EUROPSKO prvenstvo u Njemačkoj došlo je do zadnje stepenice. U velikom finalu u nedjelju ćemo saznati novog prvaka Starog kontinenta. Španjolci imaju priliku uzeti rekordnu, četvrtu titulu, dok će Englezi tražiti prvi i jedini veliki naslov nakon što su 1966. postali prvaci svijeta.

Mišljenja fanova oko kvalitete nogometa i uzbudljivosti turnira podijeljena su, ali velik dio njih je nezadovoljan viđenim. Velik razlog leži u činjenici da su velike reprezentacije poput Engleske, Francuske i Belgije odlučile igrati negativan i bolno konzervativan nogomet kojim su ubile praktički sve utakmice u kojima su nastupile.

Drugi razlog je jako slaba zadnja (i u teoriji najuzbudljivija) runda grupne faze. Pao je povijesno malen broj pogodaka, a tu je jasno da je najveći krivac format Europskog prvenstva. Vrijeme je da se promijeni dok ne prouzroči puno veće afere od lošeg nogometa.

Daleko najneefikasnija treća runda ikad

U trećoj, odlučujućoj rundi grupne faze Eura palo je samo 20 golova, odnosno 1.67 golova po utakmici. To je osjetno manje nego u prva dva kola kada je zabijeno 34 (2.8 po utakmici), odnosno 27 (2.25 po utakmici).

Tri utakmice (od njih ukupno 12) završile su bez golova, devet reprezentacija nije zabilo, a samo su četiri reprezentacije zabile barem dva gola. Broj golova nije jedini kriterij uzbudljivosti ove utakmice, ali dojam je da je tempo bio puno slabiji, a UEFA-ini podaci o ključnim akcijama poput driblinga i udaraca govore da ih je bilo značajno manje nego u prva dva kola.

Zanimljivo, sasvim suprotne podatke imali smo na zadnjem Europskom prvenstvu, na kojem su također nastupale 24 reprezentacije. U prvoj rundi je palo 28, u drugoj 27, a u trećoj 39 golova. Kod UEFA-e postoji bojazan da negativna statistika s ovog turnira postane trend koji bi mogao narušiti brojke što se tiče gledanosti, ali i generalno umanjiti doživljaj turnira.

Format kao glavni krivac?

Iako je situacija kompleksna i postoji niz uzroka koji bi objasnili zašto smo gledali tako loš nogomet u trećoj rundi, sve skupine imaju jedan zajednički nazivnik, a on se tiče formata Eura. Naime, od 2016. godine na turniru sudjeluju 24 reprezentacije, a dalje idu prva i druga iz svake skupine, ali i četiri najbolje trećeplasirane ekipe.

Uvođenjem pravila da se dalje može otići i kao trećeplasirana reprezentacija, UEFA je dala velik manevarski prostor za kalkuliranje. Po ovakvom formatu postoji relativno malen broj reprezentacija koje za prolaz u zadnjem krugu moraju juriti pobjedu. S druge strane, postoji velik broj reprezentacija kojima je remi sasvim dovoljan za prolaz.

Zbog svega toga nije nimalo čudno što smo vidjeli ziherašku igru koja je često graničila s negledljivim. Već na prošlom Euru situacija je bila drugačija, ali tada se jednostavno ždrijeb po skupinama poklopio tako da je u zadnjem kolu većem broju reprezentacija trebala pobjeda i igralo se otvorenije. No, loš nogomet je najmanje zlo koje ovakav format može donijeti.

Nogometu je potrebna promjena da se više nikad ne ponovi sramota iz Gijona

Strastveni nogometni fanovi dobro znaju što je sramota iz Gijona. Na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj 1982. godine u zadnjem kolu su igrale Njemačka i Austrija. Računica je bila jasna - u slučaju da Nijemci pobijede rezultatom 1:0, Njemačka i Austrija bi prošle dalje, i to na štetu Alžira koji je pobijedio Elf u prvom kolu.

Njemačka je povela s 1:0 već u 10. minuti, a do kraja utakmice ni jedna ni druga momčad nisu radile praktički ništa osim što su se neaktivno dodavale daleko od gola, sigurne u prolaz. Bijesni navijači na stadionu su im skandirali da se poljube, a Svjetsko prvenstvo je dobilo jednu od najkontroverznijih utakmica u svojoj povijesti.

Potencijal da se takav slučaj ponovi postojao je i nakon toga. Švedska i Danska su 2004. godine odigrale 2:2 na Euru u Portugalu i zajedno prošle dalje, a Talijane izbacile s turnira. No, šansa da se ponovi takva sramota je u ovakvom formatu Eura puno veća.

Simulacije su izračunale da ekipa s tri boda i pozitivnom gol-razlikom ima gotovo praktički osiguran prolazak u iduću rundu ako je barem treća u skupini. Ako u zadnjem kolu igraju dvije reprezentacije koje su dotad skupile tri boda, jasno je da postoji velika opasnost da će prešutno "dogovoriti" dosadan remi, što se jednim dijelom i dogodilo na ovom turniru kad su igrale Slovačka i Rumunjska.

Također, gotovo ne postoji šansa da se ekipa s četiri boda ne plasira dalje, dok je to u formatu u kojem dalje idu dvije reprezentacije itekako moguće. Dodatni problem je i rangiranje trećeplasiranih reprezentacija i činjenica da se međusobno uspoređuju momčadi koje ne igraju u isto vrijeme, što dovodi do apsurdnih situacija i potpune sprdnje.

Hoćemo li gledati namjerno puštanje utakmica?

One skupine koje utakmice svojeg zadnjeg kola igraju kasnije (primjerice, skupina F je zadnje kolo igrala tri dana kasnije nego skupina A) već znaju koje su reprezentacije trećeplasirane u odigranim skupinama i dobro znaju što im treba za prolazak dalje. Za razliku od većine nogometnih fanova kojima je ovaj sistem kompliciran i težak za pratiti.

Tako je primjerice Hrvatska napeto iščekivala hoće li joj biti dovoljan bod protiv Italije, dok su momčadi koje su igrale kasnije znale što im je dovoljno za prolaz među 16 najboljih. Momčadi koje igraju kasnije u tjednu imaju i jedinstvenu mogućnost dozvoliti si i poraz koji bi im dao puno veću šansu da osvoje turnir.

Naime, ždrijeb osmine finala ne može se precizno znati sve dok se ne zna iz kojih skupina dolaze najbolji trećeplasirani. Ako momčad iz zadnje skupine zna da i porazom ide dalje, ali joj on daje bolji ždrijeb, ne postoji ništa što ju sprječava da tu utakmicu pusti. 

Što je rješenje?

Iako zasad nema ozbiljnijih naznaka iz UEFA-e da će se aktivnije pozabaviti ovim pitanjem, dio svjetskih medija je već pisao o tome treba li se mijenjati format Europskog prvenstva i koliko je realno da će do njega uskoro doći.

Jasno je da je najmanji prostor za manipulacije onda kada se međusobno uspoređuju isključivo momčadi koje igraju jedne protiv drugih, kao na Svjetskom prvenstvu, umjesto da ih se uspoređuje s momčadima iz drugih skupina.

To znači, ukratko, da se broj reprezentacija na Euru mora smanjiti ili povećati jer na turniru s 24 reprezentacija ne može se smisleno organizirati nokaut-faza ako dalje ide 12 reprezentacija. Jedna opcija je vratiti Euro sa 16 ekipa, ali to je malo vjerojatno.

Smanjenje turnira nikad nije dobar znak, a teško je očekivati da UEFA razmišlja u smjeru toga da organizira manje utakmica i zaradi manje novaca. Puno je logičnije da će se Euro relativno brzo proširiti na 32 reprezentacije. Nogometni tradicionalisti se groze takvog prijedloga i boje se da će kvaliteta biti razvodnjena.

Bi li se kvaliteta razvodnila?

No, već je prelaskom s 16 na 24 reprezentacije Europsko prvenstvo izgubilo ekskluzivitet. Ipak, razlike između reprezentacija srednjeg i donjeg ranga se rapidno smanjuju i danas u smislu kvalitete ne bi bila velika razlika između Eura s 24 i Eura s 32 reprezentacije.

Primjerice, ovo Europsko prvenstvo propustile su Švedska, Norveška, Wales i Grčka, dok na zadnjem nisu bile Srbija, Island, Norveška, Slovenija i druge reprezentacije koje su kvalitetom srednji rang reprezentacija.

Afrika i Azija, jedini kontinenti usporedivi s Europom po broju reprezentacija, na svojim smotrama imaju također 24 reprezentacije, a kod njih je ipak koncentracija kvalitete mnogo manja. Naravno, kvalifikacije u kojima na turnir idu 32 od 53 reprezentacije ne bi imale previše smisla pa se procjenjuje da bi Liga nacija mogla preuzeti ulogu kvalifikacija.

I FIFA i sve kontinentalne krovne nogometne organizacije idu za tim da povećaju broj sudionika. Pitanje je vremena kad će se UEFA odlučiti za takav korak. To treba napraviti prije nego što se ponovi sramota iz Gijona.