HAJDUK je dobio težak šamar u prvoj utakmici nastavka prvenstva. Rijeka je apsolutno zasluženo slavila rezultatom 1:2 pred rasprodanim Poljudom. Hajduk je bio šokantno loš i ova predstava momčadi daje razloge za ozbiljnu zabrinutost. Kada tome dodamo činjenicu da je Marko Livaja izgubljen zbog ozljede sljedeća tri tjedna, zaista je teško pronaći bilo što pozitivno za Hajduk u ovoj utakmici.

Rijeka je ponovno pokazala da ima kvalitetu i kemiju u momčadi koja ju čini istinskim konkurentom za naslov prvaka. Na Poljudu su bili bez dvojice najboljih stopera četiri dana nakon utakmice u Velikoj Gorici na groznom zaleđenom terenu, bez pravog doprinosa Marca Pašalića i Franje Ivanovića, te su svejedno bili bolja momčad i zasluženo odnijeli bodove. Rijeka nije slučajno prva.

Hajduk nije izgubio samo utakmicu. Izgubio je prvo mjesto, prepustio je Rijeci prednost u međusobnim susretima, napunio se žutim kartonima zbog kojih u Osijeku neće imati na raspolaganju Niku Sigura i Emira Sahitija, uz već spomenutog Livaju. Gotovo sve loše što se Hajduku moglo dogoditi dogodilo se, ali bi bilo pogrešno reći da u utakmici nije imao sreće, pa da je zato izgubio. Hajduk nije igrao ništa i točno toliko je dobio.

Euforija nije dobra, ali nije ni depresija

Najveća opasnost koja mu sada prijeti jest upadanje u depresiju zbog propuštene šanse za odvajanje na vrhu tablice. Igralo bi se još 16 utakmica do kraja sezone i da su Bijeli pobijedili, ali ovaj poraz je svejedno jako težak. Navijači su na kraju dali podršku ekipi za dalje, a osjećaj koji prevladava nije ljutnja, nego teško razočaranje i zbunjenost onim što su vidjeli.

Bijeli su bili neobjašnjivo loši, bezidejni i prije svega beskrvni, a pritom ne mislim na nesretnog Rokasa Pukštasa. Teško je uopće u ovakvoj utakmici isticati pojedinosti koje su dovele do poraza jer je dojam nakon utakmice da ništa nije funkcioniralo. Ovo ne može i ne smije biti realna slika momčadi koja više nije nimalo jeftina.

No negativa i žaljenje ne mogu pomoći Bijelima, tako da je za njih jedino normalno sportski prihvatiti poraz i okrenuti se sljedećoj utakmici bez kataklizmičkih zaključaka o propasti sezone. Hajduk ima isti broj bodova kao Rijeka. Još je 48 bodova u igri i prvak će biti onaj tko bude imao najmanje predstava kao Hajduk protiv Rijeke, Dinamo protiv Lokomotive ili Rijeka protiv Slavena.

Hajduk ima dobru momčad i dobre šanse da na kraju bude prvi, unatoč bolnom porazu na Poljudu, ali nema toliko dobru momčad da se do naslova prvaka prošeta. Bez maksimalnog angažmana ne može se dobiti nikoga, ali igrači Hajduka to nekako uvijek uspiju zaboraviti. Pristup je bio loš i to najviše boli pristalice Bijelih. Rijeka je bila agresivnija i brža na gotovo svakoj ničijoj lopti te je u veznom redu pregazila Hajduk.

Prolaznu ocjenu kod Hajduka zaslužio je samo Marko Livaja. Njegova ozljeda je baš ogroman udarac za Bijele i teško je očekivati da ga se može adekvatno zamijeniti. Hajduk je ispalio 82 duge lopte na utakmici i sveo igru na to da gađa Livaju, koji se sam hrvao sa stoperima Rijeke, a potom odlagao loptu krilnim igračima. Radio je to odlično, ali sve ima svoje limite. 

Nemoguće je na taj način u kontinuitetu stvarati prilike i biti opasan, a nakon vodstva činilo se da je Hajduk zadovoljan prividnim kontroliranjem utakmice i zatvaranjem prilaza Rijeci. Takav pristup i opću letargiju na kraju na kraju je zasluženo kaznila Rijeka, na čijoj pobjedi nema nijedne mrlje.

Sopić je uvođenjem Obregona napravio potez utakmice

Obrana Hajduka se u prvom poluvremenu vrlo lako nosila s napadačkom trojkom Rijeke, što je Željko Sopić pokazao vađenjem Ivanovića na poluvremenu. Njegova brzina, agresivnost i napadanje dubokih prostora nisu funkcionirali te Rijeka nikako nije uspijevala biti opasna u prvom dijelu utakmice. Ni Hajduk nije, ali je imao vodstvo i utakmica bez ikakvih događanja mu je odgovarala.

Ulazak Jorgea Obregona na poluvremenu sve je promijenio, a iz Hajdukove perspektive to se nije smjelo dogoditi. Naime, Obregon se pretvorio u ono što je Livaja donosio Hajduku u prvom dijelu utakmice. Uspio je sa stoperima Hajduka na leđima primiti niz lopti i tako omogućiti da Rijeka puno lakše dolazi u zadnju trećinu. 

Gol koji je Obregon zabio bio je samo bonus na odličnu partiju koju je pružio na Poljudu. Treba istaknuti i da Rijeka nije forsirala samo gađanje Obregona već je to radila pametno i kad je bilo smisleno, za razliku od Hajduka, koji je Livaju mrcvario, dok su se ostali igrači skrivali po terenu, predvođeni Mihaelom Žaperom, koji je na početku par puta kardinalno griješio, a nakon toga potpuno nestao s terena.

Golove je Hajduk primio nakon prekida (uključujući i onaj koji je poništen nakon VAR intervencije), što je zapravo šokantno. Čitavu sezonu Hajduk se muči uspostavljanjem stabilne i prepoznatljive igre te je imao puno uspona i padova u tom traženju, ali obrana, a pogotovo obrana prekida, funkcionirala je gotovo savršeno uvijek. Neobjašnjivo je da je svaki prekid Rijeke bio opasnost, a primanje golova nakon ubacivanja iz auta spada u amaterske pogreške.

Nitko ne zna što je Hajduk htio igrati

Hajduk ni u prvom poluvremenu nije pružio ništa posebno, unatoč vodstvu, ali barem je prvih 20 minuta izgledao kao momčad koja ima određenu ideju. Nakon toga, sve do kraja utakmice, nije bilo jasno kako Hajduk misli prijetiti Rijeci niti je imao odgovore na promjene koje je Sopić radio.

Bijeli su prvo forsirali svaku loptu na Livaju kao da mu suigrači nisu najplaćenija skupina igrača u povijesti kluba, a kako je utakmica odmicala, samo su sve više tonuli i efektivno nestali s terena. Odavali su dojam momčadi koja čeka kraj od 16. minute i nisu više igrali ništa.

Povlačenje u dublju zonu nakon vodstva i prepuštanje posjeda Rijeci, pogotovo stoperima, ima smisla samo po sebi, ali istovremeno u momčadi nema igrača koji bi mogao biti opasan iz tranzicije. Rijeka je zbog toga mogla igrati riskantnije bez istinskih posljedica kada se lopta izgubi jer, osim Laszla Kleinheislera, nitko od Bijelih nije bio koristan nakon osvojene lopte.

Ne treba zaboraviti da Hajduk nije imao lijevog beka i to je poraz kluba, tj. sportskog direktora. Dolasci Perišića i Brekala su nevjerojatni te bi bilo nepošteno reći da se na transferima općenito radilo loše, ali je izrazito neozbiljno da se Hajduk moli da Obala Bjelokosti danas ispadne s Afričkog kupa nacija kako bi se vratio Ismael Diallo. Isto tako, Karoglan je imao Hrgovića na klupi te je pomalo neobično da nominalno lijevi bek ne ulazi u igru, nego je to Mikanović kao realno treći desni bek po kvaliteti.

Moglo bi se dalje analizirati pojedine faze utakmice, ali sve se svodi na jedno: Hajduk nije imao ideju ni pristup kojim bi pobijedio ozbiljnu i kvalitetno vođenu momčad poput Rijeke te je na kraju još i dobro prošao. Slika cijele Hajdukove večeri bio je žuti karton Sahitija zbog napucavanja lopte. Patrik Kolarić mu je oprostio sekundu prije žutog za prigovor, ali Sahitiju to nije bilo dosta, nego je svojom glupošću unio dodatnu nervozu i sebe eliminirao iz utakmice u Osijeku. Takvo ponašanje je katastrofa i odraz teške nemoći na terenu.

Karoglan i stručni stožer moraju se dobro zapitati što je pošlo po krivu protiv Rijeke jer dojam koji je Hajduk ostavio užasan je i podsjetio je na najgore utakmice sezone, iz listopada prošle godine. Realno, ovo je možda bila i najgora predstava Hajduka do sada, a to se dogodilo u najgorem mogućem trenutku. Imaju sada tjedan dana da utakmicu zaborave i da u Osijeku pokažu da imaju kvalitetu i karakter koji se protiv Rijeke nije vidio ni u tragovima.