DO PRIJE tjedan dana nitko me nije mogao uvjeriti da Davor Šuker nije najbolji hrvatski nogometaš svih vremena. Još od legendarnog loba preko Schmeichela u Sheffieldu tijekom Eura 1996. godine, a pogotovo nakon onih "dana ponosa i slave" i svjetske bronce u ljeto 1998., opraštao sam mu svaki promašaj, zaboravio rekreativni dio karijere nakon Arsenala, u West Hamu i zehcigerima te glorificirao svaki od njegovih 45 golova za Hrvatsku. Kasnije sam strogo dijelio Šukerovu golgetersku karijeru od sramotnih epizoda iz post-igračkih dana koje su umnogome uništile njegovu poziciju u navijačkim srcima.

Naslov najboljeg strijelca Svjetskog prvenstva 1998. Šukeru je zajamčio vječnu slavu i globalnu popularnost. Vrijedi napomenuti i da nijedan Hrvat ni prije, ni kasnije nije uspio doći do drugog mjesta u izboru za Zlatnu loptu i pozicije trećeg najboljeg nogometaša svijeta u izboru FIFA-e. Ipak, nakon partija Luke Modrića u Kalinjingradu, Nižnjem Novgorodu i Rostovu, više nisam tako siguran u svoje argumente.

Modrićeva superiornost u kontroli lopte i pregledu igre, samopouzdanje na terenu te nevjerojatna mirnoća dok igra protiv svjetskog i južnoameričkog doprvaka razoružale su i tvrdoglavog skeptika poput mene. Posebno me oduševljava njegova sposobnost da, za razliku od uvijek sebičnih golgetera-samotnjaka poput Šukera, svoje suigrače čini boljima nego što zapravo jesu. Zapravo, kompletna krvna slika reprezentacije izgleda bolje kad je Modrić raspoložen.

Otkako je u ožujku 2006. u Baselu debitirao za reprezentaciju upravo protiv Messijeve Argentine (da, to je ona utakmica za koju je u ožujku ove godine na osječkom sudu rekao da je se ne sjeća), trebalo mu je manje od šest mjeseci da izbori poziciju standardnog reprezentativca. Već u kvalifikacijama za Euro 2008., odnosno na početku Bilićeva izborničkog mandata, postao je središnjim igračem nacionalne momčadi. I taj status drži već punih 10 godina. U posljednjem kvalifikacijskom ciklusu kao da je dostigao punu igračku i lidersku zrelost.

Jesmo li nepravedni?

Imao je Luka i kriznih situacija i razdoblja, poput kvalifikacijskih utakmica s Islandom ili jeseni 2013. godine, kada je zbog toga patila i forma reprezentacije. Od rujna 2011. do rujna 2014. nije postigao pogodak za Hrvatsku, a ni inače se u karijeri nije baš nadavao golova. Od Luke se, dakako, ne može i ne treba očekivati da predvodi ljestvice strijelaca, ali zato su četiri naslova pobjednika Lige prvaka s Real Madridom čvrst temelj za napad na Šukera i eventualne ostale konkurente iz novije povijesti.

A kad smo već kod povijesti, trebamo li se u potrazi za najboljim hrvatskim nogometašem ograničiti samo na Modrićevu i "vatrenu" generaciju? Zar se u Hrvatskoj dobar nogomet, ponekad i izvanredan nogomet, nije igrao i prije 1990.?

Treba reći da smo nepravedni prema našim starim nogometnim majstorima. Prema velikanima hrvatskog nogometa iz 50-ih i 60-ih godina, dok nije bilo interneta, dok je televizija tek tražila svoje mjesto na medijskoj sceni i dok su novine pisale o utakmicama s nekoliko dana zakašnjenja. Jedina veza s reprezentacijom i klubovima na gostovanjima bili su radijski glasovi Hrvoja Macanovića, Mladena Delića ili Radivoja Markovića.

Iznjedrili su hrvatski travnjaci i prije i neposredno nakon 2. svjetskog rata nogometne virtuoze ravne Šukeru, Bobanu i Modriću, a možda i bolje od njih. Sjeća li se danas itko hat-tricka Bernarda Vukasa za reprezentaciju Europe protiv Velike Britanije 1955. u Belfastu?

Ima li još živih hrvatskih svjedoka Zebecove bombe s 20 metara za 1:0 protiv Brazila na SP-u 1954. u Lausannei? Trebamo li ignorirati Partizanovu legendu Stjepana Bobeka, najboljeg Hrvata koji je ikad kročio na nogometni travnjak u izboru Franje Tuđmana?

Pretraga YouTubea danas će o Vukasu izbaciti 470 rezultata, o Zebecu samo 271, a o Bobeku tek 332. Prosječni navijač danas o njima ne zna gotovo ništa. Istodobno se Modrić pojavljuje u čak 223.000 videozapisa. Uz takvu pomoć tehnologije i nedvojbenu igračku klasu, Luki neće biti teško ponijeti ulogu favorita u svakom budućem izboru najboljeg hrvatskog nogometaša svih vremena.

A ako još u utakmici koja će odvojiti solidne reprezentacije od najboljih uspije povesti Hrvatsku do pobjede protiv Danske, ako u ruskoj ravnici uspije fantastičnu klupsku karijeru okruniti opipljivim uspjehom u nacionalnom dresu, više neće biti nikakve sumnje tko je najbolji... Konačno, nije li u ljudskoj prirodi uvijek tražiti nove idole i nove uzore?