ITALIJU, ali i cijeli nogometni svijet, 13. srpnja potresla je vijest koju je na naslovnici tiskanog izdanja ekskluzivno objavio Corriere dello Sport.

Uz nadnaslov "Zabrinuti za Mihajlovića", naslov "Forza Siniša", srpskog trenera Bologne te bivšeg proslavljenog nogometaša i trenera niza talijanskih klubova nazvalo se "Ratnikom kojem predstoji najvažnija bitka".

U tekstu na udarnom mjestu poznatog sportskog dnevnika izrijekom se nije navodilo koja je bolest Siniše Mihajlovića (50) u pitanju, nego da su "liječnički pregledi pokazali da mu je potreban hitan tretman." Naravno, bilo je jasno da je riječ o malignom oboljenju jer naslov, ton i plasman teksta nisu ostavljali mjesta sumnji. 

Corriere dello Sport ovo je objavio na dan kada je Mihajlović sazvao konferenciju za medije na kojoj je on prvi želio obavijestiti javnost o svom teškom zdravstvenom stanju. Ali Ivan Zazzaroni, urednik CDS-a i Mihajlovićev dugogodišnji prijatelj, koji je potpisao vijest i postavio je na naslovnicu, preduhitrio je bolesnog trenera.

Talijanska nogometna javnost znajući za bliskost Zazzaronija i Mihajlovića i zbog načina objave vijesti nije sumnjala u njenu točnost i ozbiljnost pa su svi talijanski i europski mediji prenijeli informaciju citirajući Corriere dello Sport kao izvor. Vijest je odjeknula i izazvala ogromnu pozornost javnosti svuda, pa tako i u Hrvatskoj, a da ne spominjemo Italiju i Srbiju.

Tako da je Mihajlovićeva presica, zakazana za dan kasnije u 16.30 sati bila "suvišna". On je na njoj objavio da mu je dijagnosticirana leukemija, što je u međuvremenu također procurilo, pa je u svoj svojoj muci bio još i posebno bijesan na novinara koji mu je tako grubo narušio privatnost i to njen najosjetljiviji dio. 

"Želio sam biti prvi koji će vam reći što mi se dogodilo. Ali netko nije želio poštovati moju privatnost. Zahvaljujući tome prodao je 200 komada novine više nego inače, ali i uništio prijateljstvo koje je trajalo 20 godina."

Dan kasnije, prozvani Zazzaroni odgovorio je Mihajloviću na istom mjestu na naslovnici Corriere dello Sporta na kojoj je plasirao vijest koja je razljutila oboljelog trenera: 

"Objavio sam to kao novinar, a ne kao Sinišin prijatelj, ali danas ne bih to ponovio", objašnjava Zazzaroni usput se posipajući pepelom. Slijedilo je njegovo dodatno pojašnjenje na Instagramu, na kojem je priložio screenshot svojih poruka Mihajloviću, iz kojih je vidljivo da mu ovaj nije odgovarao na pitanja:

"Nikako nisam iznevjerio Sinišino povjerenje s kojim se nisam čuo više od mjesec dana. U petak sam nekoliko puta pokušao stupiti u kontakt s njim, o čemu svjedoče poruke koje prilažem. Tekst sam objavio nakon što sam sa sigurnošću znao za njegovu bolest. Ali to su znali svi novinari, kao što su znali da je to razlog zbog kojeg Mihajlović saziva presicu.

Napisao sam samo 20 redaka potpore Siniši bez da sam i spomenuo o kojoj se bolesti radi. Glasnogovornik Bologne me zvao i tražio da to ne objavljujem, a odgovorio sam da ću to napraviti uz dužnu diskreciju i poštivanje privatnosti. Nisam to napravio kako bih prodao nekoliko stotina primjeraka novine više, nego kao odgovor na pitanja brojnih navijača i čitatelja koji su znali da je Mihajlović ozbiljno bolestan. Objavio sam tekst kako bi i na taj način, jer ja sam novinar, na sav glas dao podršku svom prijatelju.

Nakon svega, nikada ne bih to ponovio. Ali sada je samo bitno da Siniša što prije ozdravi."

Ipak, pet mjeseci kasnije, Zazzaroni i Mihajlović sreli su se prvi put nakon što je novinar izdao trenera. Do susreta je došlo zahvaljujući neočekivanom SMS-u, a o njemu je Zazzaroni obavijestio javnost, opet na naslovnici Corriere dello Sporta uz naslov "Sastanak koji sam čekao":

"U godinama smo koje nam ne dozvoljavaju nova prijateljstva pa se moramo držati onih starih", rekao mi je Siniša Mihajlović dva puta. Posljednji put - baš sada kad smo se vidjeli, a prije nego što je ušao u taksi koji ga je vozio kući. To su jedine riječi koje ću vam otkriti o našem jučerašnjem sastanku u Rimu. Bili smo sami na tom našem prvom susretu poslije više od četiri mjeseca, točnije od 14. srpnja. Bio je to sastanak kojem sam se i nadao: trenutak konačnog razjašnjenja, a ne onog običnog 'Kako si?' Bilo je to sat vremena ispovijedi, intime koja se odmah dogodila, bez zavlačenja, jer ipak smo za ova dva desetljeća prošli toliko toga, a pritom je cijelo to vrijeme priča bila protkana emocijama.

Siniša se opet smije, toliko je zaljubljen u život, u svaku sekundu, a ne samo u sate da ga želi iskoristiti onako kao što to nije radio ranije. Prošli smo i kroz onaj prokleti dan i onu bolest, želju i potrebu s kojima ju je napao, pričali o gladi za svježim zrakom, supruzi Arijani koja je bila tako bitna figura, kao što su to bili i njegova djeca, prijatelji... Ali govorili smo i o terapiji, tabletama, doktorima, svemu neobičnom što se dešavalo, ali i samoj Bologni, klubu i gradu, njegovim stanovnicima, Medelu (njegovom igraču s kojim se fizički sukobio tijekom nedavne utakmice) i zimskom prijelaznom roku, pa i Ibri (Zlatanu Ibrahimoviću koji je, umjesto u Mihajlovićevu Bolognu, prešao u Milan).

Kao da se od našeg zadnjeg susreta ništa u međuvremenu nije dogodilo, a dogodilo se sve. A opet, njemu je najviše obitelj u mislima. Sjedio je Siniša ispred mene, kao i kada smo se posljednji put vidjeli. To je bilo u nekom prethodnom životu. Čak i u nogometu, u kojem često ima sukobljenih uloga i interesa, nogometaši i treneri, pa i novinari i publika, mogu izgraditi autentičnu, jaku, čvršću vezu u odnosima nego što to može narušiti jedan pogrešan članak koji je samo predstavljao čin pretpostavke, napisan s dobrom namjerom.

I, Siniša je to razumio. Već dan kasnije.

Sve što je bilo potrebno je jedna poruka od njega, jedan emotikon. Nikada nije tražio oprost. Stari prijatelji i jesu takvi."