OTKAD je nogomet postao medijski relevantna stvar, u posljednjih je pedesetak godina isplivao kao jedna od najpopularnijih svjetskih razbibriga. Liga prvaka globalni je fenomen, a nogometno Svjetsko prvenstvo vjerojatno je najveći medijski mjesečni događaj uopće. U isto vrijeme, popularnost nogometaša kao Instagram persona prodire u nebeske visine, a uspjesi i neuspjesi klubova često se svode na pitanja života i smrti.

Međutim, jedna stvar je postojana otkad se nogomet igra, a može se laički svesti pod devizu: kriv je sudac! Neovisno igra li se nogomet na vašoj lokalnoj niželigaškoj oranici ili na najvećoj pozornici Lige prvaka, postoji dobra šansa da će dobar dio krivice ponijeti suci.

Mediji tu ne zaostaju, štoviše, pa se sve češće može čuti i pročitati krilatice koje se svode na suštinu - suci danas uništavaju nogomet. U manjoj ili većoj mjeri, kao dodatak ili fusnota, vrlo će brzo biti spomenut i VAR. 

Teza ovog teksta potpuno je drugačija: suci ne samo da ne uništavaju nogomet, već s obzirom na specifične kako tehnološke tako i psihološke okolnosti - oni su zapravo najbolji. Ili u najmanju ruku - najbolji što mogu biti. 

Nekad je bilo bolje

Evaluacija suđenja kompleksna je stvar, a generacijski gotovo pa nemoguća. Obično se svodi na anegdotalni - u svojoj osnovi potpuno falični - tip argumenata koji izražavaju čistu frustraciju i nimalo analitike.

Često podsjeća na argumente uzdizanja vlastite generacije u odnosu na današnju mladež, interpretativna pogreška stara koliko i civilizacija sama. Što se analiziranja suđenja tiče, stvar je gotovo pa potpuno usporediva.

Posljednjeg je tjedna u tom smislu bilo nekoliko izuzetno zanimljivih i poučnih primjera. Kada su nedavno pitali Pepa Guardiolu razumije li pravilo igranja rukom, njegov je odgovor bio jednostavan koliko i nedvosmislen - NE.

Doista, otkad je uveden VAR pravila i meta-pravila igranja rukom bila su ona pod najvećim povećalom i najvećim filigranskim promjenama. Danas su, kada ih se usporedi sa sirovim interpretacijama u prvim godinama VAR-a, značajno bolja. 

Treneri, čak i oni najbolji, nisu dužni, a često nisu niti zainteresirani, do tančina poznavati nogometna pravila. Uostalom, tako je i u drugim sportovima, pogotovo onima koji su uveli neku veliku novost u pravila ili način usiljavanja pravila. Takve vrste spoznaja dolaze organski, a ne naglo. Da bi stvari sjele, potrebno je vremena, a njega često nema. 

Međutim, manjak razumijevanja te višak samopouzdanja neke su od glavnih odlika kako trenera tako i publike kada je riječ o suđenju, a argument zlatne prošlosti uvijek je spreman doći na stol kao predjelo i glavno jelo.

Stvar često ide predaleko, pa suci primaju i ozbiljne prijetnje, a na niželigaškim su terenima često u ulozi glinenih golubova kojima umjesto trap streljiva prijete sačekuše po isteku utakmice.

Suđenje na razini forenzike

Međutim, ako se samo zadržimo na anegdotalnom nivou, sam pregled najvažnijih utakmica iz prošlosti nudi potpuno drugačiju sliku. Svaka važna utakmica Svjetskih prvenstava uključivala je barem jednu, a većina njih često i nekoliko nevjerojatnih sudačkih pogrešaka - od metarskih pogrešaka u zaleđima, preko igranja rukom, nepriznavanja čistih pogodaka do nevjerojatno pogubnih starteva koji nisu kažnjeni crvenim kartonima (Toni Schumacher kao predvodnik te patrole). 

Razlika tada i danas samo je tehnologija, i to u oba smjera. Kvaliteta slike i broj kamera na najvažnijim utakmicama toliko je velik da je danas i kod najvećih laika očekivanje kvalitete suđenja dovedeno do razine sudačke forenzike. Nekoć, zbog manjka tehnološke opremljenosti vrijedila je krilatica - sudac je blizu, treba mu vjerovati. Danas više suci nisu blizu, svi mi smo kamerama puno bliže.

Suci su danas pripremljeniji, obučeniji, profesionalniji i pod većom prismotrom. Sve to sasvim je dovoljno da s velikom sigurnosti možemo zaključiti kako je suđenje danas, povijesno govoreći, a pogotovo uz VAR intervencije, daleko bolje nego što je ikad bilo. Greške u zaleđima više niti nema, a simuliranje je gotovo pa potpuno uklonjeno, dok je nekoć bilo čak i slavljen dio napadačkih sposobnosti.

Ono što ostaje činjenica je to da na terenu postoji domaća ekipa, gostujuća ekipa i sudačka ekipa. Sasvim je normalno, uz svu profesionalnost i spremu, iako ne u istom obujmu, da svaka u kontaktnom sportu može odlučiti utakmicu. Međutim, očekivanja su sasvim drugačija, a tehnologija je vjerojatno samo dodala ulje na vatru. 

Sucima nije lako

Nogometna publika u osnovi je konzervativna, ona koja teško usvaja promjene, a takvi su i nogometni djelatnici. Baš zato, nogomet je pun anakronizama i apsurda u pravilima nogometne igre, a čak i stvari koje su ispravljene dobrom dijelu populacije ne sjedaju najbolje. 

Već sam izgled nazovi 16-erca u najmanju je ruku smiješan, gdje su određene zone i preko 20 metara udaljene od centra gola. To je ostavština puno slabijih tehničkih uvjeta od prije više od jednog stoljeća. Osim toga, postoji i čitav niz drugih unutrašnjih nesuglasja unutar samih pravila.

Baš prošli tjedan, Fikayo Tomori dobio je crveni karton zbog povlačenja Masona Mounta uz dosuđeni 11-erac. Šansa da bi Mount postigao pogodak iz te situacije otprilike iznosi vrijednost 0.4 gola, a kompenzacija (jedanaesterac plus crveni karton) iznosi nešto više od 1.5 golova. Ako se samo sjetimo kako je Ante Rebić srušen pred praznim golom na SP-u protiv Danske u puno opasnijem startu, stvar postaje apsurdna. 

Crveni karton postaje stvar namjere, umjesto kvalitete prilike ili opasnosti starta. To je samo jedan od stotina primjera nelogičnosti nogometnih pravila, koja su u najmanju ruku nedorečena baš kao i ona u rukometu, iako o tome nitko na taj način ne priča.

Sami suci se tu moraju snalaziti najbolje što znaju, baš kao nedavno Deniz Aytekin tijekom utakmice Bayerna i BVB-a, kada je objašnjavao da nije mogao Bellinghamu dati drugi žuti karton (iako je start bio vrijedan žutog kartona) jer je prvi karton koji mu je pokazao bio prilično tanak. 

Suci su prisiljeni na takvu vrstu ekshibicijske aritmetike zbog potpune neprikladnosti pravila, što onda samo dodatne pojačava forenzički element igranja rukom, koji pomalo postaje stvar za kakav vodvilj ili farsu. 

Ne krivite suce, krivite pravila

U svom tom gulašu potpune anakronosti i apsurdnosti nogometnih pravila, suci se ponekad guše do te mjere da je njihov posao nepodnošljiv. Kako za njih same, tako i za gledatelje. Ako se tome doda kako dobar dio njih ima u sebi i zlurado veselje kažnjavanja iz žandarskog mentaliteta (iako je razumljivo da policijski djelatnici inkliniraju i suđenju), onda je utakmica osuđena na milost i nemilost čiste slučajnosti.

Međutim, s obzirom na sve promjene u implementaciji pravila te uz iznimnu inertnost promjene nogometnih pravila s obzirom na nove tehnološke i tehničke kapacitete, suci zapravo odrađuju dobar posao.

Očito su profesionalniji i pripremljeniji od svojih kolega od prije 20 ili 30 godina, samo što je svaka njihova pogreška danas i više nego vidljiva. Vjerojatno čak i previše vidljiva, a sasvim sigurno previše medijski potencirana. 

U osnovi, suđenje je danas često teško gledati. Ponekad je i nepodnošljivo. Ali sami suci su najbolji, tj. bolji nego što su ikad bili.