DANI OLMO neprestano napreduje, a to je pokazao i golovima za reprezentaciju Španjolske u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo.

On je u pobjedama nad Gruzijom (2:1) i Kosovom (3:1) zabio po jedan gol, a posebno će se pamtiti onaj protiv Gruzije koji je majstorski zabio u sudačkoj nadoknadi na veliku radost suigrača i stručnog stožera.

"Tko bi napustio Barcelonu zbog Zagreba i odbijao fotografiju s Messijem?"

Bivša zvijezda Dinama dosegnula je takav status da je dobila prostor na The Players' Tribuneu, platformi za sportaše koji se žele literarno izraziti i podijeliti svoje emocije sa svijetom. A u svojem je opsežnom pismu s posebnim emocijama govorio o danima i iskustvima u Hrvatskoj. 

"Znam što mislite. Znam što želite znati. To je pitanje koje mi stalno postavljaju. Kako sam otišao iz Barcelone u Zagreb pa onda u Leipzig? Koje bi katalonsko dijete, rođeno samo 25 kilometara od Camp Noua, napustilo La Masiju zbog Hrvatske? Da, znam. Doći ćemo do toga. Ali prvo, moja priča počinje u Terressi i počinje s loptom", počeo je svoju priču Olmo.

Potom je prepričao kako bi još kao dvogodišnjak branio dok bi njegov brat Carlos šutirao loptu. Sjeća se kako je spavao s loptom i kako bi s ocem stalno pričao o nogometu. Toliko je volio loptu da ga uopće nije razveselilo kada mu se ukazala prilika da se fotografira s Lionelom Messijem.

"Prije nego što sam otišao u La Masiju, jednom sam pravio društvo svom ocu koji je vodio ekipu u Castelldefelsu. Imao sam osam godina. Sretno sam se igrao s loptom kada mi je, mislim prijatelj od oca, došao i rekao: 'Hej Dani, dođi ovamo. Nećeš vjerovati. Sad ćeš se fotografirati s Messijem!' Ustvari, Messi je imao prijatelja koji je igrao na utakmici u Castelldefelsu i došao ga je gledati. Wow, Messi? U Castelldefelsu? Koje dijete ne bi voljelo imati fotografiju s njim? Dobro, ja ne bih! Mislio sam: 'Ne, hvala. Meni je ovako dobro. Želim nastaviti s igrom. To je samo fotografija, zar ne?' Ali, protiv moje volje, odveli su me do Messija i fotografirali. Nisam mu ništa rekao. Samo sam čekao da naprave fotografiju i da se vratim lopti. Izgledalo je da ja njemu činim uslugu", opisao je svoju ljubav prema lopti.

U nastavku priznaje da i sada čuva tu fotografiju, ali da mu tada nije mnogo značila jer se samo želio igrati.

"U Dinamu su mi rekli da mogu biti skuplji od Modrića, zato sam došao"

Sa samo devet godina napustio je Espanyol i otišao u La Masiju. Kuću je napustio u suzama, ali brzo je shvatio koliko je Barcelona velika i zaključio je da bi svaki dječak dao sve da trenira u takvom klubu.

"To je posebno mjesto. To je mjesto visokih standarda. Ma dajte, to je Barcelona. Tamo je bio pritisak. Pravi pritisak. Stalno te netko gledao. Svaki dan sam bio svjestan da to može biti moj posljednji dan", napisao je.

U Barceloni je proveo sedam godina i jednom prilikom je zaigrao na Camp Nouu, njegovom snu i "svetoj zemlji", kako je nazvao ovaj stadion. 

"Zašto bih onda napustio to nevjerojatno mjesto nakon sedam godina? Dobro, trebao mi je projekt. I naravno, jer to sam ja - trebalo mi je da igram. Trebala mi je lopta", pojasnio je.

U Barceloni nitko nije vjerovao da odlazi u Dinamo.

"Na početku, Barcelona nije vjerovala da idem. Nitko ne napušta Barcelonu zbog Hrvatske. Nitko. To se ne radi, ali ja sam uradio. Nedugo nakon što mi je otac rekao za ponudu bio sam spreman otići. Jednostavno. Nisam se bojao kao onda kada sam napustio Espanyol zbog Barcelone. Nisam plakao. Već sam živio daleko od kuće u La Masiji. Trebao sam izaći iz svoje komfor-zone i to mi se činilo kao prirodan korak za mene iako sam imao 16 godina. Otac mi je rekao: 'Ovaj klub, Dinamo Zagreb, tebe želi u svom projektu. Oni žele uložiti sve u okladu na tebe.' To je sve što sam trebao čuti. Nisam brinuo gdje je to i nalazi li se izvan liga petice. Nisam znao ništa o Hrvatskoj, ali sam znao da postoji opasnost da se izgubim u sustavu Barcelone i da postanem samo još jedan igrač bez jasnog puta k prvoj momčadi", napisao je Olmo.

Istaknuo je da je iz njegove generacije jedino Carles Alena još član Barcelone, ali i on se nalazi na posudbi. 

"Predsjednik Dinama Mirko Barišić mi je kazao da oni žele da se razvijem, da me žele uvesti u prvu momčad, dati mi iskustvo u najjačem europskom natjecanju i da me, najvažnije od svega, žele učiniti najskupljim transferom u povijesti kluba. Dinamo je poznat po uvođenju mladih igrača i njihovoj prodaji u najveće europske klubove. Do tada je njihov najveći transfer bio odlazak Luke Modrića u Tottenham za 16 milijuna funti 2008. godine. Kada kao tinejdžer čuješ da netko toliko vjeruje u tebe i da ti govori da bi mogao postati skuplji od Modrića... Wow", opisuje Olmo.

"U Hrvatskoj se još vide tragovi rata, ta sjajna zemlja je moj drugi dom"

Naglasio je da mu nije trebalo puno vremena da zavoli Hrvatsku te je kratko opisao sukobe koji su se dogodili na ovim prostorima.

"To je sjajna zemlja, lijepo mjesto i smatram je svojim drugim domom. Tijekom odmora imam izbor: otići u Španjolsku gdje je moja obitelj ili otići u Zagreb gdje je moja druga obitelj. Hrvatska je sjajna zemlja, ali i mlada zemlja, znate? Tamo su i dalje znakovi sukoba koji se nije dogodio tako davno i mnogi ljudi se oporavljaju od rata. To se teže primijeti u većim gradovima poput Zagreba, ali kada Dinamo ide igrati u manje gradove, ostaci rata su jasni. Kako da opišem? To je kao... Udišete drugačiji zrak u tim mjestima. U nekim gradovima i dalje možete primijetiti rupe od metaka po zidovima i djecu koja se igraju ispred bombardiranih građevina. Te slike su zaglavljene u mojoj glavi. To me šokiralo. Teško je čak i pričati o tome iako ste stranac. Morate to vidjeti. Morate to doživjeti. Prije 30 godina nije se dogodio samo rat nego i etničko čišćenje", napisao je Olmo.

U ovom dijelu bivši igrač Dinama napominje da se neki nikada nisu oporavili od rata te da je o povijesti Hrvatske najviše naučio kroz nogomet.

"Učeći jezik pamtio sam pjesme koje navijači pjevaju i počeo sam shvaćati značenje riječi. Govorili su o bolu i patnji te o čežnji za jedinstvom u vremenima kada ih nije bilo. Ti tekstovi me i sada naježe, čovječe. Pored toga što me uvela u svijet i kulturu o kojima ništa nisam znao, Hrvatska mi je dala neke od najboljih trenutaka kao nogometašu", piše Olmo.

Opisao je osvajanja titula s Dinamom i prvi poziv u reprezentaciju Španjolske.

"Nisam mogao vjerovati. Stalno sam govorio: 'Nije moguće, nije moguće'", prisjetio se dodavši kako su mu suigrači čestitali.

"Derbi između Dinama i Hajduka ima jači intenzitet od El Clasica"

Potom se osvrnuo na odlazak u RB Leipzig gdje se susreo s trenerom Julianom Nagelsmannom.

"Dinamo je ispunio i ludo obećanje da ću biti njihov najskuplji transfer svih vremena kada sam otišao u RB Leipzig. Nagelsmann me privatno kontaktirao. Moram reći da je on taj koji me uvjerio da dođem u Njemačku. On je intenzivan, nekada čudan momak, haha! Ali vrlo inteligentan, strastvena osoba i sjajan komunikator. Iskreno, ne znam koji je najbolji pridjev kojim bih ga opisao... On je Nagelsmann. Čisti intenzitet, čista emocija", napisao je.

Ipak, pored svega što je prošao, istaknuo je jednu utakmicu.

"Ali, koliko god bilo sjajno moje nogometno putovanje, moram reći da se ništa možda ne ističe kao jedna utakmica iz vremena dok sam bio u Hrvatskoj. Ne mogu vam to opisati. Dinamo protiv Hajduka. Vječiti derbi. Ta utakmica, čovječe. To je kao El Clasico, ali čak i više intenzivno! Kako da opišem? U Hrvatskoj su Dinamo i Hajduk poput majke i oca. To je ogromno. Svi biraju jednu stranu. Nitko nije neutralan. Čak i izvan terena, kada god bih došao na jug u Split, ljudi bi zurili u mene. Kao da ne bih trebao biti tu. Kao da sam neprijatelj iza linija ili nešto slično. Nekada bi mi ljudi govorili neke stvari na ulici, a to ne bi bile ugodne stvari! Reći ćemo ovako, nisu me pitali za fotografiju. Ali bio sam sretan što se nisam susreo s pravim 'ultrasima' kada sam bio tamo. Možda nije pomoglo ni to što nikada nisam izgubio od Hajduka dok sam igrao tamo", našalio se.

Derbi o kojem je pričao odigrao se u kolovozu 2017. godine kada je on imao svega 19 godina. Tek se vraćao nakon ozljede. 

"Igrali smo europsku utakmicu i trener mi je dao šansu da se vratim u formu, ali ja sam dobio crveni karton. To je jedini crveni karton koji sam ikada dobio. Nisam mogao vjerovati. Ja rijetko dobijem i žuti karton. Zato sam u derbiju bio na klupi. Ali nekada u drugom poluvremenu pri rezultatu 1:0 za nas trener me odlučio uvesti. To je bila moja šansa. Mislim da mi je cijeli život prošao u treptaju oka prije nego sam kročio na teren u takvom ozračju. Samo nekoliko minuta nakon ulaska Hajduk je izjednačio nakon kornera. Moje emocije su bile razbuktane. Trener mi je vjerovao u tako velikoj utakmici, najvećoj koja tamo postoji, a ja sam morao ugrabiti svoju šansu. Trebao sam loptu. U 78. minuti, dogodilo se. Igra se odvijala na desnoj strani i krenula je prema unutra. Naše čileansko krilo Junior Fernandes je pokušao odigrati dupli pas, ali blokirao ga je obrambeni igrač na rubu kaznenog prostora. Lopta je pala savršeno ispred mene. U prostor. Dvadeset i pet metara udaljenosti. Udario sam je snažno i nisko. Golman se bacio, ali nije bio ni blizu u donjem kutu. To je bilo savršeno. Bilo je lijepo. Eksplodirao sam. Samo sam ponavljao: 'Koliko je nogomet lijep, koliko je nogomet lijep', dok su me suigrači grlili i slavili sa mnom. Koliko je nogomet lijep. Dobili smo 3:1, ali taj gol mi je promijenio sve. Taj gol mi je otvorio vrata. Potvrdio je sve moje odluke koje sam donio tijekom karijere do tog trenutka i otvorio mi put na kojem sam danas s RB Leipzigom. To je i sada jedan od najsretnijih trenutaka u mom životu", stoji u pismu.

"Želim pomoći ugroženima da imaju istu šansu kao i ja"

Olmo je pred kraj zahvalio bratu Carlosu, ocu Miguelu, trenerima u La Masiji, svima u Dinamu i RB Leipzigu.

"Ali od svih ljudi i mjesta kojima trebam zahvaliti Hrvatska je skoro na vrhu. To je fantastična zemlja koja mi je dala pet sjajnih godina, u kojoj me njen najbolji klub učinio svojim projektom. Toliko puno dugujem Hrvatskoj, mom drugom domu", napisao je.

Istaknuo je da je zbog Hrvatske postao član Common Goal organizacije. Riječ je o humanitarnoj inicijativi koju je prije tri godine pokrenuo španjolski nogometaš Juan Mata. Njeni članovi su nogometni igrači i dužnosnici koji su se obvezali godišnje izdvojiti 1% svoje plaće za pomoć potrebitima. Opisao je rad ove organizacije i naveo mjesta kojima se najviše pomaže.

"Na kraju, djeca su uvijek ta koja najviše pate tijekom konflikta. Želim im pomoći kako bi i oni imali šansu koju sam ja imao i da sanjaju o tome da prate loptu, gdje god ih ona odvela. Kao što sam ja učinio. Nisam mogao naći bolji projekt. Počeo sam s vašim pitanjem meni. Sada ću završiti svojim pitanjem. Koliko je nogomet lijep?" završio je svoje obraćanje Olmo.