U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 50 ili 100 godina.

PREZIME Escobar u svijetu nogometa najpoznatije je po Andresu Escobaru, nesretnom kolumbijskom reprezentativcu čiji je autogol protiv SAD-a njegovu reprezentaciju koštao ranog ispadanja sa Svjetskog prvenstva 1994., a njega života. Nekoliko dana nakon povratka kući ubijen je sa šest metaka po narudžbi nezadovoljnog narkokartela.

No koliko god tragično skončao, Andres Escobar doživio je 27 godina, igrao je na dva Svjetska prvenstva i osvajao domaće i kontinentalne trofeje sa svojim Atletico Nacionalom. Njegov puno talentiraniji prezimenjak Luis bio je tek na početku svog nogometnog puta, imao je samo 18 godina, pred njim su bili cijeli život i zvjezdana karijera, koji su naprasno prekinuti u vodama Tihog oceana.

Smrt ovog Escobara još je puno tragičnija jer je s njim skončala cijela momčad Alianze iz Lime u avionskoj nesreći koja je godinama unazadila peruanski nogomet i naciji uzela nadu u povratak na kontinentalni vrh s generacijom predvođenom Luisom Escobarom i nekolicinom mladih suigrača, stradalih zajedno s njim.

Najpoznatija nogometna avionska nesreća je ona iz 1958., kad je momčad Manchester Uniteda na povratku iz Beograda sletjela u München na uzimanje goriva, a avion se prilikom neuspješnog polijetanja zabio u ogradu i zapalio. Poginula su 23 od 44 putnika, među kojima osam igrača Unitedove generacije poznate kao Busbyjeve bebe.

Dobro se pamti i tragedija iz 1949., u kojoj je život izgubila 31 osoba, svi putnici i posada aviona koji je prevozio momčad Torina, najdominantniju ekipu talijanskog nogometa u poslijeratnom razdoblju, u kojoj su igrali i brojni talijanski reprezentativci. Danas je još mnogima u sjećanju i nesreća u Kolumbiji 2016., koju je preživjelo samo šestero od 77 putnika, a među žrtvama je bilo 19 igrača brazilskog Chapecoensea.

Vijest o tom užasu začas je postala globalna, ali 1987. svijet još nije bio ni približno tako povezan u eri prije interneta i pogibija cijele jedne južnoameričke momčadi u Europi nikad nije postala toliko značajna kao gore navedene. No dugo su rezultati istrage bili stroga tajna i za lokalno stanovništvo kako bi država u burnom političkom razdoblju spasila obraz.

Istraga je pokazala da je do tragedije došlo uslijed niza bizarnih i lako sprječivih okolnosti te da se nesreća nikad nije smjela dogoditi. Poginule su 42 od 43 osobe na letu - Luis Escobar i njegovih 15 suigrača, najtrofejniji peruanski trener Marcos Calderon, svi članovi njegova stožera i uprave kluba, tri suca, osam navijača i petero članova posade. Preživio je samo pilot.

Zlatna generacija osvojila je povijesnu Copa Americu 1975.

Peruanska nogometna reprezentacija nikad nije bila sila ni na svom kontinentu, a kamoli globalno. Osim na inauguralnom Svjetskom prvenstvu 1930. u Urugvaju, nastupila je na još samo četiri izdanja, a najveće uspjehe ostvarila je ulaskom u četvrtfinale 1970. i 1978. godine. Kad se tome doda i sudjelovanje na SP-u 1982., Peru je tri od svojih pet nastupa na svjetskim smotrama ostvario u razmaku od 12 godina.

Neki od tih igrača sudjelovali su i u povijesnom naslovu prvaka Copa Americe 1975., do danas posljednjem i jedinom uz onaj daleke 1939. godine, kad je Peru bio i domaćin. Imali su te 1975. moćnu ofenzivnu liniju s Joseom Velasquezom i Cesarom Cuetom, koji su činili kostur Alianze Lime, s napadačem Hugom Sotilom, koji je već igrao u Barceloni, te s najvećim peruanskim igračem svih vremena Teofilom Cubillasom, bivšom Alianzinom zvijezdom sa sezonom u Portu iza sebe.

Bila je to vrlo specifična Copa America. Za početak, bila je prva s imenom koje i danas nosi nakon što je odbacila nezgrapniji naziv Campeonato Sudamericano (Južnoameričko prvenstvo). Bila je prva nakon čak osam godina, što je do danas ostao najveći razmak između dvije Cope. I, najvažnije, bila je prva koju nije organizirala jedna zemlja u jednom terminu, nego se od srpnja do listopada igralo po cijelom kontinentu, s uzvratnim utakmicama.

U srpnju i kolovozu devet reprezentacija razigravalo je u tri tročlane skupine, a Peru je u skupini B s Čileom i Bolivijom osvojio prvo mjesto s tri pobjede i jednim remijem te se plasirao u polufinale. Uz pobjednike ostalih skupina - Brazil i Kolumbiju - tamo se direktno plasirao Urugvaj kao branitelj naslova.

Neobičan sustav natjecanja bio je još naglašeniji u nokaut-fazi. Peruanci su u prvoj utakmici polufinala šokirali Brazil u Belo Horizonteu 3:1, da bi Seleção u Limi uzvratio pobjedom 2:0. No tada se nije koristilo pravilo gola u gostima niti se utakmica nastavila produžecima i eventualnim penalima, nego se igralo na bodove i gol-razliku, a pobjednika dvomeča odredio je ždrijeb i Peru je ušao u finale.

Tamo ga je čekala Kolumbija i u prvoj utakmici u Bogoti pobijedila 1:0, a Peru je šest dana poslije u Limi slavio 2:0. I finale se igralo na bodove, ali bez gol-razlike, pa pobjednik i dalje nije bio odlučen. Bilo bi ipak previše neozbiljno da je ždrijeb odredio i prvaka, pa je 28. listopada na neutralnom terenu u Caracasu u Venezueli održana majstorica, u kojoj je Hugo Sotil u 25. minuti postigao jedini gol. Peru je slavio pobjedu 1:0 i drugi naslov prvaka Južne Amerike.

Najveći trener u povijesti Perua

Izbornik te povijesne generacije bio je Marcos Calderon, kultni peruanski trener koji je dotad osvajao naslove prvaka s Universitariom, Sport Boysima i Sporting Cristalom, a već je vodio i reprezentaciju u šezdesetima. S njim na klupi Peruanci su tri godine poslije na SP-u u Argentini osvojili uvodnu skupinu s Nizozemskom, Škotskom i Iranom, prije nego što su u četvrtfinalnoj skupini izgubili od Brazila, Poljske i Argentine. 

No plasman među najboljih osam već je bio veličanstven uspjeh najbolje peruanske generacije u povijesti, a međunarodno priznanje stiglo je i u argentinskom časopisu El Grafico, u kojem je Alianzin trojac Cueto-Cubillas-Velasquez opisan kao najbolja vezna linija svijeta.

Cubillas je bio peruanski nogometni bog, kojeg je veliki Pele svojedobno proglasio svojim nasljednikom. On se prethodnog ljeta vratio iz Porta i taj trojac nije samo blistao na Svjetskom prvenstvu nego je Alianzi donio 17. naslov prvaka Perua i treći u četiri godine. No kako su ulazili sve dublje u tridesete, njihova je moć jenjavala, što je oslabilo i Alianzu i peruansku reprezentaciju.

Calderon je osamdesetih promijenio nekoliko peruanskih i drugih latinoameričkih klubova, da bi 1987. drugi put sjeo na klupu Alianze nakon šampionske sezone 1975./76. Tada je već bio proglašavan najvećim peruanskim trenerom u povijesti, iza sebe je imao trofej Copa Americe i deset naslova prvaka Perua. U Alianzu se ne bi vratio da nije nanjušio priliku za jedanaesti.

U siječnju te 1987. godine vodio je U-20 reprezentaciju na kontinentalnom prvenstvu, a iako je Peru doživio tri poraza bez postignutoga gola, Calderon se tada iz prve ruke uvjerio da je 17-godišnji napadač Luis Escobar sljedeća velika zvijezda peruanskog i južnoameričkog nogometa.

S 15 godina okladio se da će zabiti prvi gol u derbiju za pobjedu. Dobio je okladu

Escobar je od dječačke dobi bio nacionalna senzacija, nadareni dribler koji se jednako dobro služio s obje noge, a najčešće je igrao na lijevom krilu i s te strane stvarao nered u protivničkim obranama. Bilo mu je samo 14 godina kad je debitirao, ne samo za U-16 selekciju Alianze nego i za prvu momčad, te postao jedini Peruanac u povijesti koji je iste sezone igrao u sve tri kategorije.

Zbog elegantnog trka zvali su ga El Potrillo (Konjić), ali bio je i izuzetno skočan te bi u šesnaestercu često preletio puno više obrambene igrače i glavom matirao šokirane golmane. Tako je zabio i prvi od 50 golova za Alianzu u tri godine prije tragedije. U ožujku 1985. Alianza je igrala peruanski Clasico protiv Universitarija, za koji je branio reprezentativni golman Ramon Quiroga. Escobar, koji još nije bio napunio ni 16 godina, okladio se s prijateljima da će zabiti za pobjedu.

"Rekli smo mu da će izgubiti okladu, ali smo svejedno otišli na utakmicu samo da bismo vidjeli kako metkom nakon udarca glavom ostavlja Quirogu ukopanog na mjestu. A onda se u zadnjim minutama vraćao u obranu i branio, i to ne samo vodstvo nego i okladu. Bilo je nepodnošljivo", svjedočio je jedan od prijatelja, a prenosi These Football Times.

No Quiroga mu je krajem sezone obranio penal u raspucavanju u polufinalu prvenstva, a Escobar se zakleo u osvetu i počeo još manijakalnije trenirati, tako da ga suigrači nisu mogli pratiti. Iduće sezone Alianza je dvaput razbila Universitario, 4:0 i 5:1, Escobar je zabio tri gola, a tamošnji su mediji pisali da je igrao kao opsjednut.

Mladi je napadač znao koliko je dobar i imao nerealno samopouzdanje koje krasi najveće. Kad je čuo da se u Las Vegasu okupilo 20.000 ljudi za boksački meč Sugar Raya Leonarda, ispalio je: "Pa što? Mene dolazi gledati 40.000 ljudi. Ja sam veći od Sugara."

Uz Escobara su u Alianzi stasali i nešto stariji klinci poput Francisca Bustamantea i Josea Casanove, koji su također već debitirali za reprezentaciju, sjajni napadači Alfredo Tomassini i Juan Reynoso te braniči Daniel Reyes i Tomas Farfan. Uz iskusnoga golmana Josea Gonzalesa Ganozu zvanoga Caico, koji je već gotovo desetljeće i pol stajao među Alianzinim vratnicama, Calderon je vidio priliku da klubu donese prvi naslov nakon 1978., osvojen s legendarnim peruanskim trijumviratom u veznoj liniji.

Decentralizirana zemlja i nogometno prvenstvo

Nogometna sezona u to je vrijeme u Peruu bila krajnje komplicirana. Paralelno su se igrali regionalno prvenstvo i tzv. Decentralizado, iz kojeg je najboljih šest od 16 momčadi ušlo u Liguillu, a njen je pobjednik izborio finalni obračun za naslov peruanskog prvaka s pobjednikom regionalnog prvenstva.

Takva sezona bila je direktna posljedica politike vlade Alana Garcije Pereza, izabrane 1985., koja je željela političku i ekonomsku decentralizaciju Perua kako bi izbavila zemlju iz siromaštva, koje je postalo još naglašenije zbog zatvaranja prema inozemnim tržištima. Sve je više jačala ekstremna ljevičarska gerilska skupina Sendero Luminoso (Osvijetljeni put), koja je terorističke napade sve više selila iz ruralnijih dijelova zemlje u Limu i druge veće gradove, što je dodatno destabiliziralo naciju.

Možda je jedna od ideja za decentralizaciju lige bila i rasprostranjivanje nogometa na sve dijelove zemlje kao univerzalnog sredstva za distrakciju mase u teškim vremenima. Tako je liga, kojom su dugo dominirali klubovi iz glavnoga grada Lime, praktički preko noći proširena sa 17 na čak 44 kluba.

No to je samo donijelo još veći kaos u ionako siromašni peruanski nogomet, koji nikad nije imao podršku države, klubovi su imali vrlo ograničene i nestabilne prihode, a sad su troškovi putovanja toliko narasli da su znatno premašivali zaradu od ulaznica. Zato su klubovi nastojali štedjeti unajmljivanjem čartera umjesto komercijalnih letova, što je donosilo visoke rizike, objašnjavaju Aldo Panfichi i Victor Vich u studiji Tragedija Alianze Lime 1987.

"Ti su rizici bili još veći zbog očajnog stanja sustava komercijalne avijacije u zemlji sredinom 1980-ih. Polovina od 200 aviona registriranih za komercijalnu upotrebu u Peruu bila je paralizirana zbog nedostatka zamjenskih dijelova. Nesposobnost da se riješi taj problem rezultat je generalne ekonomske krize 1980-ih.

Drugi nedostatak peruanskog zrakoplovnog sustava bio je sve veća umiješanost vojske u zračni prijevoz. Koristeći zastarjele zakone, vojska je počela nuditi svoje teretne avione kao čartere po nižim cijenama od privatnih tvrtki. Unatoč potencijalnim sigurnosnim nepravilnostima, vlada je to dopustila jer je to donosilo dodatne prihode za vojsku u doba financijskih restrikcija i ozbiljne političke nestabilnosti", pišu Panfichi i Vich.

Nažalost, tog 8. prosinca 1987., u samoj završnici sezone, za potrebe gostovanja u Pucallpi Alianza se za prijevoz obratila vojsci. Točnije, mornarici, koja je imala posebno bogatu povijest sukoba s Osvijetljenim putem i u njima izgubila nekoliko visokih dužnosnika, ali narod je svejedno vjerovao da surađuje s teroristima.

Tragedija u mraku i magli, samo 11 kilometara od odredišta

U mornarički Fokker F27-400M Friendship ukrcalo se 16 igrača, članovi trenerskog stožera i uprave, tri suca i osam navijača. Nekoliko je igrača ostalo u Limi zbog ozljeda, a Juan Reynoso utakmicu je morao propustiti jer je u prethodnoj zaradio crveni karton. Avion je odletio na 600-tinjak kilometara udaljeno gostovanje, a Alianza je slavila 1:0 i pobjedom preuzela vrh tablice nekoliko kola prije kraja.

Kako bi izbjegla nepotrebno plaćanje smještaja u teškim ekonomskim trenucima, momčad je krenula kući iste večeri nakon utakmice. Avionom je upravljao mornarički poručnik Edilberto Villar, a kopilot mu je bio Cesar Morales. Poletjeli su u 18:30 i let je tekao bez problema sve dok se Fokker nije približio zračnoj luci Jorge Chavez u Limi, smještenoj odmah uz Tihi ocean.

U 20:15, dok se avion pripremao za slijetanje, instrumenti u kabini pokazivali su da prednji kotač nije izvučen. Villar je zatražio od kopilota da u priručniku provjeri koja je procedura, no priručnik je bio na engleskom i Morales je pogrešno protumačio upute.

Posada je odlučila zatražiti pomoć od kontrolnog tornja i proletjeti pokraj njega kako bi kontrola leta mogla vidjeti je li prednji kotač spušten. Kad su im iz tornja potvrdili da je s kotačem sve u redu, Villar je odlučio okrenuti avion, napraviti krug i pripremiti se za slijetanje.

No u mraku i gustoj magli, Villar je pogrešno procijenio visinu leta i dok je avion skretao, desnim je krilom zakačio površinu oceana, uslijed sudara se prepolovio i potonuo 11 kilometara od obale. Na licu mjesta poginula je 41 od 43 osobe u avionu. Nekoliko sati poslije među živima je pronađen samo pilot Edilberto Villar.

Iako su u tornju odmah shvatili da se nešto loše dogodilo s Alianzinim Fokkerom, spasilačka ekipa nije mogla odmah krenuti u potragu jer je netko isisao benzin iz brodova. A i očajna vidljivost ionako bi im znatno otežala posao. Akcija spašavanja krenula je tek ujutro, a spasitelji su pronašli samo Villara.

On je ispričao da je sudar preživio i napadač Alfredo Tomassini, ali da je imao slomljenu nogu i jedva se održavao pri svijesti. Obojica su se držala za ostatke aviona dok ih nemirno more nije razdvojilo, a nogometaš se pridružio suigračima i ostalim suputnicima u vječnom vodenom počivalištu. Samo nekoliko minuta kasnije, 11 sati nakon nesreće, Villar je spašen.

Teorije zavjere

Kad se pročulo za vijest, obitelji igrača, prijatelji i brojni navijači izašli su na obalu i željeli pomoći u potrazi, ali vojska ih je grubo zaustavljala, čak i pucala u zrak, inzistirajući da se ne izvršavaju nikakve privatne akcije spašavanja, nego da se sve prepusti njima. Neki su danima poslije nesreće odlazili na plaže u nadi da će more izbaciti još poneko tijelo i barem im omogućiti dostojanstven oproštaj i spoznaju da njihovih voljenih zaista više nema.

Drugi su se spontano okupljali u povorke prema stadionu u kvartu La Victoria, iz kojeg je bila i većina igrača. No tuga se širila puno dalje, ne samo po cijeloj Limi nego i cijeloj naciji, pa i kontinentu. Organizirana su bdjenja i srceparajući oproštaji od momčadi koja je trebala donijeti prvi naslov prvaka nakon devet godina.

No vlasti su informacije o tragediji javnosti davali na kapaljku, tek su u nadolazećim danima objavile da je prepolovljena olupina aviona pronađena na dubini od 20 metara i da su neka tijela isplivala na površinu. Neka nikad nisu pronađena, među kojima ni ono najvećeg peruanskog talenta Luisa Escobara. Lijesovi s pronađenim tijelima, kao i oni prazni, simbolično za ostale, doneseni su na stadion na konačni oproštaj.

Istraga je dugo bila stroga tajna, vjerojatno zato što vlast nije smjela dopustiti da se u vrijeme gerilskih ratova po zemlji pokaže da se nije u stanju brinuti o vojnoj opremi, u koju je spadao i kobni Fokker F27-400M Friendship.

Zbog nedostatka informacija javnost je počela donositi vlastite zaključke i razvijati teorije zavjere, posebno članovi obitelji. Najpopularnija je bila ona prema kojoj su igrači tijekom leta otkrili da njihov avion prenosi i kokain, zbog čega ih je mornarica pobila kako se ne bi razotkrila njena navodna veza s Osvijetljenim putem. Teorije su čak i osporavale da je avion srušen u oceanu, uz logične sumnje da bi pilotu tijekom 11 sati u hladnome moru presudila hipotermija.

"Prilično je jasno da je avion prenosio drogu i da ga je mornarica srušila. Postoje dokazi. Dokumenti mog supruga bili su praktički netaknuti, jedva malo oštećeni vodom. Mislite li da bi bili u takvom stanju nakon nekoliko dana u slanoj vodi? Uvjerena sam da su je vojnici samo umočili u vodu. Sigurna sam da su oteli dečke kako bi izgledalo da su nestali", govorila je Ofelia Bravo, udovica igrača Tomasa Farfana.

"Drugi dokaz je krvava mrlja na donjem rublju Marcosa Calderona, za koju njegova supruga kaže da je postojala i prije nesreće. Kako bi takva mrlja mogla ostati nakon toliko dana u moru?" pitala je Bravo, a drugi su teoretizirali da sva tijela nisu službeno pronađena jer su neka imala rupe od metaka, što vojska nije smjela dopustiti da se sazna. Neki su se kleli da su vidjeli prostrijelnu ranu na stražnjem dijelu glave golmana Caica...

Druga teorija slavila je igrače kao heroje jer su shvatili da će se avion srušiti u naseljeni dio grada, pa su natjerali pilota da ga preusmjeri u ocean i tako spasili tisuće života. Treći su poseban naglasak stavili na Tomassinija, jedinog bijelog igrača Alianze, čiji su roditelji bili iz višeg staleža, ali svejedno se uklopio u momčad tamnije djece iz siromašne La Victorije. Slavili su njegovu snagu, po kojoj se isticao i na terenu, da se unatoč slomljenoj nozi satima održava na životu, prije nego što se ipak pridružio voljenim suigračima.

Izvještaj pronađen nakon 18 godina

Istraga je zaključena u veljači 1988., ali vlast nikad nije objavila njene rezultate. Izvještaj je tek 2006. pronašla peruanska televizijska ekipa emisije La Ventana Indiscreta (Indiskretni prozor), nakon što je 18 godina bio skriven u sefu na Floridi. 

I pokazala je svu besmislenost tragedije, koja se mogla izbjeći da je bilo malo zdravog razuma. Ili puno više novca u državi, koja bi se bolje brinula o svojoj vojnoj opremi. Ili da situacija u zemlji, a posredno i nogometu, nije od klubova zahtijevala da traže jeftinija prijevozna sredstva.

Prema izvješću, ni pilot ni kopilot nisu bili ni približno dobro obučeni za noćne letove. Poručnik Villar imao je samo 5.3 sata noćnog leta u razdoblju od 90 dana prije nesreće, a nijedan u 30 dana koji su joj prethodili. 

Osim toga, dva mjeseca prije tragedije pao je na posebnom tečaju koji bi spriječio "dezorijentaciju pod pritiskom iznimnih zahtjeva rada u kabini", ali svejedno mu je dopušteno da upravlja Fokkerom. Kopilot Morales imao je samo jedan sat noćnog leta u prethodnih 90 dana, a nije prošao apsolutno nikakvu obuku u samom Fokkeru.

I dok se izvješće fokusiralo na nedostatke kabinskog osoblja, ništa se strašno ne bi dogodilo da je avion bio ispravan, ali njegov je dnevnik održavanja pokazao brojne mehaničke kvarove u sustavu navođenja, radiovezi, instrumentima, visinomjeru i istrošenom prekidaču za izvlačenje prednjeg kotača za slijetanje. Villar je prvotno odbijao letjeti avionom u takvom stanju, ali očito se predomislio.

Villar nikad nije javno govorio o nesreći, jedino svjedočenje dao je istražiteljima, koji su ga navodno izolirali i odveli iz zemlje. Peruanska La Republica piše da se preselio u Australiju, dobio državljanstvo i zasnovao obitelj, a u Peru se od tada vratio samo dvaput u kratke posjete. Isti medij navodi kako postoje teorije da danas živi u SAD-u pod drugim identitetom.

Legende se vratile iz mirovine da pomognu

Tuga nije jenjavala, ali život je morao ići dalje, pa tako i nogometno prvenstvo, koje je nastavljeno par mjeseci kasnije. Alianza je krpala momčad kako god je znala. Ozlijeđeni igrači koji su propustili kobno gostovanje u Cupallpi su se oporavili, Juanu Reynosu je istekla suspenzija, prvu momčad su popunili juniori, a posebno se solidarizirao čileanski Colo-Colo, čiji su igrači dobrovoljno došli na besplatnu posudbu. Legende iz sedamdesetih Cubillas i Cueto prekinule su mirovinu kako bi pomogle voljenom klubu.

Do kraja sezone Alianza je izborila Liguillu, u njoj s tri pobjede i dva remija osvojila prvo mjesto te izborila finale prvenstva protiv najvećeg rivala Universitarija, pobjednika regionalne lige. Priča ipak nije imala sretan završetak za napaćeni klub. U finalu 26. ožujka 1988. Universitario je pobijedio 1:0 i osvojio naslov prvaka.

Na sljedeću, 18. titulu Alianza je čekala ukupno 19 godina, sve do 1997., a do danas ih je osvojila okruglo 25, posljednju 2022. godine. Pa ipak, navijači nikad neće zaboraviti da ih je trebalo biti barem 26, ali nesuđenu šampionsku generaciju, koja je mogla dominirati još godinama, uzeo je Tihi ocean.

Reynoso je postao izbornik, Caicov nećak najbolji strijelac u povijesti Perua

Iako je taj nesretni 8. prosinca 1987. mogao slaviti kao drugi rođendan jer je zbog crvenog kartona propustio gostovanje u Cupallpi, Juan Reynoso teško se nosio s činjenicom da je preživio ono što većina njegovih prijatelja nije. Četiri godine nakon nesreće učinio je nezamislivo i prešao u Universitario kako bi Alianzu i mučna sjećanja zauvijek ostavio iza sebe. Vrlo je rijetko u javnosti govorio o nesreći.

"Ne volim kad me pitaju o Fokkeru jer je to poput prsta u otvorenu ranu svih koji su ostali ožalošćeni. Oni još pate", rekao je 2009. godine za Peru 21 Reynoso, koji je prije dvije godine bio i peruanski izbornik. "Bilo je izglednije da budem u tom avionu nego da ne budem. Često sam mislio o tome i razmišljao više o tome kako bi to utjecalo na moju obitelj, nego na mene. Ne volim tu temu."

Neke od žrtava nastavile su nogometno živjeti kroz svoje potomke. Primjerice, sjećanje na golmana Caica i dalje nosi njegov nećak Paolo Guerrero, bivša zvijezda Bayerna koja danas, s 41 godinom, igra baš za Alianzu.

"Volio ga je kao vlastitog sina", rekla je Guerrerova mama za Alianzinu stranicu i dodala: "Uvijek se brinuo za njega i igrao se s njim, čak ga je izvodio na travnjak kao maskotu. Prvi je Paolu odjenuo Alianzin dres, od tada je obožava. Uopće nije htio skidati taj dres, pa smo mu morali kupiti još jedan da ga nosi dok je ovaj u pranju."

Guerrero je u siječnju ove godine objavio kraj reprezentativne karijere, koju je završio sa 124 nastupa i najbolji je strijelac u povijesti Perua s 39 golova. Jedan je zabio i na Svjetskom prvenstvu 2018., prvom na koje se Peru plasirao nakon 1982. 

Najvećim peruanskim igračem i dalje se smatra Teofila Cubillasa. No tko zna, možda bi ih obojicu nadmašio supertalentirani Luis Escobar, možda bi on i mlada okosnica Alianze vodili i reprezentaciju Perua do nikad dosegnutih visina... Da nije bilo tog prokletog, pokvarenog Fokkera i vlade koja se usred gerilskih sukoba u zemlji nije znala brinuti za svoju vojnu opremu.