''PONEDJELJKOM popodne sredinom devedesetih na cestama po Kataloniji niste mogli vidjeti nijednog klinca. Svi smo bili u svojim kućama i čekali da na TV-u krene polusatna emisija sa sažecima iz Premiershipa. Čekali smo Matta Le Tissiera. Kakve je on golove zabijao, čudesno. Pogađao bi u rašlje, pa bi predriblao pola protivničke obrane, a onda bi zadnjeg braniča samo prebacio i volejem mirno, kao da je to najobičnija stvar na svijetu, pogodio sam kut.

Njegov talent je odskakao od bilo čega što sam do tada vidio. Ne koristeći brzinu mogao je driblati sedam, osam igrača. Samo bi prolazio pokraj njih. Bio je senzacionalan. Nismo mogli vjerovati što gledamo. Divili smo mu se. Bio je tih, nenametljiv, a zabijao je kao nitko do tada. Mogao je igrati u bilo kojoj momčadi na svijetu, a uporno je ostajao u Southamptonu. Nevjerojatno. Cijela moja kuća bila je njime opsjednuta.''

Opsjednuti Xavi je širio nogometno evanđelje Le Goda

Ovo je prije devet godina izgovorio veliki Xavi Hernandez, jedan od najvećih veznjaka modernog doba te nogometaš koji je redefinirao ulogu veznog igrača. Španjolska je te 2010. osvojila naslov prvaka svijeta i spojila je kontinentalni naslov sa svjetskim. Katalonac je dao intervju za FourFourTwo, a kad ga je novinar pitao tko mu je u djetinjstvu bio idol, Španjolac je počeo pričati o Mattu Le Tissieru, Le Godu, nogometnom božanstvu s Della (stari stadion Southamptona). Matt Le Tissier je danas napunio 51. rođendan i ovaj tekst rođendanska je čestitka njemu te posveta nogometnoj romantici kojoj je on bio simbol.

Xavi je kasnije postao mesijanski lik, a to je sigurno bilo pod utjecajem Le Tissa. Ideolog Barce je debitirao za Blaugranu 1998., kad se Le Tissierova karijera bližila kraju. Utjecaj obojice na igru bio je sličan. Zbog jednog i drugog brojni su klinci počeli igrati nogomet. Xavi je u karijeri osvojio sve, Le Tissier nije ništa, no razlika je u tome što je Španjolac igrao zajedno s Pepom Guardiolom, Luisom Figom i Rivaldom, kasnije s Ronaldinhom, Messijem i Iniestom, za razliku od Engleza koga su pratili Dodd, Magilton, Beant…

''U svjetlu samoproglašene Xavijeve opsesije Le Tissierom, teško je ne zamisliti Tissa kao Ivana Krstitelja rođenog na otoku Guernseyju. Le Tissier je krstio Xavija u rijeci Premiershipa, a Španjolac je nakon toga širio riječi Le Goda da ga svi čuju. Xavi je imao svoj stil, vlastitu nogometnu doktrinu, no u svakoj njegovoj propovijedi čuo se glas Le Tissiera. Sveti nogometni duh ušao je u obojicu, a rezultat je bila radost među svim ljudima koji vole nogomet'', napisao je engleski novinar Will Magee.

Sjećate li se Petice? Tamo su hrvatski klinci prvi put vidjeli Le Goda

I nije Xavi bio jedini. Nisu samo katalonski klinci čekali ponedjeljak da Matt Le Tissier krene sa širenjem svojeg nogometnog evanđelja. Sjećate se Petice, HRT-ove emisije koja je sredinom devedesetih prikazivala sažetke iz pet najjačih europskih liga?

Za sve nogometom zaražene klince u Hrvatskoj, Petica je bila sveti gral, jedini prozor u svijet nogometa, nešto što se ne smije propustiti. Netko je volio gledati Talijane, netko Španjolce, netko Bundesligu. Bilo je i onih koji su preferirali i Le Championnat. A netko Premiership. Engleska nogometna liga u to vrijeme nije bila ni najbolja, ni najkvalitetnija, ali je imala nešto posebno. Premiership je tada bio u povojima, engleski klupski nogomet je izlazio iz posthejselovske depresije, a osim Erica Cantone najveće svjetske zvijezde igrale su u drugim ligama. Ipak, premda lišen današnjeg glamura, Premiership je imao neki svoj prepoznatljivi i zavodljivi šarm. Prekrasni stadioni, stajaća mjesta na tribinama, sjajni dresovi, bilijarski glatki travnjaci i prekrasna imena klubova kojih su ti bila puna usta kad bi ih izgovorio.

Izgledao je trapavo poput Rodneyja Trottera, a s loptom u nogama je bio genij

Premiership je imao i Matta Le Tissiera. Le Tissier je bio fenomen. Nije izgledao kao umjetnik s loptom, zapravo, nije izgledao ni kao nogometaš. Visok, naizgled trapav, umorna lica, vječno zapuhan, više je ličio na stereotipni lik bauštelca s dokova Southamptona nego na umjetnika s loptom kojem je The Dell tepao da je Bog. Bez lopte u nogama izgledao je kao netko tko je zalutao u ozbiljan nogomet, kao nogometni Rodney Trotter. No kad bi lopta stigla do njega, kad bi je primio i ukrotio, sve je dobivalo smisao, a nogomet je postao umjetnost i to ona najljepša.

U Southampton je stigao 1985. kao sedamnaestogodišnjak, sljedeće godine je protiv Norwicha debitirao za Svece u porazu 3:4. Bila mu je to prva utakmica u dresu najdražeg kluba koji nikad u životu nije promijenio. Od 1986. do 2002. za crveno-bijele je odigrao 540 utakmica u kojima je postigao 209 golova.

''Uvijek je želio preuzimati odgovornost. Ne onu kad imaš samo postaviti stopalo i gol je već tu, već primiti loptu u nemogućoj situaciji. To je on volio. Bio je fenomenalan, bio je hrabar, imao je srce lava. Godinama je sam nosio Southampton'', pričao je bivši engleski reprezentativac i trener Le Tissieru u Svecima, Alan Ball.

U povijesti engleskog nogometa bilo je puno igrača koji su zabijali više od Le Tissiera. Čak i u njegovo vrijeme puno više su isporučivali Alan Shearer ili Andy Cole, no ono što je Le Goda činilo posebnim bio je način kako je zabijao. Bili su to senzacionalni udarci, fenomenalni golovi koje zabijao zahvaljujući nesvakidašnjem talentu. Le Tissiera je jednom novinar pitao kako je moguće da postiže toliko čudesnih golova. Le God je imao spreman odgovor.

''Uvijek morate biti spremni probati nešto drugačije i najvažnije je ne imati strah od neuspjeha. Mislim da puno igrača ne želi pokušati nešto novo jer se plaše da će izgledati glupo ako ne uspiju u onom što su zamislili. Takav strah nikad nisam imao. Nisam se nikad osjećao bedasto ako bih pogriješio'', odgovorio je Le Tissier.

Specijalnost su mu bili i jedanaesterci. Za Southampton ih je šutirao 48, pogodio je 47. Jedini golman koji je imao sreću da mu skine šut s 11 metara bio je Mark Crossley iz Nottingham Forresta.

''Nogomet sam profesionalno igrao 20 godina, za Forest sam branio više od 300 utakmica, ali na tu obranu sam najviše ponosan. Bio je to najvažniji trenutak moje karijere'', kasnije je pričao Crossley.

Le Tissier, kako mu i nadimak Le God kaže, nikad nije bio poput ostalih igrača, ponekad se činilo da ni ne igra istu igru, da je stranac na terenu. Dok su svi ostali igrači trčali koliko god su mogli, znojili se i krvarili na terenu, Le Tissier je izgledao kao da se zabavlja u parku sa svojom djecom. Ali redovito je bio najbolji na terenu. S loptom je mogao sve, ali svoju vještinu nikad nije koristio da se protivniku naruga. Samo je loptu vješto držao izvan njihovog dosega.

Objasnio je zašto nije želio otići iz Southamptona

Kad pogledamo njegovu karijeru, ostat ćemo pomalo zbunjeni. Matt Le Tissier je čitav igrački vijek proveo u Southamptonu, malom klubu kojem je sudbina putovanje između prve, druge i treće lige i kojem je najveći uspjeh osvajanje FA kupa pradavne 1976.

Naravno, ponuda je bilo. Tottenham je bio itekako zainteresiran spojiti ga s Garyjem Linekerom i Paulom Gascoigneom. Uprava Spursa se nadala da bi taj pakleni tercet bio garancija za naslove. Matt je to odbio. Rekao je da se tek oženio, a da njegova supruga nije baš zagrijana za život u Londonu.

Matthew Harding, predsjednik Chelseaja, mjesecima je molio Le Goda da zamijeni mirne vode južne obale Hampshirea za sjaj i glamur Londona. Nije prošlo.

Le Tissier je smatrao da je sreća važnija od slave i trofeja, cijeneći ono što je imao u Southamptonu. Mnogi su tvrdoglavo inzistiranje Le Tissiera objašnjavali nedostatkom ambicije i pristajanjem da radije bude ''gazda u selu'' iz straha da ne propadne u velikom klubu. Zamjerali su mu to, ali Matta za to nije bilo briga, bio je nepokolebljiv.

''Moje shvaćanje nogometa bilo je drugačije. Igrao sam onako kako sam smatrao da trebam igrati i da sam otišao u neki veći klub, to ne bi bilo moguće. Bio bih prisiljen postati dio sustava, a to nisam želio, nisam želio igrati takav ukroćeni nogomet. Ne bih uživao, a to onda ne bi bilo to. Znao sam da na Dellu vjerojatno neću osvojiti ništa, ali to mi je bilo manje važno, Southampton je za mene bio više od kluba i kad bih izborio ostanak u Premiershipu, bio bih jednako sretan kao i da sam osvojio naslov u nekom drugom klubu. Znam da je to mnogima čudno, ali to je tako'', pričao je jednom Le Tissier.

U današnje vrijeme kad je vrhunski sport postao biznis, a milijuni eura jači su adut od bilo kakvih emocija, ljudi poput Matta Le Tissiera svedeni su na nivo statističke pogreške, na izolirane incidente, i zbog toga su toliko dragocjeni. Jer su dokaz da nije sve otišlo k vragu i da u sportu, onom vrhunskom, postoji nešto što je i dalje iznad novca – ljubav prema voljenom klubu.

Engleska je radije trebala igrače poput Davida Battyja, nego nogometnog genija

Za reprezentaciju je odigrao samo osam utakmica. Nevjerojatno ako uzmemo u obzir da se brojni stručnjaci slažu da je bio jedan od najvećih talenata engleskog nogometa.

Terry Venables ga nije pozvao na Euro 1996., a Glenn Hoddle ga je izostavio iz momčadi za SP 1998. Bez obzira na to što je u prijateljskoj utakmici uoči Mundijala u Francuskoj igrajući za B reprezentaciju postigao hat-trick.

Neki tvrde da je problem bio taj što se Le Tissier nikad nije želio okušati u jačem klubu, drugi će reći da mu je grijeh bio izostanak radne etike, no možda najbolju tezu je iznio engleski novinar James Richards:

''Istina je jednostavna, Matt Le Tissier nije igrao engleski nogomet. Radije smo u sastavu imali igrače poput Davida Battyja nego igrača koji je u trenutku sposoban ni iz čega izvesti čaroliju. Povijest engleskog nogometa je prepuna bolnih poraza i razočaranja. Ako se bilo tko u Engleskoj pita zašto, odgovor je zato što smo imali nogometnog genija, a ostavljali smo ga kod kuće. Znate li tko je Carlton Palmer? Nogometaš koji je u isto vrijeme igrao kad i Le Tissier, a skupio je deset nastupa više od Matta. Trebam li tome što dodati?''

Matt Le Tissier danas radi kao TV komentator i stručni analitičar. Oni koji ga slušaju, kažu da je dobar, da je odličan, da posao radi fantastično. Baš kako je igrao i nogomet. Za raju i za svoj gušt.