NAKON pet i pol godina provedenih u Rijeci, Matjaž Kek više nije njezin trener. Udarac je to ne samo za klub s Rujevice nego i za cijelu ligu. Sustav i ideja koja njime dominira ponovno su se pobrinuli da najbolji pobjegnu iz njega.

Jedan od rijetkih koji je imao kulturu igre

Puno je trenera različitih profila, kvalitete i stila prodefiliralo HNL-om, neki s više, drugi s manje uspjeha. Ali iznimno su rijetko oni koji su makar na jedan mandat u 28 godina ove lige uspjeli postići to da njihova ekipa igra nogomet koji se može izdaleka identificirati baš kao njihov potpis. Veliki Johannes Cruijff davno je rekao da ne postoji veće priznanje od onog da netko prepozna tvoj stil. Kekova Rijeka, moćna i moderna ekipa koja je kvalitetnije suparnike u Europi znala slomiti presingom, a brzom tranzicijom igrala napade na nepostavljenu obranu, postala je ekipa koju ćemo upravo takvom pamtiti i za 20 godina. Igrači su se mijenjali, ali Kekova dinastija u kojoj su postojale jasna hijerarhija i podjela uloga držala je Rijeku velikom i puno dulje nego što bi se očekivalo. Jako su rijetki trenuci, izuzmemo li emocionalni krah i stagnaciju odnosa ove sezone, kada ste mogli vidjeti Rijeku i ustvrditi kako na terenu postoji barem jedan igrač koji ne zna što mu je zadaća. Disciplina koju su pritom prezentirali nadmašila je sve HNL ekipe u povijesti, a njihova predanost zajedničkom cilju ponekad je graničila s fanatizmom. U stranim ligama, a posebno onim najmoćnijim, nije nimalo čudno da osim velikih ekipa i igrača neku eru obilježi trener i takvom je se pamti. Hrvatska zbog kulture ophođenja s trenerima, ali i njihove prolaznosti, nije dobila šansu upražnjavati takve običaje. Ali prvi put u povijesti lige gotovo pa postoji konsenzus da se prethodnih pet godina može smatrati "erom Kek".

Prosječne i dobre nogometaše činio je sjajnima i postigao nemoguće

Kekovo postignuće kroz pet i pol godina nije samo produkt plana Rijekine uprave. Ono je puno više produkt nevjerojatne moći Slovenca da uvijek izvuče jednog, dva ili tri igrača za koje dotad nismo čuli, ili smo zaboravili da postoje, i učini ih sjajnima. Sada će se rijetki toga sjetiti, ali Andrej Kramarić, danas udarno ime reprezentacije, prije samo nekoliko godina bio je u velikim problemima. Mala minutaža i loši odnosi s Dinamovom upravom rezultirali su stagnacijom karijere i činilo se kako ćemo izgubiti još jednu potencijalnu zvijezdu. Onda je došao kod Keka, a ostatak priče svi znaju. Svaka čast svim igračima Rijeke u njegovoj eri na postignućima. Ali istina je da za njih najvjerojatnije ne bismo ni čuli da nisu došli pod njegovu pasku. Dokaz u prilog tome su njihove karijere prije i poslije Rijeke. Tomasov, Andrijašević, Tomečak ili Benko samo su neki od zaboravljenih igrača koji su u redovima Rijeke postali ponajbolji igrači lige na svojim pozicijama, a nakon odlaska im je uslijedio povrat u nogometnu prosječnost. Kvržić, Lešković, Leovac, Bradarić, Vešović, Ristovski, Gorgon, Župarić i brojni drugi došli su u Rijeku ili kao nedokazani ili kao prosječni igrači. Kek je od takvih igrača napravio stroj, većina ih je ostvarila dobre transfere, a neki su čak zakucali i na vrata reprezentacije.

Naravno, cijela priča o Keku ne bi bila ni približno toliko lijepa da nije dobila i svoju konačnu krunu i priznanje u vidu titule. Ono što je Rijeci nepravedno oduzeto 15 godina ranije, Kekovim trupama je pošlo za rukom i donijeli su na Kantridu, odnosno Rujevicu, prvu titulu nacionalnog prvaka u povijesti. U vrijeme kada se činilo da će Mamićev Dinamo biti prvak dok god to poželi, a svaki drugi klub je bio na nemogućoj misiji prekidanja te dominacije, Kek je strpljivo radio i slagao kockice. A kada je došlo vrijeme da pusti pse s lanca, vidjeli smo jednu od najdominantnijih sezona u povijesti ove lige. I ta priča u nekom vakuumu uopće ne bi trebala završiti. Ali živimo u Hrvatskoj. 

Treba znati voditi veliki klub

Godinama je Kek morao raditi unatoč, a ne zahvaljujući svojoj upravi. Izmišljati nove igrače i rotacije kojima bi nadoknadio velike zimske i ljetne rasprodaje ključnih igrača i popratnog osoblja. Ali nitko, pa tako ni on, ne može tako živjeti i raditi zauvijek. Teško se sjetiti postoji li u povijesti nogometa primjer u kojem se jedna šampionska ekipa kao Rijekina rasprodala toliko jeftino i naglo. I teško se sjetiti primjera u kojem je toliko mala kratkotrajna korist u potpunosti zarazila upravu koja je brod vodila u krivom smjeru. U Keku su imali tipa koji je profesionalnošću, gospodskim ponašanjem, kvalitetom i rezultatima odskakao od svoje okoline kao malo tko u novijoj povijesti domaćeg nogometa. Gubitak Keka nije obična promjena trenera, ona je konačni korak priznanja Rijekine uprave da ne zna kako voditi velik klub. Jer biti velik klub je jako teško, a komfor zona prosječnosti koju se može dobro zakamuflirati povremenim rezultatom kaljuža je u kojoj pluta mediokritet domaćeg nogometa u svakom segmentu, a posebno u stručnom.

Konačno, hrvatski nogomet njegovim odlaskom je barem na simboličnoj razini izgubio jednako toliko. Ponovno se pokazalo kako je dominantna paradigma domaćeg nogometa isključivo kratkoročno, neplanirano i slijepo srljanje u lošije ili jednako loše sutra. Matjaž Kek duguje sam sebi da nađe normalnije i zdravije sportsko podneblje, ono koje će više cijeniti njegove sposobnosti, a ne doživljavati ga kao servis za popravljanje svega što njegovi nadređeni uprskaju. Matjaž Kek je bio pravi čovjek. Ali je bio na totalno krivom mjestu.