s novinarima prisjetio jednog od najtežih trenutaka svoje karijere te jednog od najbolnijih poraza Intera u njegovoj povijesti.

 

Kolo prije kraja Serie A u sezoni 2001/2002, Inter je bio u dobitnoj situaciji. Bio je prvi na ljestvici i igrao je u Rimu protiv bezbrižnog Lazija, koji nije mogao ni gore ni dolje. S tri boda bio bi prvak, neovisno kako prvi pratitelj Juventus prođe u poslovično nezgodnim Udinama.

 

Tisuće navijača Intera slilo se u Rim misleći da će na Olimpicu proslaviti naslov na koji su čekali još od 1989. I počelo je dobro za crno-plave. Vieri je odmah na početku pogodio za 1:0. Slavni Čeh Karel Poborsky je izjednačio, a u 24. minuti Luigi Di Biagio još jednom vraća prednost Interu. Međutim, od tog trenutka na terenu je postojala samo jedna momčad – ona Lazijeva. Poborsky zabija svoj drugi gol, a za konačan potop i rušenje snova o naslova zabijaju Diego Simeone i Simone Inzaghi.

 

 

Jedina šansa za Inter bila je da Udinese šokira Juve, ali od toga nije bilo ništa. Stara dama rutinski je promarširala Udinama, osvojila je naslov, a igrači Intera, kad su shvatili da neće biti ništa od titule, u šoku su polegli na travnjak kultnog rimskog stadiona. Možda i najtužniji bio je upravo Ronaldo, a njegove suze obišle su svijet. 

 

Taj poraz ga i danas peče i jučer je rekao novinarima na proslavi Interovog rođendana da je to jedina utakmica koju bi želio igrati još jednom.

 

"Kad bih mogao vratiti vrijeme, želio bih ponovno igrati utakmicu koju smo igrali 5. svibnja 2002. kad je sve za nas bilo naopako. Nažalost, tad smo izgubili i ostali bez titule", prisjetio se Brazilac, a onda je rekao par riječi o Interu.

 

"Čast mi je što me smatraju najboljim napadačem u povijesti Intera, s obzirom na to koliko je velikih igrača ovdje nastupalo. U Inter sam stigao kao mladić i tu sam sazrio u čovjeka", rekao je Ronaldo, pa je dodao:

 

"Novi vlasnici? Za navijače to nije važno. Njima samo treba Inter koji pobjeđuje, pa se nadam da će s novim vlasnicima klub opet biti onaj stari, koji osvaja trofeje.''