DOMINIK LIVAKOVIĆ u svojoj drugoj sezoni u Fenerbahčeu brani odlično, u turskoj ligi ni jedan klub nije primio manje od devet golova, koliko je dopustio hrvatski reprezentativni golman. Navijači ga vole i poštuju, a trener Jose Mourinho obožava, što se moglo vidjeti i nakon velike pobjede nad Trabzonsporom proteklog vikenda, kad mu se bacio u zagrljaj i valjao se s njim po travnjaku.

Jedan od velikih razloga za Livakovićevu odličnu formu je Sandro Žufić, 45-godišnji Rovinjanin kojeg je na zahtjev hrvatske jedinice istanbulski klub angažirao u veljači kao novog trenera golmana. Žufić je s Livakovićem tri godine radio u Dinamu, do dolaska Igora Bišćana, s kojim je došao cijeli stožer.

Livaković je tog ljeta 2023. prešao u Fenerbahče, a i Žufić se otisnuo u Tursku kad ga je Nenad Bjelica pozvao u Trabzonspor. Ta je avantura trajala samo tri mjeseca, a nakon što je Žufić ostao bez angažmana, Livaković je od Fenera tražio da ga ujedini s njegovim starim trenerom.

Konačno su se dogovorili u veljači, a od tada je Livaković u isključivo uzlaznoj putanji po pitanju forme, unatoč teškom incidentu prošle sezone, kad ga je protivnički navijač udario u glavu, nakon čega su turski mediji pisali da je razmišljao o odlasku, ali da ga je upravo sunarodnjak nagovorio da ostane.

U razgovoru za Index Žufić je govorio o iskustvima u Turskoj, odnosu s Livakovićem i Joseom Mourinhom, ali i Edinom Džekom te Dušanom Tadićem, a otkrio je i što misli o potencijalnom Džekinom dolasku u Hajduk idućeg ljeta, kad mu bude 39 godina.

Prisjetio se skromne igračke karijere, odlične utakmice za svoj Rovinj protiv Dinama kad je imao samo 16 godina, odlaska u Hrvatski dragovoljac, legendarnog Stjepana Spajića, sezone u Lučkom u kojoj je formalno čak bio sportski direktor te dolaska u Dinamo i rada pod čak petoricom trenera u prvoj momčadi.

Kako ste doživjeli pobjedu u Trabzonu golom u 102. minuti i emotivnu proslavu Mourinha s Livakovićem?

Proslavu nisam vidio jer sam isključen par minuta ranije, dobio sam drugi žuti karton, isprovocirale su me nevjerojatne pogreške suca Atille Karaoglana u korist domaćina. Svi smo poludjeli, cijela klupa, ne samo ja. Tako je kad vidiš da ti netko nešto ne dopušta. Velika pobjeda, znamo kakav je to rivalitet, stvarno nam je puno značila i značit će za budućnost, dat će nam snage i elana za nastavak sezone.

Samo malo, drugi žuti? Kako trener golmana na klupi dobije dva žuta u istoj utakmici?

Prvi sam dobio krajem prvog poluvremena, kad nam nije dosudio ruku, čist penal za nas, niti je dao crveni karton protivničkom igraču zbog opasnog prekršaja podignutom nogom, a onda je taj isti odgurnuo loptu o Livakovićevu glavu. Kako sam ja povezan s njim, čovjek poludi kad vidi nepravdu i reagira kako ne bi trebao. Ali nije to samo ova utakmica, suci nam to rade cijelo prvenstvo.

U prvenstvu imate pet bodova zaostatka za Galatasarayem, u Europa ligi ste neporaženi. Kako ste vi i klub zadovoljni sezonom?

Mislim da smo svi skupa zadovoljni Europa ligom, imamo pobjedu i dva remija, odigrali smo impresivno protiv Manchester Uniteda i nismo mu dali puno šansi, a sad idemo na gostovanje kod AZ-a u Nizozemsku. Svaku utakmicu dobro pripremamo na poseban način.

U domaćem prvenstvu smo na pet bodova minusa, Galatasaray je ispred nas, ali to ne znači da će tako biti na kraju. Sezona nije sprint na 100 metara, nego maraton koji zahtijeva da se dosta stvari poklopi kako bi se ostvarili ciljevi. Mogli smo bolje proći u malim utakmicama, ali gubili smo neke bodove u zadnjim minutama.

Edin Džeko s 38 godina i dalje trpa, već je zabio 11 golova u sezoni. Na ljeto se govorilo o njegovu dolasku u Hajduk, uz skeptičnost dijela javnosti zbog njegove dobi. Govori li i dalje o Hajduku?

Kao prvo, o Edinu mogu reći samo jednu riječ - Ljudina, s velikim lj. On je legenda, ali ne samo on, tu je i Dušan Tadić, obojica su me vrhunski dočekali kad sam došao. Gledaš njihove isječke, a kad ih upoznaš, vidiš da su to jako jednostavni ljudi, a kao igrači neprikosnovene klase.

Žive za nogomet, vole ga, a iako su najstariji u momčadi, dolaze na trening pola sata ranije, a nakon treninga ostaju još pola sata raditi na tijelu. Zato traju tako dugo na ovoj razini, brinu o svom tijelu i životu, mogu biti pravi primjer mladim igračima. U njihovu društvu brzo sam se počeo osjećati kao da ih poznajem deset godina.

Nema tu star ili mlad igrač. Ili valjaš ili ne valjaš, a Džeko valja i tu je kraj priče. Recimo, Baturina je mlad, ali može. Džeko jednostavno zna igrati, isto kao Luka Modrić, bez obzira na godine, i dalje su vrhunske klase, fenomeni.

Što se Hajduka tiče, stalno se šalimo i podbadamo, on s jedne, a Livi i ja kao dinamovci s druge strane. Tako nam je u šali prijetio da će otići u Hajduk, ali realno, predobro mu je ovdje, igra na vrhunskom nivou i još može puno dati Feneru.

Kako ste zadovoljni Livakovićevom formom?

Njegove obrane i partije koje pruža sve govore o njegovoj formi od početka sezone. Jako ga cijene i vole, i u klubu i navijači, pa čak i nefenerovci. Odlično se snašao, pogotovo u drugoj sezoni, na pravom je putu, jako dobro brani, pa je zadovoljan i Mister, kako svi u klubu zovemo Mourinha.

Kako je doživio isključenje protiv Poljske i kako proživljava neizvjesnost oko toga hoće li smjeti igrati protiv Portugala?

Čuli smo se odmah nakon te utakmice, svi smo vidjeli da to nije bio prekršaj za crveni, da je prestrogo dosuđen. Morao je izaći, prvi je došao na loptu i mislim da je Lewandowski namjerno išao na njega da iznudi crveni karton. Zvao sam svoje prijatelje suce i oni su mi potvrdili da nije bio crveni.

Kad se vratio u klub, ne mogu reći da je bio loše raspoložen, ali bio je svjestan da nije ništa loše učinio, da mu je dosuđena nepravda, pa je dan, dva bio pod dojmom. Ali, kroz priču, treninge i zezanciju ostavili smo to iza njega.

Tko bi ga trebao zamijeniti protiv Škotske?

Ne bih se upuštao u to, meni je jako teško procijeniti iz ove pozicije. To je na izborniku i treneru vratara, ali i Ivušić i Labrović i Kotarski dobro brane i dobro rade, tako da će to biti slatke brige.

Nije tajna da vas je Fener doveo na Livakovićev zahtjev, ali navodno su i Džeko i Tadić zagovarali vaš dolazak jer su htjeli čovjeka s Balkana u stožeru zbog bolje komunikacije.

Ne znam jesu li te priče istinite, a ja o tome nisam razgovarao s njima. Livi je imao potrebu da nastavi raditi sa mnom jer smo u Dinamu imali pozitivan i dobar odnos i osjećao se sigurnim. U klubu je bilo problema s trenerom vratara i predsjednik je odobrio moj dolazak, samo što je malo duže trajalo.

Došao sam 14. veljače, nastavili smo raditi zajedno, podigao je formu i sve je dobro završilo po pitanju Livija, samo što, nažalost, nismo uzeli prvenstvo. Osvojili smo 99 bodova i bili drugi, to je skoro pa nemoguće.

Već idućeg mjeseca dogodio se incident u kojem je navijač udario Livakovića u glavu. Turski mediji su pisali da je htio otići iz kluba, ali da ste ga vi uvjerili da ostane. Što se dogodilo?

Ne znam baš da je htio otići, ali bio je jako frustriran, kao i svi u klubu, sve je to zaboljelo. Ne viđaš to često, tome nije mjesto na nogometnom terenu, nego u zoološkom vrtu, mislio sam da se to može vidjeti samo u nekom horror-filmu. 

Ali, kroz treninge, priču i pozitivu uspjeli smo sve riješiti i ostaviti to iza sebe. Nije bilo tako dramatično kako su Turci pisali, normalno smo razgovarali, kao i o drugim stvarima, ali nije bilo ugodno.

Mourinha zovu Special One. Po čemu je, prema vašem iskustvu, poseban?

S razlogom ima taj nadimak, zaista je poseban. Ne bih govorio o nekim konkretnim metodama, ali to što mi u nekim stvarima daje potpunu slobodu govori o njegovu povjerenju, koje svakog dana dodatno gradimo. Teško je napraviti razliku između njega kao trenera i čovjeka jer on zaista živi ovaj posao, maksimalno je unutra. Prvi dolazi u kamp i zadnji odlazi, a mi ga svi slijedimo.

Gušt je s njim raditi, karizmatičan je i njegovi rezultati, i danas i kroz povijest, dovoljno govore o njemu, on je nogometu donio nešto više. Dosta se voli zezati, simpatičan je, često je pričao svoje dogodovštine, ali kad se radi, stvarno se radi.

Ozbiljnu trenersku karijeru na seniorskoj razini započeli ste 2020., kad vas je Igor Jovićević promovirao za trenera golmana prve momčadi Dinama. Što je tome prethodilo?

Vrlo rano sam se ostavio igračke karijere, koja nije bila bajna, ali sam vrlo mlad u sebi prepoznao trenera vratara, s nekih 20, 22 godine. Prestao sam s 28, ali u međuvremenu sam završio fakultet, a u Lokomotivi i Lučkom sam paralelno radio s klincima, a kasnije u Hrvatskom dragovoljcu u prvoj ekipi, kao i u Lučkom u onoj sezoni kad su igrali prvu ligu.

Kad je Silvije Čavlina otišao iz Dinama s Igorom Tudorom u PAOK, otvorilo se mjesto i Marijan Vlak me pozvao da dođem, a san svakog trenera je da bude dio obitelji najtrofejnijeg i najboljeg hrvatskog kluba.

U Dinamo sam došao 2015. i prvo radio s U-19 momčadi i paralelno bio član stožera U-19 reprezentacije koja je bila na Svjetskom prvenstvu u Čileu i U-17 kad je bio EP kod nas. Pet godina sam proveo u Dinamovoj akademiji i radio s golmanima, a kad je došla korona i kad se raspustio Bjeličin stožer, nazvali su me i ponudili mi da radim s prvom momčadi.

Kako vam je izgledala igračka karijera?

Počeo sam u svom Rovinju, sa 16 i pol godina branio sam za seniore, a kad smo igrali na pripremama protiv Dinama, pružio sam stvarno dobru partiju i već nekoliko dana poslije Jurica Čabraja pozvao me u Hrvatski dragovoljac. Preselio sam se u Zagreb, ali kad sam upisao fakultet, postalo je teško gurati oboje, a nisam osjećao da mi nogomet daje sigurnost, pa sam se odlučio za faks.

Dok sam studirao, išao sam na posudbe u Inter Zaprešić, Trešnjevku, zatim sam prešao u Goricu, gdje sam paralelno radio s klincima, kao i u Lokomotivi. Tad sam se zaljubio u trenerski posao.

Prvi ozbiljni trenerski posao mi je bio u Hrvatskom dragovoljcu dok je trener bio Vjekoslav Lokica, borili smo se sa Sesvetama za ulazak u prvu ligu. Poslije sam otišao u Lučko i radio s vratarima u akademiji i u prvoj ekipi.

U Dragovoljac ste došli još u vrijeme pokojnog Stjepana Spajića. Kakva su vam sjećanja na njega?

Bila mi je velika čast i zadovoljstvo upoznati ga. Često je znao dolaziti na treninge, u karantene, bio je stvarno zanimljiv lik i uvijek je imao neke anegdote. O njemu mogu reći samo sve najljepše. Imao je restoran na Trešnjevci, a mi smo kao klinci uvijek nakon treninga tamo išli jesti jer smo imali besplatnu klopu. On je uvijek tamo bio sa svojom ekipom, pa smo se znali družiti i razgovarati.

U Lučkom ste formalno bili i sportski direktor. Kako je to izgledalo?

Kad je Marijan Vlak otišao iz kluba, nitko nije imao licencu osim mene, a ušli smo u HNL i to je mogao raditi samo netko s papirima. Tako sam im dao da se posluže mojim imenom i prezimenom, da na papiru imaju sportskog direktora, ali naravno da su drugi odlučivali. Tad se još moglo to raditi i s trenerskom licencom, ali sad su postrožena pravila.

Zašto se Igor Jovićević odlučio baš za vas kad je formirao trenerski stožer u Dinamu?

Ne znam je li i mogao dovesti nekog sa strane. Kad je Bjelica otišao, on je preuzeo ekipu, ali vjerojatno su svi vijećali i odlučili da to budem ja. Bio sam tada u akademiji, a vjerojatno nisu htjeli strano tijelo kad imaju trenera vratara u sustavu. A mislim i da je Livi odigrao ulogu.

U Dinamu ste nakon Jovićevića radili sa Zoranom Mamićem, Krznarom, Kopićem i Čačićem. Što se mijenja za trenera golmana kad klub mijenja glavnog trenera?

Treneri vratara moraju se prilagoditi prvom treneru. Svaki od njih je individua i ima svoje metode, ali naravno da se u nekim stvarima preklapaju. Kao trener golmana moraš se uklopiti u njihov sustav. Ne bih nužno izdvajao, ali najbolje mi je bilo raditi sa Zokijem i Krznarom te s Bjelicom dok sam bio u akademiji.

Otišao sam 2023., kad je došao Bišćan, koji je doveo svog trenera vratara, cijeli stožer je bio otpušten. Ali rastao sam se s klubom u jako lijepim tonovima, mogu mu zahvaliti za sve što je napravio za moj put, bila je to obostrana ljubav. I danas se čujem s dečkima, stalno pratim.

Vrlo brzo vas je Bjelica odabrao za trenera golmana kad je preuzeo Trabzonspor. Zašto baš vas?

To treba pitati njega. Sjećam se da sam bio doma u Rovinju preko ljeta, radio sam roštilj sa ženom i prijateljima, kad mi je zazvonio telefon i rekli su mi da me zove Bjelica. Šalio sam se da ne mogu sad jer su mi ruke masne, ali naravno da sam se javio. Ponudio mi je posao, rekao da ima problema s trenerom vratara, da golman Trabzonspora i reprezentacije Cakir nije zadovoljan, a Neno je mene ponudio kao opciju.

Pokazalo se uspješno, ali, nažalost, kratko je trajalo, samo tri mjeseca. Napravili smo dobre stvari, podigli ekipu, ali uprava nam nije uspjela osigurati neke stvari koje je trener zahtijevao. No, tako je kako je, trener uvijek mora imati spakiran kofer.

Uskoro je Livaković zatražio da vas dovede Fenerbahče, ali sve se realiziralo tek tri, četiri mjeseca kasnije. Što ste radili u to vrijeme?

Educirao se, kao trener stalno moraš biti unutra, pratiti trendove. Proveo sam slobodno vrijeme sa sinovima Ivanom i Tomom, a kao ispušni ventil igrao sam padel svaki dan.

Kako vam je živjeti u Turskoj?

Pozitivno me iznenadila turska gostoljubivost, baš su dobri ljudi, dobar narod. Lijepo mi je tu i uživam kao trener Fenera u Turskoj, stvarno se osjećaš posebno. Velik je to klub, nisam mogao ni zamisliti koliko velik dok nisam došao.

Nije bilo kulturoloških šokova jer ti sve naprave da se osjećaš kao doma, ne samo u klubu nego i u restoranima, kafićima. Istanbul je grad u kojem bih mogao živjeti.

Sjećaju li se u klubu još Milana Rapaića, kojeg su navijači obožavali dok je tamo igrao?

Sjećaju se svih naših Balkanaca, ne samo njega, zato što smo prilagodljivi, volimo svoje, a poštujemo tuđe. Vjerojatno im je bilo lijepo raditi s njim jer on je legenda, otvoren i duhovit tip, a odličan igrač.

Zašto je Livaković inzistirao na tome da vas Fener dovede, zbog metoda rada ili povjerenja izgrađenog u Dinamu?

Vjerojatno zbog kombinacije. Vidio je da mu paše raditi sa mnom i da mu čini dobro, zato mi vjeruje. Vjerojatno mu odgovaraju i metode rada jer ga maksimalno pokušavam integrirati u momčad, ne radimo izolirane treninge, nego se pokušavamo prilagoditi ekipi. Metode jedan na jedan su zastarjele, na mom treningu uvijek je 4-5 vratara s kojima radim situacijske vježbe.

Kakve su uopće vaše metode u odnosu na ono što su vas učili kao mladoga golmana?

Sa svojim turskim asistentom Yasinom analiziram protivnika i na treninzima stvaramo situacije u odnosu na tog protivnika, kakvo treba biti pozicioniranje, rade se vježbe po tim detaljima.

Nisam pobornik YouTube vježbi na kojima se bacaju teniske loptice i koriste drugi rekviziti, pobornik sam toga da vratar na mom treningu osjeti pravu situaciju s utakmice. Zato kad imaš pet vratara na treningu oni mogu simulirati napadače i obrambene igrače.

Livakoviću se dugo zamjerala slabija igra nogama, čak se i kalkuliralo da zbog toga nije golman za najjače lige i klubove jer ne sudjeluje dovoljno u igri. Kako radite na tome i koliko je napredovao?

Upravo sam o tome govorio, radimo situacijske vježbe i integriramo ga u momčad. Na primjer, imamo vježbe na kojima simuliramo posjed pet na pet, a on mora distribuirati loptu pod pritiskom napadača. 

Mislim da je dosta napredovao u tom segmentu, već je jako dobar, a ima prostora i vremena za usavršavanje. Nije to razlog što nije u jačoj ligi, njegovo vrijeme dolazi, ima 28 godina. Odavno je u uzlaznoj putanji, bio je dvaput odličan kroz cijelu Europa ligu s Dinamom, u prvenstvu, na SP-u u Kataru... Mislim da još može prema gore i da mu nema granica.

Kako komentirate Dinamovu dosadašnju sezonu, povratak Bjelice na klupu i utrku s Hajdukom?

O Bjelici mogu reći samo sve najbolje, iz Trabzona znam njegov rad i njegov stožer, mislim da je bio jedino normalno, savršeno rješenje za Dinamo, da ga vrati na prave tračnice. Mislim da će Dinamo, bez obzira na jako dobar Hajdukov start, na kraju bez problema biti prvak.