SVAKE sezone, nakon svakog kola, imamo iste priče o suđenju na utakmicama Supersport HNL-a. Da se razumijemo, o suđenju treba pričati i treba ukazivati na pogreške, ali ono što se doživljava u javnom prostoru od strane svih navijača graniči s čistom šizofrenijom. Kao da postoji neformalno natjecanje tko može biti više toksičan i naporan svima ostalima.

Nikada se analize ne mogu zaustaviti na tome je li nešto ispravno dosuđeno ili nije, nego se automatski ulazi u sfere razgovora o tome da se nekoga gura i da je netko protežiran od sudaca, pa valjda samim time i HNS-a. Posebna je tema neko duboko uvjerenje da mediji imaju svoje favorite među klubovima pa filtriraju koje će situacije prenijeti, a koje neće.

Navijači redovito zaboravljaju sve situacije koje su prenesene i u kojima je jasno da je njihov klub oštećen, a skaču kao opareni ako bi se netko slučajno dotaknuo nečega u čemu je jasno da je njihov protivnik oštećen. To je sve teško licemjerje koje dovodi samo do kopanja sve dubljih rovova gdje je s jedne strane "moj" klub koji nema grijehe, a s druge "tvoj" klub koji je povlašteno zlo.

Najviše kaznenih udaraca ove sezone je suđeno za Varaždin

Najčešći način "argumentiranja" da se neki klub gura jest izdvajanje statističkih podataka bez ikakvog konteksta. Tako je prije dvije godine vrlo popularno bilo spominjati broj kaznenih udaraca koji su dosuđeni za Hajduk. Taj broj bio je impresivan na svjetskoj razini i korišten je kao "dokaz" da je Hajduk na neki način povlašten kod sudaca iako nitko nije mogao izdvojiti barem jedan kazneni udarac koji je očito pogrešno dosuđen u korist Bijelih.

Uzmimo primjer Dinama s druge strane, protiv kojeg nije dosuđen niti jedan kazneni udarac u HNL-u još od 23. srpnja 2022. godine. To je zaista impresivan podatak jer su samo Glasgow Rangersi usporedivi s Plavima u tom razdoblju među 20 najboljih liga pod okriljem UEFA-e. Pri tome će se zanemariti da Dinamo protivnicima dozvoljava 35% manje dodira s loptom u svojoj trećini od prosjeka cijele lige. Ako ne ulaziš u kazneni prostor, teško će ti svirati penal.

Ako bismo se vodili suhim brojkama bez ikakvog konteksta, mogli bismo zaključiti da se ove sezone nemilo gura Varaždin. Oni su jedina momčad za koju je dosuđeno šest kaznenih udaraca ove sezone u ligi i iz njih su zabili 25% svih svojih golova. Što bi pak trebala reći Gorica, koja je jedina protiv koje je suđeno šest penala? Što bi trebala reći Lokomotiva, protiv koje se svira najviše prekršaja u ligi, ili Osijek, kojem je podijeljeno najviše žutih kartona?

Nekako se o tome ne piše po društvenim mrežama, a razlog je jasan. Ne može se od Varaždina i Gorice stvarati narativ o organiziranoj pljački i trovati sve oko sebe. Navijače, ali i klubove, zapravo nije briga da suđenje bude kvalitetno i pošteno. Njih je briga samo da pojedinačnim brojkama ili situacijama naprave privid da se njih namjerno oštećuje, a protivnike gura. Ako su svi oštećeni i gurani, onda valjda nitko nije.

Grijesi prošlosti su ubili povjerenje

Istovremeno, ne možemo se pretvarati da povijest suđenja u Hrvatskoj nije zaprljana do krajnjih granica, i to je kamen spoticanja koji će još dugo smetati. U aferi "pošteno suđenje", od koje je sada prošlo gotovo 13 godina, nastradali su samo Stjepan Djedović i Željko Širić. Svi ostali akteri su prošli netaknuti, a neki od njih danas sjede u HNS-u i donose odluke koje usmjeravaju razvoj suđenja u Hrvatskoj.

Priča o Hrvoju Malešu, koji se kao predsjednik Hajduka izložio i u suradnji s državnim tijelima razotkrio korupciju u sudačkoj organizaciji, trebala bi biti herojska priča, a on primjer svima te stalni gost na bilo kakvom okupljanju ili utakmici. To se nije dogodilo, već upravo suprotno.

Maleš je protjeran iz javnog prostora, a njegovo ime javno je pred medijima blatio kasnije osuđeni kriminalac i bjegunac od hrvatskog pravosuđa. Dok je Mamić pričao o tome da on nikad ne bi tako izdao ljude, makar mu gurali "žarač u guzicu", masa je oduševljeno klicala. Fokus je s korumpiranih sudaca potpuno prebačen na druge stvari i sve se pomelo pod tepih.

Tema ovdje nije HNS, nego navijači. Tada oni kojima je draža neka druga boja od Hajdukove, nisu stali iza Maleša i tražili da se očisti koruptivna hobotnica. Bilo je daleko važnije izvrnuti priču naopako i herojski potez Maleša prikazati kao dokaz da su suci "radili" s Hajdukom, iako je to potpuno besmisleno. Bilo je važnije ocrniti svog protivnika nego zahtijevati promjene i čišćenje saveza.

Navijači i klubovi ne žele pošteno suđenje

Primjer Hrvoja Maleša samo je dokaz da navijači u Hrvatskoj uopće ne žele pošteno suđenje. Žele biti samo toksični i svaki vikend izvlačiti situacije koje odgovaraju narativu da je njihov klub jadan i potlačen. To je donekle razumljivo jer je to, nažalost, u ljudskoj prirodi prožetoj tribalizmom, ali tako se ponašaju i klubovi.

Sviđalo se to nekome ili ne, Hajduk je jedini klub u ligi koji godinama ne mijenja svoj stav prema suđenju i HNS-u. Jedini je koji godinama traži promjene i pruža ruku drugim klubovima kroz predloženo osnivanje već prežaljene Udruge prvoligaša, ali nitko mu tu ruku ne daje natrag, već samo plaču kada nešto nije po njihovoj volji. Isto tako, jedini je koji nema svoje predstavnike u savezu, a istovremeno se gura komična priča da je na neki način protežiran.

Gađenje prema Hajduku jače je od bilo kakvog poriva da se stvari zaista promijene i sve dok to traje, neće se ništa dogoditi u pozitivnom smjeru. Splitski klub nije bez grijeha jer su u njemu nekada bili ljudi koji su samo druga verzija Mamića, koja nije uspjela isplivati na površinu jer je imala samo iste namjere, ali ne i sposobnost da ih provedu u djelo. Hajduk je svoje dvorište počistio i to je skupo platio godinama rezultatske stagnacije, a drugi tek kreću u taj proces.

Stvari su jednostavne. Ako klubovi žele promjene, sjest će za stol, dogovoriti osnivanje udruge i preuzeti ligu na sebe. Do tada, sva plakanja o suđenju samo su zabava za javnost koja jedva čeka da se nabacuje blatom bez iskrene namjere i želje za poštenjem i pravdom. Navijači Hajduka u većini tu nisu nikakva iznimka.