SPORT je okrutan. Igra se s našim emocijama, radi zbrku u našim srcima, ispunjava nas radošću i potom je brzo razbija. Svaka momčad zna kakav je osjećaj kad izgubiš veliku utakmicu, ali kako je izgubiti cijelu sezonu? Cijelo desetljeće? Životni vijek? Širom nogometnog svijeta postoje nezadovoljne vojske navijača, ali ako je vaša definicija boli propuštanje osvajanja baš svakog trofeja ili ispadanje u četvrtfinalu Lige prvaka, razmislite još jednom. Niste još čuli ono najbolje, piše ESPN.

ESPN FC Misery Index je prilika da se pozornost skrene na klubove koji su izdržali mnogo patnje i prilika da njihovi navijači ispričaju svoje priče i objasne zašto je bolno i teško biti njihov fan.

Botafogo: U potrazi za uspjehom od 1958.

"Postoje stvari koje se mogu dogoditi samo Botafogu."

Ovo je poznata izreka u nogometu Rio de Janeira, a obično je izgovaraju navijači Botafoga. Dubina njihova samosažaljenja je golema i u određenom smislu razumljiva.

Kad stariji Botafogovi navijači govore o zlatnim vremenima svog kluba, ne radi se o ružičasto obojenoj nostalgiji. Oni su zaista odrastali gledajući legende. Brazilska reprezentacija koja je osvojila naslove svjetskog prvaka 1958., 1962. i 1970. te Brazil uzdignula do statusa duhovnog doma nogometa uglavnom se sastojala od igrača Santosa, poput Pelea, te Botafoga, kao što su slavno krilo Garrincha i lijevi branič Nilton Santos koji je imao nadimak Enciklopedija zato što je znao sve. I majstori sredine terena, Didi i Gerson, bili su Botafogovi igrači, baš kao i Mario Zagallo na krilu, Amarildo koji je odlično zamijenio Pelea nakon njegove ozljede 1962. te Jairzinho koji je postigao gol u svakoj utakmici čarobne 1970., ističe ESPN.

Svima njima odaje se počast transparentima na stadionu svaki put kad Botafogo igra kod kuće, ali kontrast između kvalitete igrača na transparentima i onih na terenu drastična je nauštrb onih koji danas nose dres s crno-bijelim prugama. Posljednje postave, čak i one relativno uspješne, rijetko su imali išta više od radnog karaktera. Dvaput je tijekom jednog stoljeća Botafogo završio u drugoj ligi, a u novu sezonu ulazi s većim izgledima za ispadanje, nego za osvajanje naslova.

Istodobno su stvari postajale gore što je lokalni rival Flamengo jačao. Postao je prvak Brazila i Južne Amerike, hvaleći se momčadi koja je nedostižna Botafogu i njegovim sljedbenicima. Ovaj ponor je prilično nov. Botafogovi navijači su strastvena, ali relativno mala skupina braće i sestara. Ne mogu se nadati da će dosegnuti brojnost Flamengovih navijača na nacionalnoj razini. Flamengo je bogat, dok je Botafogo u dugovima.

Kao i svi tradicionalni brazilski klubovi, Botafogo je društvo s predsjednikom kojeg biraju članovi. U tijeku su pokušaji da se klub oblikuje u tvrtku. Mnogi to vide kao lijek za sve probleme, ali postavlja se i logično pitanje odakle će doći novac.

Kratkoročno, Botafogo je osnažio svoju međunarodnu reputaciju smjelim dovođenjem japanskog veterana vezne linije Keisukea Honde koji je odmah postao heroj kluba. Onima koji očekuju izvrsnosti, nastavlja ESPN, osrednjost teško pada na želudac i navijači očekuju da će Hondina lijeva noga pokrenuti čaroliju i vratiti prošla vremena.

U Brazilu postoji popularna knjiga pod naslovom "Sretna 1958., godina koja nikad nije trebala završiti". Zemlja je cvjetala, arhitektura je bila na vrhuncu, bossa nova se širila, a Brazil je osvojio prvi naslov svjetskog prvaka s momčadi punom Botafogovih igrača. Kad bi postojao vremeplov, Botafogovi navijači stajali bi prvi u redu.

Cruz Azul: Neuspjeh tako težak da je ušao u rječnike

Postoji samo jedan klub iz čijeg je imena izveden glagol, Cruz Azul, a njegovo značenje nije nimalo laskavo. Prema Diccionario Popularu, cruzazulariti znači "propasti u bilo čemu, u bilo kojem trenutku, u situaciji kad sve ide u vašu korist i mislite da ništa ne može to pokvariti". Na primjer: "Bio si tako dobar u školi, a onda si na završnom ispitu sve cruzazulario", objašnjava ESPN.
Ova sklonost Cruz Azula upropaštavanju svega proširilo se i na popularnu kulturu. Na utakmicama u Meksiku, ako nosite dres Cruz Azula, izazvat ćete negodovanje i ljutnju. Ako meksička reprezentacija izgubi, po društvenim mrežama se šire fotografije takvih navijača. Navodno su meksički navijači pokušavali predati dresove Cruz Azula suparničkim fanovima na Svjetskom prvenstvo 2018. kako bi odagnali lošu sreću. Stvar je donekle funkcionirala jer je Meksiko pobijedio Njemačku i Južnu Koreju i potom u osmini finala izgubio od Brazila.

Cruz Azul se i dalje smatra članom meksičke "velike četvorke", ali bez titule je još od 1997. Od tada je Cruz Azul šest puta bio doprvak i promijenio 14 trenera. Trener koji je posljednji donio titulu, Luis Fernando Tena, nakon toga dvaput se vraćao u klub.

Ako postoji jedna utakmica koja bi zaokružila patnju Cruz Azula, onda je to uzvratna finalna utakmica Clausure 2013. La Maquina je imala prednost 2:0 u 88. minuti utakmice protiv Club Americe na Estadio Azteci. Činilo se da će suša biti završena, samo se nije smjelo primiti dva gola. Cruz Azulu se upravo to i dogodilo. Prvo je gol za Americu postigao Aquivaldo Mosquera, onda je njen vratar Moises Munoz u posljednjem napadu pogodio loptu glavom u padu, a ona se od igrača Cruz Azula odbila u mrežu. America je pobijedila izvođenjem jedanaesteraca.

"Nije boljelo kao prethodni neuspjeh u finalu jer bila je to ista stvar. Naviknuo sam da to prihvatim. Ali neuspjeh iz 2018. je zaista bio bolan", objasnio je za ESPN Oscar Nanco-Gonzalez, doživotni fan koji vodi Cruz Azulov korisnički račun na Twitteru na engleskom jeziku.

Posljednji poraz dogodio se također protiv Club Americe u finalu Aperture 2018. Cruz Azul je tijekom ligaškog dijela sezone bio vodeći 12 od 17 kola i završio je na prvom mjestu, ali remi 0:0 iz prve finalne utakmice upropašten je porazom u uzvratu. Ugostitelji Ciudad Mexica ponudili su besplatno pivo ako Cruz Azul osvoji trofej, ali na kraju su ostali pošteđeni.

Klubom upravlja kompanija za proizvodnju cementa, Cruz Azul domaće utakmice igra na ogromnom Estadio Azteca, a broj gledatelja opada. Nakon tri ligaška kola 2020., Cruz Azul imao je najmanju prosječnu gledanost, 13.583 navijača.

"Ponekad imam dojam kao da su igrači u klubu samo da bi uzeli plaću. Za mnoge od nas, to ne bi bio samo posao. Kad bih mogao samo pet minuta zaigrati u službenoj utakmici Lige MX, ostavio bih sve i učinio to besplatno. Sve bih dao za tu momčad“, naglasio je Nanco-Gonzalez.

Nakon što je od 1969. do 1980. osvojio sedam od svojih osam titula, Cruz Azul polako gubi značaj kao jedan od najvećih meksičkih klubova.

Espanyol: Život u sjeni Barcelone

Espanyol sebe naziva "čudesnom manjinom", ali uglavnom nije tu bilo ništa čudesno. Imaju omraženog, ali i nedostižnog rivala. FC Barcelona je više od kluba, kako kaže njihov slogan, a grad Barcelona kao da ne mari da samo nekoliko kilometara od Nou Campa postoji i Espanyol.

Barcelona baca moćnu sjenu, u njoj je mračno i jadno.

Espanyolova povijest počinje prije 119 godina. Radi se osnivaču španjolske lige i samo su četiri kluba provele više sezona među prvoligašima. Na kumulativnoj tablici, Espanyol zauzima sedmo mjesto, a nikad nije bio prvak, pa čak ni blizu toga. Njihov je gradski susjed osvojio 26 naslova, plus 30 kupova i četiri Lige prvaka. Espanyol je u svojoj povijesti osvojio samo četiri trofeja (četiri Cope del Rey). Nitko nema više europskih naslova više od Barcelone, Espanyol se probio u dva europska finala i oba izgubio. U Leverkusen, na uzvratnu utakmicu finala Kupa UEFA-e 1988., španjolska je momčad stigla s prednošću 3:0, piše ESPN, ali ipak nije pobijedila. Taj poraz nakon izvođenja jedanaesteraca definirao je Espanyol. Ili je tako sve počelo.

Dnevne novine La Vanguardia već su otisnule naslovnicu s Espanyolovom pobjedom. Ti su primjerci novina bačeni, ali neki su ih se ipak uspjeli dočepati. "Ponekad gledam tu naslovnicu i uzdišem", kaže novinar Enric Gonzalez koji piše kako je Espanyolova sudbina da je rođen za neuspjeh. To je ukorijenjeno u "egzistencijalnoj praznini onih koji sumnjaju, s dobrim razlogom, da ih je Bog zauvijek napustio". Ernesto Valverde, bivši trener Barcelone i Espanyola koji je te večeri u Leverkusenu bio na klupi kao igrač Espanyola, kasnije je rekao: "Nakon Leverkusena, u karakter klub ugrađena je svijest o neuspjehu".

Tako bi moglo biti i ove sezone. Espanyol je na posljednjem mjestu s 18 bodova u 23 utakmice i gol-razlikom -23. Zaista slabo.

"Možda se čini da cijeli grad navija za Barcelonu, ali na nekim mjestima postoje snažni osjećaji prema Espanyolu", rekao je Valverde. Ali malo će koja poznata ili utjecajna osoba identificirati se s Espanyolom ili sjesti u njegovu ložu. Poznati Kolumbov spomenik u Barceloni bio je 2013. odjeven u Barcelonin dres. Nikome nije padalo na pamet odjenuti ga u bijelo-plavo. Espanyol se osjetio izostavljenim i zanemarenim, ali to nije bilo ništa novo. Zanimljivo je da su oni odgovorni za oblačenje spomenika u Barcelonin dres to zadovoljstvo platili gradskim vlastima, ističe ESPN.

"Espanyolovi navijači osjećali su se potlačeno i odbačeno u medijima, za koje su bili nevidljivi", kaže bivši trener Quique Sanchez Flores.

Suparništvo Espanyola i Barcelone nije slično suparništvu Atletica i Real Madrida, ako ni zbog čega drugog, onda zato što se i ne radi o suparništvu. Espanyol je posljednji put na ligaškoj ljestvici završio ispred Barcelone prije 80 godina i nitko ne očekuje da se to ikad ponovi jer njegov je proračun tek jedna dvanaestina proračuna Barcelone. Ponekad se u Barceloni čini da nitko ne navija za Espanyol. Sarria, njegov duhovni dom, odavno više ne postoji. Espanyol se prije više od 10 godina preselio na Montjuic, na kojem se osjeća kao u egzilu. Nakon selidbe izvan grada, Gerard Pique je klub nazvao Espanyol de Cornella, a ne Barcelona. To je suparništvu donijelo barem neku pozornost.

"Dok sam bio u školi, među 40 klinaca koji su voljeli nogomet, samo je jedan navijao za Espanyol. I to sam bio ja", kaže Carlos Maranon, čiji je otac bio najbolji nogometaš u povijesti kluba. Maranon je igrao za juniorsku momčad, a danas je urednik časopisa Cinemania. On Espanyol uspoređuje s dva literarna junaka: "U njemu ima nešto od Don Quixotea i Asterixa, male sile koja odolijeva".

Espanyol nije mali klub. Ima 30.000 članova. Pripremaju se za nastavak natjecanja u Europa ligi. Međutim, u međuvremenu su otišli trener (Pablo Machin), ključni središnji branič (Mario Hermoso) i najbolji napadač (Borja Iglesias), ostavivši klub u borbi za ostanak. Tipično.

Postoji i određena vrsta perverznog zadovoljstva u tom statusu i toj patnji. Abelardo Fernandez stigao je 27. prosinca na RCDE stadion u misiji spašavanja kluba od ispadanja. To je već treći trener u sezoni 2019./2020. "Možda sam mazohist", rekao je Fernandez na pitanje zašto je došao. Dobro će se uklopiti.

Everton: Drugi klub u Liverpoolu

Nema ništa gore nego navijati za klub koji nikad ne pobjeđuje, pa onda možete zamisliti kako je biti navijač Evertona. Ne samo da njihov klub, jedno od slavnih imena engleske nogometne povijesti, u ovom stoljeću ništa nije uspio osvojiti, nego su navijači morali izdržati potonuće Evertona i istodobni uspon Liverpoola, iritantno uspješnog susjeda udaljenog dva-tri kilometra istočno od Stanley Parka.

Mnogo je drugih engleskih klubova prolazilo kroz sušna razdoblja, neki čak i druže od Evertona, ali nijedan nije morao gledati kako u teškim trenucima vlastite povijesti njegov glavni konkurent postaje najbolji na svijetu. Newcastle, Leeds United, Wolverhampton, pa čak i Tottenham, imali su teških trenutaka zbog ultrauspješnih susjeda ili vlastitih problema, ali nijedan se ne može uspoređivati s Evertonom.

Pogledajmo kratki povijesti pregled koji objašnjava zašto je Evertonu teže nego drugima. Sve je počelo 1891., kad je nakon spora s predsjednikom kluba Everton napustio svog izvorni dom Anfield i prešao na Goodison Park. Godinu dana kasnije Liverpool se preselio na prazni Anfield i ustvrdio da je njegov. Tako je Everton sam sebi stvorio najveći problem, prepustivši Liverpoolu svoj stadion koji je postao sinonim za uspjehe Redsa.
Sve do kasnih 60-ih godina Everton je bio veći i najuspješniji klub u Liverpoolu, osvojivši sedam naslova prvaka i tri FA Cupa do 1970. Liverpool je također osvojio sedam titula, ali je do tada uspio doći do samo jednog FA Cupa. Liverpool je 70-ih i 80-ih godina osvojio još osam naslova i četiri titule prvaka Europe. Everton se vratio titulama 1985. i 1987., ali pobjeda protiv Manchester Uniteda u finalu FA Cupa 1995. bila je Evertonov posljednji trofej. Liverpoolovi navijači zbog toga mu se nemilosrdno izruguju.

Istodobno je Goodison Park počeo propadati, kao i više prijedloga za novi stadion. Konačno je odlučeno da će do sezone 2023./2024. biti sagrađen novi stadion Bramley-Moore Dock, ali Evertonovi navijači su skeptični kad je u pitanju progres na terenu i izvan njega.

S obzirom na to da će Liverpool ove sezone osvojiti prvu ligašku titulu nakon 1990., a u međuvremenu je osvojio dvije Lige prvaka, jedan Kup UEFA-e, tri FA Cupa i jedan Liga kup, Evertonova budućnost ne izgleda nimalo blistavo. Na Anfieldu nije pobijedio od 1999., a na Goodisonu nije uspio slaviti protiv Liverpoola od 2010. Kad je Liverpool Echo tradicionalno proglasio momčad Everpoola na kraju 2019., u njoj se prvi put nije našao nijedan igrač Evertona. I kad se činilo da stvari ne mogu biti gore, Liverpool je u trećem kolu FA Cupa protiv Evertona zbog zgusnutog rasporeda odlučio nastupiti s juniorima i – pobijedio, ističe ESPN.

Dolazak Carla Ancelottija za trenera pomogao je Evertonu da se podigne u gornji dio ljestvice Premier lige, ali navijati za Everton i dalje znači patnju.

HSV: Njemački dinosaur u vlastitom ledenom dobu

Postoji sat u uglu Hamburgerova Volksparkstadiona koji je nekad pokazivao vrijeme provedeno u Bundesligi. I zašto ne? HSV je bio jedini klub koji je igrao u prvom razredu od njegova osnivanja 1963., čak je i Bayern propustio prvih nekoliko sezona. Ali kako je vrijeme prolazilo i kako se bližilo ispadanje, sat više nije bio ponosno podsjećanje, nego simbol oholosti. HSV se uspio izvući 2015. i 2016. i to pobjedama u doigravanju za ostanak, 2017. se izvukao u posljednjem kolu, da bi 2018. prvi put ispao iz Bundeslige.

Ispadanje nije bilo iznenađenje, nastavlja ESPN. Bila je patnja navijati za HSV posljednjih godina, a relativno slavni dani u europskom konkurenciji u 2000-im polako su postajali daleka prošlost. Hamburgerov nadimak Der Dino skovan je kao priznanje njegovoj dugovječnosti, ali postao je negativan opis njegova polaganog propadanja. Kad je HSV konačno ispao, očaj se nastavio. Prošle sezone činilo se da će se brzo vratiti u elitni razred. HSV je bio među najbolja dva kluba sve do ožujka, ali potom mu se dogodila serija od osam utakmica bez pobjede i završio je na četvrtom mjestu.

Hamburgerova povijest nosi više od puke dugovječnosti. HSV je šest puta bio prvak Njemačke, 1983. postao je i prvak Europe, a ugostio je i neke od najboljih nogometaša koji su ikad zaigrali u Bundesligi, od Manfreda Kaltza i Kevina Keegana, preko Rafaela van der Vaarta do Heung-Min Sona, što njegov pad čini još tragičnijim.

"Navijam za HSV od ranih 80-ih i imali smo mnogo lijepih trenutaka, ali još više ružnih. Činilo se kao da smo 90-ih bili u hibernaciji. Potom su 2000-e bile dobre zbog europskih uspjeha, ali bilo je i borbe za ostanak. Dogodilo se da 2006. igramo Ligu prvaka i gotovo ispadnemo iz lige", rekao je za ESPN Tim-Oliver Horn, vođa HSV-ova kluba navijača.

Nije lako pronaći teži trenutak u povijesti kluba od ispadanja, ali trenuci iz 2009., nazvani Bremenski tjedni, vrlo su blizu. Te sezone Hamburgers SV je stigao do polufinala DFB Pokala i Kupa UEFA-e, a sve do travnja bio je u konkurenciji za naslov prvaka. Potom su se tijekom 18 dana četiri puta sastali s bremenskim Werderom, njihovim najvećim rivalom kojeg je tada predvodio mladi Mesut Özil, u oba polufinala i prvenstvu. "Izgubili smo na jedanaesterce u Kupu, izgubili smo polufinale Kupa UEFA-e zbog gola u gostima, a u prvenstvu smo izgubili 2:0", s tugom se prisjeća Horn.

Ove sezone stanje je ponešto bolje i HSV je na putu povratka u Bundesligu. Ali kad je u pitanju HSV, nikad se ne zna. Sat je i dalje na istom mjestu, ali sad broji vrijeme od osnivanja kluba 1887. Možda je resetiranje ono što je cijelom klubu potrebno, piše ESPN.

Malaga: Od ruba slave do ruba izumiranja

Travanj je 2013. Malaga vodi 2:1 na gostovanju kod Borussije Dortmund. U 90. minuti ove utakmice četvrtfinala Lige prvaka momčad Manuela Pellegrinija, s Iscom, Joaquinom i Julijom Baptistom u svojim redovima, bila je samo nekoliko sekundi od najvećeg uspjeha u klupskoj povijesti.

Sad smo već u veljači 2020. Malaga lebdi iznad zone ispadanja u Segunda Divisionu. Klub pada iz jedne krize u drugu, vlasnici su nezainteresirani, igrači dolaze i odlaze bez da su uopće zaigrali, a trener je dobio otkaz zbog videa s intimnim sadržajem. Predsjednik La Lige Javier Tebas rekao je kako klubu treba dva milijuna eura gotovine kako ne bi bio izbačen iz lige.

Kako je došlo do toga? Propadanje je počelo i prije nego što su Malagini snovi u Ligi prvaka raspršeni dvama golovima Borussije, od kojih je jedan postignut iz zaleđa u sudačkoj nadoknadi.

"Bio je to roller coaster. Svi kažu da je patnja navijati za Malagu, ali bilo je to nevjerojatno putovanje. Nitko se nije nadao ni da će se Malaga plasirati u Ligu prvaka, a kamoli da će je minute dijeliti od polufinala. Tada je počelo neprestano propadanje", rekao je za ESPN Christian Machowski koji već 15 godina kupuje godišnju ulaznicu.

Katarski šeik Abdullah bin Nasser Al-Thani preuzeo je klub u lipnju 2010. i donio mnogo obećanja i ambicija. Malaga je tijekom Pellegrinijeva mandata postala najveći potrošač u španjolskom prvenstvu i stvorena je momčad koja je završila među najbolje četiri. Ali do ljeta 2012. pojavili su se izvještaji o neplaćenim igračima i računima za PDV. Santi Cazorla je doveden za rekordnih 20 milijuna eura, onda je na brzinu prodan Arsenalu po sniženoj cijeni, a UEFA je kaznila Malagu zbog kršenja financijskog fair-playa. Do trenutka poraza od Borussije, Malaga je već znala da je izbačena iz europske konkurencije sljedeće godine.

Ono što najviše frustrira, tvrdi Machowski, pomisao je da se Malaga lako mogla svrstati među europske nogometne sile. "Radi se o potencijalnom uspavanom divu. Sjajan klub za igranje, sjajna pokrajina za europske nogometaše, Costa del Sol! Predstavljanje igrača kao što je Ruud van Nistelrooy privuklo je 20.000 ljudi jednog popodneva usred tjedna. Bila je to zemlja snova."

Malaga je ispala iz Primere 2018. i neuspjeh povratka u prvom pokušaju bio je poražavajući. Prošlog ljeta dogodio se fijasko sa Shinjijem Okazakijem koji je došao u klub i potom bio otpušten ne odigravši nijednu utakmicu jer je njegova plaća probila salary cap koji je Malagi nametnula La Liga. Sportski direktor Jose Luis Caminero otišao je u listopadu, a potom je zbog spomenutog videa otpušten i karizmatični trener Victor Sanchez del Amo. Čini se da je bio žrtvom ucjene zato što je u tom slučaju bilo uhićeno šest osoba.

"Ljudi koji vode klub bili su katastrofalni jedan za drugim. To je posljedica lošeg vođenja poslovanja. Mislim da navijači više ne sanjaju o dobrim vremenima, nego bi bili zadovoljni s ostankom u Segundi", smatra Machowski.

Stanje u Malagi u posljednje vrijeme dodatno je razbjesnilo navijače. Reus je 2019. usred sezone zbog dugova izbačen iz druge španjolske lige, a to je sudbina koja može pogoditi i Malagu. Njene su ambicije trenutačno ograničene na izbjegavanje bankrota. Sve drugo, obnova, povratak u Primeru, europski snovi morat će pričekati, piše ESPN.

Manchester United: Obilje izvan terena, oskudica na terenu

"Bolje je pobijediti pa izgubiti, nego uopće nikad ne pobijediti", napisao je engleski pjesnik Alfred Tennyson. Ovo se vjerojatno odnosi na navijače Manchester Uniteda, od kojih su se mnogi priklonili klubu tijekom dvaju zlatnih razdoblja – pod Mattom Busbyjem 50-ih i 60-ih godina te pod Alexom Fergusonom 40 godina kasnije.

Problem je što to funkcionira u oba smjera. Navijači klubova koji nikad nisu okusili uspjeh, svakako ne ogroman uspjeh kakav je dostigao United, nisu opterećeni povijesnom težinom i ne moraju sanjati slavne dane koji se možda nikad neće vratiti.

Gotovo 27 godina United je imao samo jednog trenera – Sir Alexa. Od njegova odlaska u svibnju 2013. u klubu su radila četiri trenera i još jedan privremeni. U šest sezona prije njegova umirovljenja, United je četiri puta završio prvi i dvaput drugi, jednom zbog gol-razlike i jednom za samo jedan bod. Navijači su se zaista priviknuli na uspjeh. U šest sezona nakon toga, prosječna razlika između Uniteda i prvaka bila je gotovo 22 boda, a ni ova godina neće poboljšati taj prosjek. Nakon dvije trećine sezone, United je 38 bodova iza vodećeg. Klub koji se neprekidno natjecao u Ligi prvaka, sad ima problema i u Engleskoj.

Dva su faktora koja pojačavaju patnju Unitedovim navijačima, a međusobno su povezani. United je od 2005. u vlasništvu obitelji Glazer koja je posudila novac kako bi kupila kontrolni paket dionica, a onda taj dug prebacila na klub. Kad se zbroje kamate, naknade i dividende, Glazerovi su iz kluba u samo 15 godina izvukli više od milijardu dolara.

I to nije sve. Neki Unitedovi fanovi, ljuti zbog preuzimanja i pretjerane komercijalizacije kluba, napustili su Manchester United i osnovali vlastitu momčad, FC United of Manchester koja se natječe u sedmom razredu engleskog nogometa. Drugi su se okrenuli prosvjedima oko Old Trafforda ili unajmljivanju zrakoplova koji iznad stadiona vuče transparente. Čak je i David Beckham prihvatio zeleno-zlatni šal, simbol antiglazerovskog pokreta.

No Glazeri neće napustiti klub, baš kao ni izvršni dopredsjednik Ed Woodward kojeg se često optužuje za današnju Unitedovu slabost, ponajviše zato što se odlazak Sir Alexa i glavnog direktora Davida Gilla podudarao s njegovim dolaskom. Jedan od razloga zbog kojih je Woodward i dalje u klubu je to što ispunjava ono što Glazere zanima – dobit. Ponosno su objavili kako je klub 2019. imao rekordno visoke prihode, a cijena dionica porasla je 10 posto.

Manchester United je vrlo unosna krava muzara koja je od odlaska Sir Alexa imala više od 200 milijuna dolara dobiti, napominje ESPN. To je dokaz da dobra momčad nije preduvjet da vlasnik kluba lijepo zarađuje. S obzirom na to da je United trošio šakom i kapom na plaće i transfere tijekom tog razdoblja (gotovo 850 milijuna dolara), to je dokaz i da se izlaz iz kolotečine ne može tek tako kupiti.

Uznemirujuća je pomisao da dok momčad postiže ispodprosječne rezultate, vlasnici nastavljaju odlično zarađivati. Nije da ih sportski uspjeh ne zanima, vjerojatno su i oni navijači, ali o tome ne govore pa ne možemo znati, nego je stvar u tome da koliko god ih boli kad vide da se momčad muči, kad pogledaju bilancu ta bol čarobno nestaje.

Postoji još nešto, ono što Sir Alexa vjerojatno budi noću. Dva su kluba dominirala Premier ligom u posljednje tri godine, Manchester City i Liverpool, upravo oni koje Unitedovi navijači najviše preziru i to ne samo zato što je jedan na drugoj strani grada, a drugi udaljen tek 50-ak kilometara. Manchester City i Liverpool. Sir Alex je jednom za City rekao da je "bučni susjed". Što se tiče Liverpoola, prema vlastitim riječima, "prolio je krv, znoj i suze kako bi ga srušio s njegova jebenog pijedestala". A sada, 13 utakmica prije kraja sezone, Liverpool ima više nego dvostruko bodova od Manchester Uniteda.

Ponekad se čovjek zapita bi li Unitedu bilo lakše proći kroz ovu noćnu moru da nikad nije iskusio onakvu slavu.

New England Revolution: Neuspjeh u kući Toma Bradyja

Čak 18 klubova Major League Soccera dosad je osvojilo ili MLS Cup ili Supporters' Shield ili oboje. New England Revolution nije među njima, počinje ESPN priču o američkom klubu.

Naravno, New England je pet puta stigao do finala MLS Cupa, više nego bilo koji drugi klub osim Los Angeles Galaxyja, ali trofeji su izostali. U 24 sezone, Revsi imaju samo dvije titule, US Open Cup 2007. i North American SuperLigu 2008., no radi se o natjecanju koje više ne postoji. Istodobno, New England Patriots, momčad s kojom Revsi dijele vlasnika, stadion i boje, tijekom ovog stoljeća 17 puta je igrao u NFL doigravanju i šest puta osvojio Super Bowl. Što mislite, koja momčad uživa u fokusu vlasnika?

Na MLS-ovoj kumulativnoj listi gol-razlike, Revolution je na -100, bolji je jedino od Chivasa USA koji je raspušten 2014. zato što je bio grozan te Colorado Rapids koji je ipak uspio osvojiti MLS Cup 2009.

"Imali smo mnogo problema", kaže Matt Zytka s tužnim osmijehom gorljivog navijača pomirenog sa svojom sudbinom. On je bio svjedokom mnogih poraza jer su ga roditelji vodili na utakmice dok je bio dijete u prvoj sezoni 1996. Danas je predsjednik Midnight Ridersa, navijačke udruge.

To ne znači da je sve bilo loše. Ne možeš izgubiti pet MLS Cupova ako se pet puta ne plasiraš u finale. Revsi su osam sezona zaredom, od 2002. do 2009. uspijevali izboriti doigravanje, vođeni klupskim legendama kao što su Steve Ralston, Michael Parkhurst, Taylor Twellman i Shalrie Joseph. Nakon toga, njihovi završni plasmani u MLS-u od 2010. do 2019. izgledaju ovako: 13. (od 16), 17. (od 18), 16. (od 19), sedmi (od 19), peti (od 19), 11. (od 20), 14. (od 20), 15. (od 22), 16. (od 23) i 14. (od 24). Radi se o impresivnoj razini nesposobnosti u ligi koja se ponosi jednakošću.

Revsi su se 2019. provukli u doigravanje s učinkom 11-11-12, a potom odmah u prvom krugu ispali od Atlanta Uniteda. To se računa kao uspjeh. "Činjenica da smo pobijedili u posljednjoj domaćoj utakmici u sezoni bila je dovoljna", rekao je za ESPN Prairie Rose Clayton, navijačica New Englanda od finala MLS Cupa 2002.

No možda ipak ima nade. U svibnju prošle godine, Revolution se riješio trenera Brada Friedela i dugogodišnjeg neučinkovitog glavnog menadžera Mikea Burnsa u korist Brucea Arene koji je postao i trener i sportski direktor i glavni mrgud. Tijekom stanke, otvoren je novi trening-centar i dovedeni novi igrači. Naravno, nije sve bilo savršeno. S jednim od pridošlica moralo se poništiti ugovor zato što nije uspio dobiti vizu. Posljednji pokušaj Revolutiona da provede revoluciju i dalje je samo pokušaj.

Rangers: Početak od nule u Škotskoj

Postojala su vremena kad je Rangers bio dominantan u Škotskoj. Osnovan je 1872. i trebalo mu je gotovo dva desetljeća da osvoji prvi ligašku titulu, ali uspjeh će uvijek biti oko njega. S 54 ligaška naslova, 33 škotska kupa i 27 škotskih ligaških kupova i sedam sezona u kojima je osvojio trostruku krunu, pobjede su dolazile kao na traci. U Old Firm derbiju protiv Celtica (50 ligaških titula) koji je udaljen samo sedam kilometara, Rangers je bio glavna sila u Škotskoj.

Ali Rangersovi navijači prilikom osvajanja naslova 2011. nisu bili svjesni da će to biti posljednja titula u doglednoj budućnost, napominje ESPN.
U veljači, tijekom sezone 2011./2012., klub je završio u prinudnoj upravi zbog devet milijuna dolara neplaćenih računa. Kad se otkrilo da je ukupan dug 20 milijuna dolara, Rangers je bio prisiljen promijeniti vlasnika i premješten je u četvrti razred škotskog nogometa. Klub je dobio novog vlasnika, a prethodni holding otišao je u likvidaciju koja neće završiti tako skoro.

"Klub je stradao zbog financijskog sloma 2012. Bilo je trenutaka kad se činilo da su poniženja takva da se Rangers nikad neće oporaviti", rekao je Andy Newport koji za Press Association prati škotski nogomet.

No strast navijača nikad nije splasnula. Čak i u četvrtoj ligi, Rangers je igrao na rasprodanom stadionu Ibrox, pred više od 50.000 navijača. "To je intenzivan osjećaj, radi se o religiji. Bilo je teško gledati Rangers u nižim ligama. Navijačima je to teško palo, ali ipak su svaki put ispunili Ibrox. To mnogo govori o njima", kaže Ronald de Boer koji je za Rangers igrao od 2000. do 2004. godine.

Trenutačni režim uspostavljen je 2015. pod predsjednikom Daveom Kingom, nakon što su nesposobni članovi izbačeni iz upravnog odbora. Kingovo imenovanje donijelo je stabilnost klubu koji se potom vratio u prvu ligu, ali je i dalje bio siromašniji od konkurenta Celtica. Prije nego što je Steven Gerrard došao za trenera u kolovozu 2018., Rangers je izgubio od Celtica 5:0 koji je tako osvojio sedmi naslov zaredom. Rangers je završio na trećem mjestu, ali Gerrardov dolazak donio je optimizam koji je kulminirao u prosincu 2018. nakon pobjede 1:0 protiv Celtica. Bila je to prva njegova pobjeda u Old Firm derbiju nakon 13 utakmica.

"Za mnoge od nas bio je sjajan osjećaj, ali ovo je Rangers. Mi smo najveći klub u zemlji i ne bismo trebali živjeti od jedne pobjede. Naši demoni su i dalje oko nas", izjavio je Stevie Clifford koji vodi 4LadsHadaDream blog i podcast o Rangersu.

Glasgowski klub trenutačno je drugi u škotskom Premiershipu, a do kraja sezone ostalo je još 14 utakmica. U Europa ligi ušao je u nokaut-fazu i to nakon pobjede nad Portom u skupini. Na Ibrox se vratio optimizam. "I dalje se ne može gledati u budućnost, ali Rangers je izvukao pouke i klub je kudikamo stabilniji. Nadam se da će stvari sada krenuti nabolje", kaže De Boer.
Kako bi rane iz prošlih osam godina zaista zacijelile, nastavlja ESPN, Rangersovim navijačima trebaju trofeji. "Idealan scenarij bio bi nastavak stabilnosti, pospremanje prošlog razdoblja u arhivu i povratak u situaciju u kojoj bismo trebali biti, a to je redovito osvajanje titula. To treba postati svakodnevica, tu je našem klubu mjesto", zaključio je Clifford.

Sunderland: Noćna mora na Netflixu

Prije samo tri sezone, nakon ispadanja iz elitnog razreda, Sunderland je pozvao Netflix da snimi priču o trijumfalnom povratku kluba u Premier ligu. Umjesto toga, svijet je gledao kako Sunderland iz druge lige pada u treću. Zamislite da se vaša nastojanja da spasite brak prikazuju publici kod koje se isprepliću zluradost, voajerizam i krvožedna želja za spletkama.

Stanje se nije nimalo popravilo. Sljedeće sezone, Sunderland je izgubio finale doigravanja League One, a frustracija je dosegnula točku ključanja u prosincu, nakon što je klub potonuo na 15. mjesto trećeg razreda engleskog nogometa, najniže u povijesti.

"Mislili smo da nas Netflix snima na našoj najnižoj točki pada, ali bili smo u krivu! Klub se ne može održati u League One, moramo što prije izboriti Championship", rekao je Rory Fallow iz podcasta Wise Men Say.

U pet godina promijenilo se 11 trenera, dvije sezone zaredom, od 2016. do 2018., Sunderland je ispao u niži rang, prljavo rublje pojavilo se u javnosti, jedan je igrač završio u zatvoru, a cijeli niz igračkih prinova bio je preplaćen. Optimizam se pojavio nakon što je Ellis Short prepustio vlasništvo nad klubom Stewartu Donaldu i Charlieju Methvenu u svibnju 2018., ali u međuvremenu je splasnuo i klub je ponovno ponuđen na prodaju. Trenutačno Sunderlandu ne ide loše, od 27. prosinca do početka svibnja u 10 utakmica imao je šest pobjeda, tri remija i jedan poraz. Ipak, oni koji pomno prate Sunderland znaju da se ne treba zanositi.

"Navijači su zapravo bili izuzetno lojalni. Sunderland je jedini klub koji je proveo desetljeće u Premier ligi i nema se čime pohvaliti osim izbjegavanjem ispadanja iz sezone u sezonu", kaže za ESPN Luke Edwards koji već 18 godina prati Sunderland za Telegraph te dodaje:

"Potom je ispao iz Championshipa i zapeo u League One već drugu godinu. Mislim da u ovoj generaciji ne postoji lošije vođen engleski klub. Milijuni su izgubljeni, a sve donedavno navijači nisu protestirali ili tražili smjenu vodstva. Bijes ove sezone kulminacija je svih pogrešaka i promašaja u posljednjih 10 godina ili više".

Početkom ove sezone, podcast Wise Men Say i navijačke skupine koordinirali su dosad najsnažniji apel Donaldu da proda klub. Navijačima je prekipjelo i vjeruju da Sunderland ipak može završiti sezonu tako da izbori viši rang. "Nadam se da će finalna sezona Netflixova dokumentarca pokazati kako napokon imamo dobru sezonu", zaključio je Fallow ESPN-ovu priču o neuspješnim nogometnim klubovima.