Argentinski trener Hector Cuper kao izbornik Egipta iznenađujuće je (ako je uopće kada je on u pitanju poraz u finalu iznenađenje) izgubio finale Kupa afričkih nacija od Kameruna, iako je njegova momčad povela u 22. minuti golom Elnenyja. Ali N'Kolou je izjednačio u 60. minuti, a minutu prije kraja Cuper gleda kako mu propada možda zadnja prilika za tek drugi trofej u bogatoj, ali ključnim porazima obilježenoj karijeri, kada Aboubakar krasno zabija za Kamerunov naslov i potvrdu Cuperova statusa gubitnika finala.

A karijera mu je tako lijepo počela, kada je 1996. kao trener Lanusa protiv kolumbijskog Santa Fea osvojio Copa CONMEBOL, natjecanje koje je trajalo tek sedam godna i bilo južnoamerička verzija Kupa UEFA. Ali do toga je došao u dvije utakmice i nitko nije mogao vjerovati da nakon toga nikad u karijeri neće osvojiti trofej u utakmici koja se igra 90 minuta. 

Umjesto trofejnog, krenuo je Cuperov luzerski niz. Mora mu se odati priznanje i istaknuti da je većinu tih finala izgubio kao autsajder ili barem lošiji od finalista, ali svejedno skor kakav ima gadno izgleda. Nakon uspjeha u Argentini, '97. je preuzeo Mallorcu i već prve sezone (1997/98.) skromni klub doveo do finala Kupa Kralja, gdje je na penale izgubio od Barcelone predvođene Luisom Figom i Rivaldom, iako je protiv moćnog suparnika izdržao i produžetke s igračem manje.

Iduće godine također s Mallorcom dolazi do finala Kupa pobjednika kupova, a na putu do meča za trofej izbacio je i Varteks. Ali, Lazio u kojem su glavni bili Nedved i Vieri bio je prejak i Cuper je izgubio još jedno finale. Iduće sezone s Mallorcom će ostvariti još jedan sjajan rezultat, treće mjesto u La Ligi, nakon kojeg je zaslužio prelazak u jači klub, a Valencija je tada bila član španjolske velike četvorke. 

Ali s tim klubom gubi oba velika, najveća finala koja je izborio. Ligu prvaka 2000. od Reala, kojem su glavne zvijezde bile Raul, Morientes i McManaman te istog natjecanja godinu dana kasnije od Bayerna i to opet posebno bolno, na penale, zahvaljuući Kahnu. 

Bez obzira na to što ni s Valencijom ništa nije osvojio, Cuper se i tamo potvrdio kao trener koji momčadi slabije od suparnika tjera preko maksimuma, pa mu je slijedio još jedan prelazak stepenicu više, 2001. u Inter. Tamo nije izgubio nijedno finale, ali kao da je njih "sto". S klubom je zauzeo treće i drugo mjesto Serie A u prve dvije sezone, a navijači Intera i danas ga proklinju zbog dva velika neuspjeha u svakoj.

U zadnjem kolu prvenstva 2001/02. izgubio je od Lazija (2:4) i tako Scudetto već prišiven na dres i prvi od '89. predao jednom od dvaju najvećih rivala, Juventusu. Interisti uz njega vezuju i bolni poraz od drugog najmržeg suparnika jer u sezoni 2002/03. u polufinalu Lige prvaka izgubio je od Milana na najapsrudniji način, "kako samo Cuper može" - bez poraza i na gol u gostima!

To je bio konačni dokaz da je Cuper trener koji jamči razočaranja, pa je iz najviše, spao na nižu klasu klubova (Betis, Mallorca, Parma) ili reprezentacija s europskog dna (Gruzija), da bi usred sezone 2009/10. dobio ponudu od Arisa i na kraju te sezone, nakon devet godina bez finala, dobio priliku sa sebe skinuti luzerski pečat. Ali 2010. Panathinaikos predvođen Letom u finalu mu uzima grčki kup.

 

Nakon toga se potucao od Emirata do Orduspora, nudio se i Mamićevu Dinamu.

Razumljivo je to zašto je Cuper 2017. prije finala Prvenstva Afrike u Gabonu bjesnio na novinarska pitanja koja su ga podsjećala na ono što sam dobro zna, da je izgubio sva finala u karijeri. To mu se dogodilo i u onom s kojim smo počeli priču, a šest njegovih poraza u utakmicama za trofeje obuhvaćaju: po jedno u Kupu kralja, Kupu pobjednika kupova, Kupu Grčke, Kupu afričkih nacija i dva u Ligi prvaka.