NAKON 33 odigrana kola u Primeri, Barcelona čvrsto drži prvo mjesto s 13 bodova ispred Atletico Madrida i sasvim je sigurno da će Katalonci prvi put nakon četiri godine ponovo biti španjolski prvaci. U jeku financijske i organizacijske krize, poduprte i sudačkim skandalom, Xavi je uspio izgraditi ekipu koja bi ponovo mogla prebaciti i 90 bodova te tako pokazati i znakove one dominacije kakvu je držala gotovo 10 sezona u jeku najbolje Messijeve ere.

No ovog puta, iako se i pod Xavijem vidi barem sjena tiki-take, nije napadačka igra ta koja je donijela bodove. Barcelona je, naime, dosad kasirala samo 11 golova, što je povijesno relevantan učinak, pa se može reći kako je upravo igra u obrani, nešto što nikad nije bilo zaštitni znak kluba, nakon dugo vremena donijela španjolsku titulu.

Uzorak nije malen

Uzorak od 33 ligaške utakmice nije malen te se o slučajnostima može govoriti samo uz vrlo specifična objašnjenja. Na prvu ne postoji dojam obrambene superiornosti ove Barcelone, pogotovo kad je se usporedi s nekim legendarnim obrambenim ekipama iz prošlosti. I dok je Xavi ovu ekipu u nekim elementima svakako uozbiljio i taktički dotjerao i do filigranskih preciznosti, teško se oteti dojmu kako ova Barcelona nije povijesno bitna obrambena ekipa te da brojke - koliko god to nevjerojatno zvučalo - na neki način varaju.

Iako je to vrlo rijedak slučaj, ovog puta postoje vrlo jake indikacije da je zaista tako. Barcelonine povijesno značajne brojke proizvod su nekoliko vrlo specifičnih okolnosti, a sama ekipa, koja je napravila gargantuanski iskorak ove sezone, i dalje tek treba pokazati da može biti dominantna u bilo kojem elementu igre.

To nipošto ne znači da su bili obrambeno slaba, nedorečena, prosječna pa čak niti solidna momčad. Ovo je obrambeno jako dobro posložena momčad u svim elementima - od taktike pa do egzekucije. Pa ipak, postoji veliki "ali".

Što kažu brojke?

Sirove brojke su, u najmanju ruku, impresivne. Kad se pogledaju najbolje obrambene ekipe u povijesti velikih europskih liga na uzorku od jedne sezone (koji je sve samo ne zanemariv), vidi se kako Barcelona ima priličnu prednost pred drugim mjestom. 

Uzevši u obzir da se ove sezone u Primeri postižu ugrubo dva i pol pogotka po susretu, to je prilično više od starih vremena Serie A, kad je catenaccio bio trend te kad su svoja povijesna postignuća postizale ekipe poput Cagliarija, Torina, pa čak i Milana.

Jedine ekipe koje su postigle sličan uspjeh unatoč ligi u kojoj pada solidan broj pogodaka su Liverpool s kraja 70-ih, Mourinhov Chelsea, Wengerov Arsenal te tada Capellov Milan, koji je zapravo nastavak Sacchijeve filozofije i taktike. Međutim, za razliku od dobrog dijela tih ekipa, koje su uz iznimku Wengerovog Arsenala bile dominantne ekipe svoje ere, Barcelona to ničime još nije pokazala. 

Čim se maknemo od Primere, i kad se pogleda učinak u Ligi prvaka, Barca je protiv Intera i Bayerna u četiri utakmice primila čak devet golova i niti u jednom trenutku nije djelovala kao obrambeno sigurna momčad. Dio razloga su i ozljede, ali ostaje činjenica da joj je i Manchester United također utrpao četiri gola u dvije utakmice, a nedavno ju je i Real Madrid usred Camp Noua deklasirao 4:0. Protiv top europskih ekipa, ova se momčad više puta pokazala ranjivom.

A takvo nešto nismo vidjeli niti od Mourinhovog Chelseaja, niti od starog Liverpoola, a sasvim sigurno ne od Sacchi-Capellovog Milana.

Kako je onda Barcelona to postigla?

Osim što treba odati priznanje Xaviju, koji je u punom smislu riječi od Barcelone napravio ozbiljnu momčad, u igri je određen splet okolnosti. Kad se pogleda za kvalitetu obrane značajniji podatak - njezin XG ili broj očekivano primljenih pogodaka - on je u rangu s još tri ekipe ove sezone: to su Roma, Napoli i Manchester City. Oni su svi redom dosad očekivano trebali primiti 25 golova. Ono što je nevjerojatno činjenica je da je Barca dosad primila 14 golova manje od onoga koliko je prilika dopustila protivnicima. 

Prvi i glavni razlog za povijesni učinak vratar je Marc-Andre ter Stegen. On je svojim obranama sam donio osam golova pozitivne razlike, a preostalih su šest protivnici promašili. Na prvu, dojam je kako je Ter Stegen čak i na to utjecao svojim gotovo pa besprijekornim postavljanjem te načinom na koji izlazi prema protivničkim udarcima. Ovim je tempom na putu da dosegne neke od najboljih sezona Jana Oblaka, koji je svojima obranama znao Atleticu donijeti i preko 10 golova razlike. 

Osim toga, Ter Stegen je već sada, čak pet kola prije kraja, postavio novi rekord lige s 25 utakmica bez primljenog pogotka. Kako god završila sezona, ona će biti povijesna za ono što je na terenu izvodio Nijemac.

Osim Ter Stegena te činjenice da je s vremena na vrijeme bilo i sreće (promašene prilike i vratnice), Barcelona je pronašla način kako parirati slabijim ekipama u Primeri, gdje se igra i prilično specifičan nogomet, nešto sporijeg tempa te s manje aktivnog vremena lopte u igri. I dok su protiv jačih europskih ekipa često imali probleme u praćenju tempa, taj problem u Primeri ne postoji, osim kad se razgoropadi Real Madrid, kao nedavno u kupu. 

Tko je onda najbolja obrambena ekipa modernog doba?

Moderni nogomet počinje uvođenjem tri boda za pobjedu te zabranom povratka lopte golmanu, što je oboje uvedeno sa Svjetskom prvenstvu 1994. Riječ je, dakle, o posljednjih 30 godina.

Prije toga, Sacchijev i Capellov Milan bio je najbolja obrambena momčad, i to vrlo vjerojatno u nogometnoj povijesti. Osim što je Sacchi svojom revolucijom zonske obrane zapravo prisilio nogometni svijet na promjenu pravila i paradigme, taj je Milan dominirao u punom smislu te riječi. Osim što je u prvih 10 s dvije sezone, za pamtiti je i njegov put do finala Lige prvaka 1993., kad je u 10 utakmica, prije samog finala, primio tek jedan pogodak.

Što se modernog nogometa tiče - iako i Mourinhov Chelsea zaslužuje puno pohvala - postoji samo jedna momčad koja je na duge staze ostvarivala vrhunske rezultate prije svega dominantnom igrom u obrani. Kako sugerira i grafika, to je Atletico Madrid.

Atleticov način

Za razliku od praktički cijele nogometne Europe, u kojoj su se momčadi u posljednjih 10 godina podijelile na one koje preferiraju tiki-taku te one koje preferiraju gegenpressing (uz nekoliko međuvarijanti), Atletico je do rezultata došao sasvim drugačijom, gotovo pa reakcionarnom igrom. Uz naizgled zastarjelih 4-4-2 te uz igru bez brzog tempa i brzih igrača, Atletico je dvaput uspio osvojiti Primeru te dvaput doći na prag osvajanja Lige prvaka. 

Uspio je to tako što je prvo imao Courtoisa pa Oblaka, dva najbolja golmana svoje ere kad je zaustavljanje udaraca posrijedi, te nevjerojatan kvartet Juanfran-Godin-Filipe Luis-Gabi, koji su činili okosnicu, kako uže obrane tako i veze. Svi su redom bili vrlo odgovorni igrači, a oba su beka bili gotovo pa neprelazni u igri jedan na jedan.

Atletico je tako više od pola desetljeća, uz višestruko manji budžet od Reala i Barcelone, izgradio svoj identitet, temeljen na onome što je propovijedao Diego Simeone. Oportunistička, skoro pa reakcionarna ekipa, spremna uvijek kazniti pogrešku protivnika, a sama nikad nije poklonila ništa. 

Koliko god Barcelonina obrana odradila po brojkama povijesno dobru ligašku sezonu, gotovo je sigurno da nikad neće dosegnuti Atletico Madrid, a kamoli Milan s kraja 80-ih i početka 90-ih. Jer te su dvije ekipe, svaka na svoj način, na temelju nevjerojatnih obrana - kako u Europi tako i kod kuće - postizale nevjerojatne rezultate. 

Ova Barcelona, Xavijeva, na tom je putu napravila tek prvi korak.