BARCELONA je u velikoj igračkoj i rezultatskoj krizi. Nakon tri remija u posljednje četiri utakmice omogućila je Realu da napravi velik korak prema naslovu, a čini se da Quique Setien broji posljednje dane na trenerskoj poziciji.

Ova kriza nije iznenađujuća. Barcelona godinama ima duboke probleme i uporno ih izbjegava riješiti, a sada bi je to moglo skupo koštati. Ne promijeni li već ovog ljeta način na koji funkcionira, mogla bi izgubiti puno više od jedne titule.

Momčad je stara i treba remont

Barcelonina momčad je prije svega izrazito stara. Najbolji igrači i standardni prvotimci iz prethodnih godina, poput Busquetsa, Albe, Messija, Rakitića, Piquea i Suareza, zakoračili su u četvrto desetljeće, a vrhunac karijere je za većinu njih odavno prošao. 

Barcelona ima premalo pravih igrača u najboljim godinama. U tu grupu, između ostalih, spadaju Semedo i Sergi Roberto koji su tek pomoćna radna snaga. Griezmann je bio plaćen 120 milijuna eura i trebao je biti veliko pojačanje, ali igra loše i svoje najbolje godine trati u sustavu u kojem će iznimno teško uspjeti jer se njegove navike u igri previše podudaraju s Messijevima. 

Griezmannov prvi gol za Barcelonu

Dembele je s 23 godine više vremena proveo na operacijskom stolu nego na terenu, a Ansu Fati tek dolazi i još nije spreman za ulogu nositelja igre. Jedine pozicije na kojima je Barca pokrivena pravim igračima u najboljim godinama su golmanska (Ter Stegen), jedna od stoperskih (Lenglet) i zadnji vezni (De Jong). 

Ovakva dobna struktura momčadi ima iznimno kratak vijek i potrebna joj je svježa krv u svakoj liniji. Barcelona bi bila u velikim problemima s ovakvom momčadi čak i da igra dobro. A ne igra. Još od zadnje Rijkaardove sezone (2007.-2008.) koju je završila s 18 bodova iza Reala, Barcelona nikad nije bila lošija. 

Uzrok tome nije samo to što su najbolji igrači izašli iz igračkog zenita već cjelokupno Barcelonino sportsko funkcioniranje. Posve pogrešan model razmišljanja vodi ih do krivih pojačanja i loših trenerskih odabira. Loša i negledljiva Barcelona logičan je rezultat katastrofalne politike njene uprave. 

Na plaće troše više od bilo kojeg kluba, ali uglavnom na krive igrače

Prema istraživanju Global Sports Salariesa, Barcelona troši na plaće više od ijednog kluba na svijetu u bilo kojem sportu. Katalonski div na godišnjoj razini za plaće izdvaja oko 400 milijuna eura.

To i ne čudi kada u momčadi imate Lea Messija. Međutim, Barcelona je u zadnjih nekoliko sezona imala puno promašenih ulaznih transfera, čak i među igračima koji su trebali postati Messijevi prvi pomoćnici. 

Za Coutinha je isplaćeno 150, a za Griezmanna 120 milijuna eura. Dva najveća ulazna transfera u povijesti kluba su igrači koji Barceloni uopće nisu trebali. Obojica vole igrati u međuprostoru kao i Messi, što znači da se moraju podrediti tome. 

Video: Jedan od rijetkih dobrih timskih trenutaka s Coutinhom u Barceloni

Coutinho se na Camp Nou zadržao sezonu i pol, dok je Griezmann već u svojoj prvoj sezoni istaknuo kandidaturu za najveći transferni promašaj u novijoj klupskoj povijesti. 

Dodamo li visoke iznose koji su plaćeni za Malcolma (40 milijuna), Neta (30 milijuna), Paulinha (40 milijuna) ili Andre Gomesa (40 milijuna eura), prilično je jasno da Barcelona nema nikakvu ideju na kojim pozicijama i s kojim profilom igrača treba pojačati momčad.

Sjajan primjer za to je i Miralem Pjanić. Zanemarimo li mogućnost da se tim transferom samo izigrao financijski fair play, ostaje činjenica da su za igrača od 30 godina, iza kojeg je jedna od lošijih sezona u karijeri, platili 65 milijuna eura. Osim toga, Barcelona već ima dva vezna igrača koja vole igrati i kreirati iz dubine terena – De Jonga i Busquetsa. S njima dvojicom u igri nema dinamiku u posjedu jer su to igrači koji umiruju tempo i produžuju posjed. 

Dovođenje još jednog igrača koji igra u toj zoni, a nema dribling i ima vrlo slične navike u igri, nema nikakvog smisla. Barcelona se odlučila pojačati na gotovo jedinoj poziciji koja je dobro pokrivena vrlo sličnim profilom igrača.

No loše igre, naizgled nedorasli treneri i loši transferi samo su simptomi. Glavni Barcelonin problem je puno dublji i izvire iz same klupske filozofije. 

Barcelona je izgubila svoje naličje i zato gubi utrku s drugim velikanima

Kad god se priča o tome kako bi Barcelona trebala igrati, spominju se godine kada je na klupi bio Pep Guardiola. Nisu to bili samo dani najboljih rezultata u klupskoj povijesti već je tada i izgrađena filozofija kluba koja je odudarala od one drugih velikana.

Inzistiranje na identičnom stilu igre od najmlađih kategorija u školi nogometa stvaralo je igrače koji se mogu brzo i efikasno prilagoditi na igru u prvoj momčadi. U to vrijeme nije bilo nimalo neobično da osam ili devet igrača na terenu bude produkt njihove La Masije. 

Barcelona je u međuvremenu zapostavila takav stil igre, a posljedica toga je manjak igrača iz La Masije koji su igrali na način koji je dominantan u prvoj momčadi. Barcelona je prestala proizvoditi talent i počela ga uvoziti, i to previše, preskupo i neplanirano. Koliko je to neisplativo i nelogično pokazuje i primjer Riquija Puiga. On je danas jedini Barcelonin veznjak koji kretnjama bez lopte otvara teren te je sposoban u primanju lopte stvoriti višak i lomiti suparničke linije. Njegova bijedna minutaža u sezoni povećala se nakon koronapauze, ali je nevjerojatno da Barcelona nije i ranije dala šansu igraču koji je na ljetnim pripremama bio najbolji.

Video: Kako je rasla nova Barcelonina zvijezda Riqui Puigi 

Svaki trener nakon Guardiole bio je sve dalje od Barceloninog ideala i momčad je sve manje podsjećala na onu iz najboljih dana. 

Dovođenje Quiquea Setiena kao trenera koji inzistira na pozicijskoj igri činilo se na prvu logičnim korakom prema onome što Barcelona treba biti. No da se problemi u nogometu rješavaju promjenom trenera, problema u nogometu vjerojatno ne bi ni bilo. 

Danas je Barcelona zapela u najgoroj poziciji. S jedne strane postoji stara i istrošena kičma momčadi (Pique, Alba, Busquets, Messi) koja evocira uspomene na tika-taku s nadom da se takva igra može vrlo brzo vratiti.

S druge strane, igrači koji su u međuvremenu stigli i kontekst u kojem funkcioniraju na terenu su toliko različiti da momčad nema više nikakvih dodirnih točaka s onom najboljom u svojoj povijesti. Quique Setien nije loš trener. On je jednostavno trener na krivom mjestu, čovjek kojem je u ruke gurnut nemoguć zadatak – pomiriti romantičnu prošlost, kaotičnu sadašnjost i nepredvidivu budućnost. 

Može li najbolji Pepov učenik donijeti promjenu?

Barcelona i dalje ima realne šanse da osvoji i španjolsko prvenstvo i Ligu prvaka. No koliko god ova tvrdnja suludo zvučala, to gotovo i nije bitno. Od momčadi koja je redefinirala nogomet postala je momčad koju nitko ne želi gledati jer je najdosadnija vrhunska ekipa na svijetu. A takva pobjeda se u kontekstu Barcelone ne može ni smatrati pobjedom. Životarenje od Messijevog talenta kako bi pobijedila Granadu ili Eibar debelo je ispod onog što mora pružati najskuplja momčad na svijetu.

Barcelona treba promjenu na svim razinama, reboot kakav je prošla kad je Guardiola preuzeo momčad od Rijkaarda. Treba nove ideologe i u trenerskom kadru, i u struci zaduženoj za transfere. No prije promjene kadra treba promijeniti način razmišljanja. Ne postoji samo jedna ispravna ideologija, ali Barcelona trenutno nema nikakvu.

Kada na svim pozicijama bude imala ljude koji imaju istu i jasnu ideju kako od Barcelone opet napraviti momčad čije će se utakmice jedva čekati, tada će biti na dobrom putu. Sve drugo je lijepo ili manje lijepo zataškavanje ključnih problema.

Spominje se da je Xavi mogući Setienov nasljednik, iz čega je moguće povući jasnu analogiju. Onako kako je Cruijff promijenio momčad devedesetih, tako je to kasnije napravio Guardiola kao njegov najbolji učenik. A najbolji Guardiolin učenik na terenu bio je upravo Xavi.

Možda je on novo naličje kluba i okidač potreban da se Barcelona vrati svojim korijenima. Ideja je jako privlačna, ali pitanje je shvaćaju li oni koji vode Barcelonu da je ideološko lutanje najgori mogući problem jednog kluba.