Foto: Hina, Getty Images / Guliver image

KADA je F. Scott Fitzgerald, američki pisac u razdoblju između dva Velika rata odlučio svijetu ispričati priče kakve se dotad nisu mogle pročitati, vjerojatno mu je teško bilo zamisliti da će 80 godina kasnije postati blockbusteri, a milijunske zarade nicati iz omalene kutije, kino projekcija i tehnika koje je svijet tek upoznavao. Priča o starom dječaku koji se pomlađuje što je više star, svidjela se pučanstvu, ali ih je relativni sloj prašine prekrivao punih 87 godina.

David Fincher, bard filmske industrije i tvorac remek-djela kao što su The Game ili Fight club 2008. godine (one u kojoj je Fitzgeraldovog starca-dječaka utjelovio kao Brad Pitta i plasirao pod najveća svjetla) vjerojatno nije znao da je jedan od nogometno najtalentiranijih tinejdžera na svijetu debitirao za hrvatsku U-14 nogometnu vrstu. Još je teže zamislivo bilo da će mu naslov kakvih osam godina kasnije maznuti neki hrvatski novinar, a još teže od toga - da će taj mladac, koji je u međuvremenu prošao kroz Dinamo, Inter i Real Madrid, i dalje ostati poprilično neshvaćen junak, na tragu svojih prethodnika iz ove geneze.

Sreća da je u Zagreb sletio Vaha, jedan od najpametnijih trenera Dinama

Djetinjstvo provedeno u LASK-u iz Linza u koji su se njegovi roditelji doselili iz ratom pogođene Bosne i Hercegovine vrlo brzo je uočen od strane brojnih vrhunskih skaut službi. Umjesto Juventusa, Ajaxa ili Arsenala, roditelji su bili poprilično suglasni - tako rani transfer može vrlo nepovoljno utjecati na socijalno-emotivni razvoj djeteta. Zbog toga je izabrana njihova domovina, i Mateo je 2007. godine počeo pohađati Hitrec-Kacijan gimnaziju. Već u najranijim danima vidjelo se da je Kovačić drugačiji od svojih vršnjaka, a nije ga od njih izdvajao samo nadnaravni nogometni genij. Njegova vjera, kojoj se radikalno okrenuo i koja mu je pomogla da se nakon loma noge 2009. psiho-fizički vrati nogometu, skromnost i smirenost kojom je odisao vidljivi su već na prvi pogled. Poznata epizoda s priprema u Sloveniji, kada je kao kapetan Dinamovih pionira igrao prijateljsku utakmicu, poprilično točno to dočarava. Visoke tenzije i brojni faulovi neminovno su vodili utakmicu prema granicama podnošljivosti. Na početku drugog poluvremena, kada je suparnički stoper krvnički startao na igrača u modrom dresu, izbila je tučnjava. Mateo nije ostao dužan, ali je, prije nego li se uključio, skinuo dres.  Zašto?

"Bilo bi sasvim neprikladno da sam se potukao sa svetim dresom na sebi". 

Možda njegova priča ne bi bila tako posebna da u Zagreb nije sletio Vahid Halilhodžić, najpametniji od svih Dinamovih stručnjaka Mamićeve ere. Na početku svog mandata dao je šansu mladom veznjaku, a vrlo brzo je i službeno ušao u nogometne knjige. 20. studenog 2010. Dinamo je svladao Hrvatski dragovoljac s visokih 6:0, a u 62. minuti baš on je postao najmlađi strijelac u povijesti HNL-a, sa 16 godina i 198 dana. Slovak Jakub Sylvestr primio je loptu uz gol-aut liniju na lijevoj strani, loptu dignuo u sredini finom rabonom, a usamljeni Kovačić natrčao je iz drugog plana i pogodio pored nemoćnog Lerge.

Ipak, ništa od toga nije bilo previše opipljivo na razini igara cijelog tima. Spora zadnja linija uvjetovala je raspored ostatka momčadi, pa bi se preofenzivna pozicioniranja s loptom u nogama vrlo surovo odrazila u defenzivnoj tranziciji, što se posebno osjetilo u utakmicama s Udineseom, koji ih je u dvomeču masakrirao s 8:2, a činilo se da će Zebrice zabiti svaki put kada pređu centar terena. 

Manjak mehanizama u ofenzivnoj fazi igre bio je još očitiji - često bi Kovačić stvorio višak (iako se već tada vidjelo da će bolje doći do izražaja u ligi u kojima su obrane manje pasivne i u kojima se preferira presing, a ne zona), ali bi se vrtio oko svoje osi bez očite opcije za pas i napredak napada, da bi ju ili izgubio pokušavajući s njom napraviti previše, ili ju vratio resetirajući napad izgubivši prednost koju bi stvorio. Ništa u Interu nije štimalo - nepostojeće suradnje između linija, međusobno nekomplementarni igrači, davanje uloge playmakera u Guarinove siledžijske noge i grozna transfer politika odvukla je klub duboko i debelo u nogometnu prosječnost. U idućem razdoblju Inter je postajao sve reaktivnija ekipa, što je značilo da ima još manje loptu u nogama. Bljeskovi su postajali sve rjeđi, iako je i dalje znao (Island!) podsjetiti sve da ga samo površni pratitelji mogu otpisati. Već tada je bio specifičan slučaj - vidno jedan od najplemenitijih igrača lige češće je igrao blijedo poput ekipe, do mjere da je laičkom oku bilo teško spoznati u čemu je točno problem. I onda, niotkuda, uslijedio je "deus ex machina" manevar za kojeg se činilo da će pružiti konačan odgovor, posebno u kontekstu reprezentacije gdje su svi očekivali više. 

Višak plemenitih veznjaka na Santiago Bernabeu

Neočekivani transfer trebao je u nekoj teoriji značiti velika preslagivanja u Realu, jer ni po jednoj nogometnoj logici ne može se efektivno podijeliti zadaća i minutaža između Modrića, Kroosa, Kovačića, Isca i Jamesa. Iz sredine u kojoj je njegova klasa bitno odudarala od drvene konkurencije, stigao je na travnjak na kojem je takvih igrača bilo i viška. Četiri plemenita veznjaka, od kojih svaki traži loptu u noge, i od kojih se tek James u igri bez lopte može snaći na desetki (s kojom Real Madrid ne igra) značilo je prevelika preklapanja - traženja lopta u istim zonama i obnašanje sličnih uloga imali su za posljedicu usporavanje Realove igre. Kada to spojimo s potentnim prednjim redom i osnovicom Bale-Ronaldo, koja je sasvim suprotnog svjetonazora i umjesto produženih napada i pass & move nogometa preferira direktan, silovit i maksimalno okomit nogomet, očit je nesrazmjer. Kojeg nije uspio pomiriti ni Ancelotti lani, niti Benitez na početku ove sezone, a ni pod Zidaneom ne postoje znakovi koji bi upućivali na ozdravljenje koje je iza ugla. Uzmemo li u obzir da su se Modrić i Kroos isprofilirali kao najveće klase u ekipi i njezina baza, da je Isco španjolski projektirani nositelj reprezentacije kroz koju godinu, da je James previše plaćen da ne bi igrao, ostaje pitanje gdje je u toj računici Kovačić. Bar u mjeri u kojoj je još uvijek u formativnim godinama i prije svega mora - igrati.

Prvenstvo je već neformalno izgubljeno, a slučaj "Cheryshev" u Kupu ostavio ih je s Ligom prvaka kao jedinom opcijom za spas sezone. A uspoređujući igru najvećih konkurenata s njima, stvari ne izgledaju obećavajuće. Iduće sezone mogla bi se dogoditi povijesna čistka u Madridu, od trenera i čelnika, preko igrača - ima li ovog trenutka Mateo karte u rukama koje će mu sačuvati mjesto i dogodine? I još bitnije, s obzirom na ostatak kadra, što je bolje za njega?

Baš kao Benjamin

I za kraj, zašto je 21-godišnji igrač koji iza sebe ima više nego većina prosječnih igrača u cijeloj karijeri poseban slučaj? Zato što i dan-danas, nitko nije do kraja siguran koliko Mateo Kovačić vrijedi. Nizom nesretnih i popratnih okolnosti, u prvih 6 godina karijere nije se iskristalizirala njegova idealna pozicija i uloga na terenu - je li on "šestica", dubinski playmaker, "desetka" ili nešto drugo? Koja vrsta obrane mu paše - presing u kojem bi koristio svoju motoriku, ili mu je pak dva-i-kusur godišnji mandat u Seriji A usadio sasvim drugačije navike i odgovornosti? Kako ga i gdje najbolje koristiti? Tek nakon toga slijedi puno kompleksnije pitanje - kako ga i gdje iskoristiti u odnosu na suigrače i njihove profile, neovisno radi li se o Modriću, Kroosu, Iscu, Rakitiću ili Brozoviću. Je li danas, s obzirom na svoju početnu točku, napredovao koracima kojima smo se nadali? Koliko je konstantan i, uzmemo li da je igranje neophodan uvjet za postizanje kontinuiteta u kvaliteti igara , kada se na njega može početi računati kao na udarnu snagu svoje ekipe, nešto više od etikete vrhunskog talenta?

Vrlo vjerojatno je njegova komfor zona ona u kojoj igraju današnje "osmice" - veznjaci sposobni stvarati višak, oni koji probijaju suparničke linije i imaju slobodu dolaziti naprijed i završavati akcije. 

Ipak, iz gore navedenih razloga, teško je za očekivati da će u sadašnjoj reprezentaciji ili Realu doći na svoj definitivni štih - sve ono u čemu je najbolji, već je okupirano. Naučiti kako s loptom napraviti više, tako da s njom igra manje i priviknuti se na današnje uvjete u kojima se prostor mjeri u centimetrima, a pozicijske prednosti osvajaju suhim trkom bez lopte, prva je točka na dnevnom rasporedu njegovog napretka.