NOVINAR portala The Ringer Brian Phillips je nakon premijere dokumentarnog filma Diego Maradona redatelja Asifa Kapadije objavio vjerojatno najbolji tekst koji ćete ikad pročitati o Diegu Maradoni, po mnogima najvećem nogometašu svih vremena, koji je danas preminuo od srčanog udara u 61. godini.

1. Gotovo bez vidljivih motornih pila

Bog se 24. srpnja podvrgnuo operaciji koljena, a šest tjedana kasnije, 8. rujna, još uvijek je šepao dok je iz divovske vučje glave na napuhavanje izlazio na teren Estadio Juan Carmelo Zerillo u argentinskom gradu La Plati. Bog je nosio tamnoplavu majicu s kapuljačom Le Coq Sportif sa svojim inicijalima (D. M.) na prsima, bijelu šiltericu, dvije svjetlucave naušnice i trenirku. Bog se nije obrijao, ali nije imao ni punu bradu, bila je to više božanska situacija, i izgledao je sitno, plišano i krhko. U 58. godini Bog je tehnički bio tri godine stariji od Brada Pitta, ali nije izgledao poput starijeg brata Brada Pitta, nego kao mali patuljak u vrtu starijeg brata Brada Pitta. Sa svojim izbočenim vratom, jakim crtama lica i dramatičnim ustima, Bog je izgledao kao arogantna osoba koja se upravo sprema napraviti scenu u finom restoranu, za The Ringer piše Brian Phillips.

Bog se upravo predstavljao kao novi trener El Loboa, odnosno Cluba de Gimnasia y Esgrima La Plata, poznatijeg kao Gimnasia ili GELP. Mnogo tisuća ljudi došlo je vidjeti Ga na predstavljanju. Ljudi su pjevali i izvikivali Njegovo ime. Bog je gledao u ljude na način predviđen u drugoj knjizi Ljetopisa: "Jer oči Gospodinove prolaze svom zemljom da se on iskaže jakim u korist onih čije je srce savršeno prema njemu." Ljudi su postali još glasniji. Jer njihova su srca bila savršena prema Njemu i oni su Mu to žarko željeli pokazati i oni su to pokazali koristeći se svim raspoloživim sredstvima, uglavnom udaranjem plavih balona i skakanjem.

Njihovi razdragani pozdravi nagnali su suzu u Božje oko. On je ljudima slao poljupce. Onda su došli neki ljudi i stavili Ga u vozilo za golf.

"Diego!" masa je zagrmjela. "Maradoooo!"

Diego Maradona, jer tako je Bogu bilo ime, odvezao se prema sredini terena. Njegov govor tijela bio je neuobičajeno suzdržan, čak i bojažljiv. Djelovao je zadivljen veličinom tog trenutka. Maradonin dolazak u Gimnasiju obilježio je njegov povratak na rad u svoju domovinu. Kao igrač, naravno, Maradona je bio Bog, pobjednik Svjetskog prvenstva 1986. godine, strijelac legendarnih golova te pri vrhu svakog popisa najvećih zvijezda u povijesti. Kao trener – dobro, bio je zaista nevjerojatan igrač. Dok je vodio reprezentaciju Argentine na Svjetskom prvenstvu 2010. godine, najviše smo ga zapamtili po tome što je jednom novinaru rekao neka "ga popuši i nastavi pušiti" nakon što se njegova momčad jedva plasirala u završnicu. Od tada je radio u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. U posljednje vrijeme bio je trener meksičkog kluba Dorados de Sinaloe, što su mnogi na internetu shvatili kao šalu jer Sinaloa je uporište narkokartela. A poznato je da je s vremena na vrijeme Maradona testirao neobične proizvode kartela. Taj posao, međutim, napustio je u lipnju, prije operacije koljena. Sad je ovdje.

Embed from Getty Images

Izašao je iz vozila za golf. Dim nastao zbog vatrometa plovio je iznad zastava i transparenata koji su stajali visoko. Njegovi trenerski uspjesi možda su prosječni, ni u jednom klubu nije ostao duže od 22 utakmice zaredom u Al-Waslu 2011. i 2012. godine, ali navijači Gimnasije u njemu vide svoga spasitelja. El Lobo je osvojio samo jedan bod u pet utakmica i sad mora strahovati od ispadanja, ali sve je u redu. Diego je ovdje. Na tribinama čovjek svježe obrijane glave pokazivao je fotoreporterima novu tetovažu Maradone na vlasištu. Izvan stadiona, gdje su navijači slavili na ulicama, muškarac je slavio dolazak Boga mašući motornom pilom iznad glave. To se nije vidjelo na stadionu, na kojem gotovo i nije bilo motornih pila.

Počeo se obraćati mnoštvu, još uvijek se plašljivo krećući. Dok je govorio, ljudi su neprestano ulazili na teren kako bi mu došli što bliže. Jedan čovjek potrčao je prema njemu s velikim kišobranom s Maradoninim licem. Naizgled nije želio ništa više, ni od tog trenutka, a možda ni od života, nego samo stati blizu Maradone i držati kišobran s Maradoninom glavom iznad Maradone.

Gledajući ljude oko terena, slušajući njihovo pjevanje, Maradona se napokon počeo otapati. Počeo je pomalo i plesati. Počeo je odgovarati na energiju iz gomile. Kao da je određeni prag kaosa trebao biti dosegnut da bi se pojavila anarhija koja se uvijek stvara oko njega. Kad se pojavi anarhija, normalna pravila se ukidaju. Dvorske budale postaju kraljevi. Redoslijed stvari se okreće u glavi. U tom Gradu anarhije on zna kako se treba ponašati.

On viče. On stenje. On hoda terenom s članovima svoje nove momčadi u formaciji koja dijelom podsjeća na "improviziranu vojnu falangu", a dijelom na "kameru s poda koja se kreće unazad u zadimljenom glazbenom spotu iz 90-ih, dok boy band ide naprijed kako bi te vratio, djevojko". Poveo je gomilu u klasičnu argentinsku nogometnu pjesmu "ako ne skačeš, ti si Englez". On je najmanje živo biće na stadionu, dok je bio mlađi, možda je njegova najviša kovrča kose išla do 165 cm, ali njegova se aura dizala u vis. Činilo se kao da je ozdravio, kao da je obnovljen u ovom neredu. Povremeno bi pogledao iznad sebe i upijao sve to, kao da su ga istodobno snašle prošlost i budućnost.

2. River je također stroj

Maradonini dolaze iz grada Esquine u provinciji Corrientes na sjeveroistoku Argentine. Diego nije rođen tamo jer se do 1960. godine, kad je rođen, obitelj preselila u Buenos Aires, 400 milja južno, ali njegovi roditelji nikad nisu Esquinu smatrati svojim domom. Bilo je to mjesto kojem su se uvijek vraćali. Kasnije, kad je Diego postao slavan, uvijek je dolazio u Esquinu kad se trebalo povući od pritiska slave. U njegovu slučaju to bi često značilo da bi doveo sebi sklone novinare da slušaju kako priča o zavjerama ovog ili onog kurvinog sina protiv njega, ali prema njegovim standardima, to nije bilo ništa posebno. U Esquini je jedne večeri 1982. godine uz logorsku vatru piscu Guillermu Blancu rekao možda najtragičniju rečenicu koju je ikad izgovorio: "Ono što ljudi moraju razumjeti je da Maradona nije stroj koji će ih usrećiti."

Radi se o riječnom gradu. Esquina, riječ koja znači "kut", nalazi se na istočnoj obali Rio Corrientesa, blizu mjesta na kojem se ta rijeka ulijeva u mnogo veću Rio Paranu, drugu najveću južnoameričku rijeku. Ušće dvaju vodenih puteva stvara veliku deltu s mnogo kanala. U 40-im i 50-im godinama šlepovi su dolazili rijekom i dovozili razne proizvode (voće, pamuk, rižu) iz unutrašnjosti prema luci Buenos Airesu. Maradonin otac radio je kao nosač, utovarivao je sanduke i bale u šlepove.

Ime njegova oca bilo je također Diego Maradona. On i Maradonina majka, Dalma Salvadora Franco, zvana Tota, odrasli su 200 metara jedno od drugog na obali rijeke. Živjeli su u kolibama od gline i stajskog gnoja. Maradonin engleski biograf Jimmy Burns nazvao je njihove životne uvjete "predindustrijskim". Ovdje ne govorimo o teškoćama da se plati račun za struju, ovdje govorimo o zemljanom podu. Krovovi su bili od trske. Gazde transportnih tvrtki u kojima je Diego stariji radio plaćali su ga kad im se prohtjelo. Kad nije bilo novca, on i njegov brat Cirilo krenuli bi u drvenim kanuima na rijeku i tradicionalnim zamkama starosjedilaca iz naroda Guarani lovili štuke. Poznavali su svaki rukavac i uvalu. "Moj otac bio je čovjek s čamca", prisjećao se kasnije s ponosom njegov sin. Imali su bogatijeg susjeda, Don Lupa. On je posjedovao krave pa su braća ponekad njegove krave prevozila čamcima na ispašu na otok u delti.

Slika njegova oca na rijeci potaknula je jedan od nekoliko lijepih trenutaka u Maradoninoj autobiografiji, također jedan od nekoliko trenutaka koji se doimaju istinitima, u smislu da su u suprotnosti s Maradoninim vlastitim unutrašnjim životom, a ne kao da ih je s nekom namjerom samo ispričao autoru knjige. U ranim 80-ima, dok je Maradona igrao za Barcelonu, bio je na audijenciji kod španjolskog kralja Juana Carlosa. Pričali su o čamcima, Juan Carlos volio je jedriti, a Maradona je rekao: "Zamišljao sam španjolskog kralja na rijekama Corrientesa."

Iako su odrasli na istom mjestu, čak i na istom komadiću zemlje, Maradonini su roditelji potjecali iz različitih sredina. Diego stariji bio je Guarani. Tota je vukla podrijetlo od nekog od milijuna talijanskih imigranata koji su se naselili u Argentini krajem 19. i početkom 20. stoljeća, značajno mijenjajući jezik i kulturu zemlje. No, oboje su pripadali descamisadosima, ljudima bez košulja, kako se ekstremno siromašne i danas naziva.

Peronova vlada inaugurirana je 1946. godine, a tvrdila je da njena vlast ovisi o podršci siromašnih. Maradonini su bili gorljivi peronisti. Novac Zaklade Eve Peron, svojevrsnog državnog instrumenta kojim je sport korišten kako bi se suzbilo političko nezadovoljstvo, poslužio je za financiranje amaterske nogometne momčadi Diega starijeg. On je bio tromo i nespektakularno desne krilo, a momčad se okupljala nakon nedjeljnog roštilja, obično napola pijana. Peronova obećanja o ekonomskim prilikama u Buenos Airesu privukla su u glavni grad prvo Totu. Isprva je radila kao kućna pomoćnica, a potom je stigao i Diego stariji, koji je dobio posao u tvornici koštanog brašna.

Život njihova sina često je objašnjavan njegovim odrastanjem u Villi Fiorito, siromašnom skvoterskom naselju južno od Buenos Airesa, u kojem je rođen 1960. godine. U Fioritu je Diego stariji svojoj obitelji podigao straćaru od metalnog otpada i kartona. Nije bilo tekuće vode. Za lošeg vremena kroz krov je curila kiša. Kupaonica je bila otvorena septička jama. S jedne strane naselja bio je Riachuelo, smrdljivi smeđi kanal, zagađen ispustom iz tvornica celuloze. Dieguito je djetinjstvo proveo u tim slamovima, igrao je nogomet na okolnim pustopoljinama, uništavao obuću tako brzo da ga je otac istukao svaki put kad bi morao kupiti nove cipele. Naučio je Villine lekcije o lojalnosti, nemilosrdnosti i lukavosti. Naučio je staviti obitelj ispred svega. Dok je spavao, loptu je čvrsto držao na svojim prsima.

Embed from Getty Images

No, Fiorito nikad nije bio samo Fiorito. Bilo je to i sjećanje na Esquinu. Odmah iza njega u svim obiteljskim pričama bila je ta zelena oaza. Odrastao je u slamu, slušajući priče o stablima eukaliptusa i pjevu ptica. Otocima plutajućeg hijacinta. Proplancima na kojima se moglo sjediti i gledati male jelene kako dolaze i odlaze.

Primamljivo je gledati na Esquinu kao na simbol nevinosti prije ljudskog pada u grijeh, u koju je Diego mlađi stigao prekasno da bi to znao. U Buenos Airesu se obitelj suočila s velikim siromaštvom. U Esquini se moglo postojati gotovo izvan novčane ekonomije i ta razlika, osjećaj nečega što je izgubljeno i ostalo izvan okvira, mora da ga je oblikovala i podbadala. Taj osjećaj raja koji je tu negdje iza ramena i koji uvijek nestane kad se okrene da ga vidi.
Međutim, preciznije je reći da Esquina znači nešto teže i složenije. Uostalom, Maradone su i tako bile izložene okrutnoj eksploataciji. Transportna kompanija tretirala je svoje zaposlenike kao kmetove. Internetom uništen mozak vidi lijepe ptice i misli da se radi o Edenu, ali život je tamo bio nesiguran i opasan na načine koji se jedva mogu razumjeti. Obitelj je otišla s razlogom i čini se da nikad nije ozbiljno razmišljala o povratku (iako joj je uvijek nedostajalo ono što je ostavila za sobom).

Drugim riječima, pakao nije došao nakon raja. Pakao je bio u raju. Jedna stvar pokretala je drugu od samog početka. Korupcija se nije razlikovala od nevinosti, nego su sadržavale jedna drugu. Čak su na neki način to bile iste stvari. To je bila priča koju je Diego nudio iznova i iznova u svakom razdoblju svoga života, dok je oblikovao nogometnu igru prema svom imidžu. Da, ono u što ste se pokušavali vratiti već sadrži ono od čega ste pokušavali pobjeći.

3. Tako puno tamjana, tako malo mirte

Ono što je njegova majka vikala u trenutku dok se Diego rađao, prema legendi koja je stvorena oko njegova rođenja i koju su prenosili gotovo svi njegovi biografi, bilo je: "Gooooooool!"

Što je mali Diego radio dok je dolazio na svijet, prema istoj legendi – udarao.

Što je liječnik, prema legendi, rekao Toti i Diegu starijem dok je držao novorođenče: "Čestitam, dobili ste zdravog sina, on je čista guza."

Kako se zvala bolnica, možda jedina stvar oko njegova rođenja koja nije bila povezana s anđeoskim zborovima i božanskim zrakama svjetla – Poliklinika Evita de Lanus.

Znači, bolnica u kojoj je Diego došao na svijet nazvana je po Evi Peron.

4. Cyterszpiler

U Buenos Airesu je početkom 70-ih godina živio dječak po imenu Jorge Cyterszpiler. Da ste u to vrijeme živjeli tamo i bili gorljivi navijač Argentinos Juniorsa u četvrti La Paternal, svakako biste ga poznavali. Barem iz viđenja. Njegov 10 godina stariji brat igrao je za klub. Cyterszpiler je stajao iza gola za vrijeme domaćih utakmica. Momčad ga je prihvatila kao svojevrsnu maskotu. Bio je veliko, meko i teško dijete, koje se kretalo na štakama (imao je dječju paralizu). Dok je njegov brat Juan Eduardo igrao, on bi se uzbudio i pustio štake da padnu na zemlju. Prizor malog Cyterszpilera, s njegovim gustim kovrčama, kako navija za momčad u nestabilnom oduševljenju, bio je nezaboravno obilježje utakmica Argentinosa.

Zatim je s 12 godina prestao dolaziti. Dogodilo se da je Juan Eduardo dobio udarac u prepone tijekom utakmice i u bizarnoj nesreći razvilo se krvarenje od kojeg je umro. Cyterszpiler je obožavao svog brata. Gledanje nogometa postalo je nepodnošljivo bolno za njega. Ožalošćen, zatvorio se u stan svojih roditelja u La Paternalu, jedva izlazeći, jedva komunicirajući s bilo kim.

Neki su ga prijatelji posjetili i donijeli hitnu vijest. Rekli su mu da je u Los Cebollitase, "Male lukove", odnosno juniorsku momčad Argentinosa, došao novi igrač koji s loptom može izvesti ono što još nitko nije vidio. Slušaj, Jorge, on je čaroban, moraš ga doći vidjeti. I tako je Cyterszpiler, ne bez oklijevanja, ponovno krenuo na stadion kako bi procijenio čudo od djeteta.

Na ovom svijetu postoje genijalci, čija se sudbina ne može odmah prepoznati, za čije talente treba vremena da ih se u potpunosti cijeni. To nije bio slučaj s Diegom Maradonom. Već u dobi od devet godina nije bilo nikakve sumnje o kome se radi. Da ste vidjeli kako igra, znali biste. Bio je slabašan i čudnog izgleda, vretenasti dječak iz slama, daleko od klupka mišića kakvim je postao. Nije bio brz. Nije mogao skakati. Ali način na koji se kretao s loptom, kontrola koju je imao u lijevoj nozi, ostavljali su ljude bez daha. Iskusni nogometni profesionalci, sumnjičavi pragmatičari koji su vidjeli dovoljno mladih talenata da su postali cinični u vezi sa svim nadarenim klincima, morali su sjesti i hvatati dah. Punom brzinom uletio bi u skupinu većih i starijih dječaka, spustio bi bradu i ponešto izbacio prsa, a dok bi oni hvatali ravnotežu i okrenuli se oko sebe, lopta bi bila u mreži.

Evo koliko je dobar bio. U ligama za mlađe uzraste klasična je prijevara bila progurati starije igrače, zar ne? Uzmete tinejdžera, falsificirate njegov datum rođenja i razbijete klince koji igraju protiv vaše momčadi. S Diegom, koji je bio manji i sporiji od većine djece njegove dobi, treneri su radili obrnuto. Kad mu je bilo 11 ili 12 godina, slali su ga na turnire za 15-godišnjake, pod lažnim imenima zato što se o njemu već počelo pričati u nogometnim krugovima. "Gade, zar si poslao Maradonu da igra protiv mene?!" govorio bi suparnički trener, čiji su se igrači već brijali, nakon što bi njegovu momčad razbio 12-godišnjak koji izgleda kao da mu je devet godina. Neki treneri nisu bili ljutiti, nego zahvalni što su dobili mogućnost vidjeti ga na djelu.

Cyterszpiler je odmah dobio takvu priliku. Imao je samo 12 godina, dvije više od Diega, ali istinski je volio nogomet i gledao ga je cijelog života. Vidio je tog krhkog uličnog dečka s darom koji se ne može naučiti. Dječak je bio neustrašiv i imao je nevjerojatno prirodni dodir te tu stvar koju je teško definirati, tu urođenu vještinu mikro-oklijevanja i suptilnih pomaka u ritmu koje najveći nogometaši manifestiraju pred gledateljima kao moć čarobnjaka. Životna priča o Diegu Maradoni kazuje da što više slomljenih, ružnih i neizdrživih stvari uđe u njegovu sferu utjecaja, to ljepša i radosnija ta stvar postaje. To se sad dogodilo i Cyterszpileru. To izgubljeno i tužno dijete vidjelo je Dieguita kako udara loptu i pronašlo je svoj put nazad u igru, natrag u život.

Dječaci su postali prijatelji. Cyterszpilerovi roditelji bili su židovske izbjeglice iz Poljske. Obitelj je bila dobrostojeća i kozmopolitska i otvorila je Diegu vrata svog doma. Kao da je popunio prostor koji je iza sebe ostavilo njihovo preminulo dijete. Postoje dirljive i nježne priče o tome kako su Cyterszpilerovi vodili Diega u pizzeriju. Kako su mu kupovali coca-colu nakon treninga. Diego bi dolazio u njihov dom pa bi dječaci do dugo u noć igrali Monopoly prije nego što bi zajedno zaspali.

Diego je napustio školu kako bi se usredotočio na nogomet. Njegovo je obrazovanje ionako bilo isprekidano, da upotrijebimo najblažu moguću riječ. Kad se ravnatelj škole požalio zbog njegovih izostanaka, njegov trener, koji je mislio da će ga Maradona učiniti bogatim, pozvao ga je na utakmicu. Nakon toga više nije bilo nikakvih problema s izostancima. Cyterszpiler je počeo studirati ekonomiju. Kad je mu 1976. bilo 15 godina, Diego je odigrao prvu utakmicu za Argentinos Juniorse. Bio je najmlađi igrač u povijesti lige. Već 1977. godine Diego je postao vruća roba, igrač kojeg su starci koji vode sport jedva mogli pogledati bez osjećaja kako se njihovi novčanici debljaju. Službeno je od Cyterszpilera zatražio da ga zastupa. Obojica su bila mlađa od 20 godina.

Embed from Getty Images

Nije pretjerivanje reći da je, kao Maradonin prvi menadžer, Cyterszpiler pomogao transformirati globalni nogometni biznis. Bilo je to vrijeme kad su se tisuće tajnovitih poslovnih interesa, omogućenih i ohrabrenih od Joaoa Havelangea, korumpiranog predsjednika FIFA-e, probudile i shvatile koliko se novca može izvući iz nogometa. Cyterszpiler je pomogao da se priliv novog novca usmjeri prema njegovom klijentu. On je sve Maradonine poslovne interese prenio u zasebnu tvrtku, Maradona Productions, registriranu u Lihtenštajnu, kako bi izbjegao poreze. Pobrinuo se za to da Diego kontrolira prava na svoj imidž. Iskoristio je sponzorstva, prepoznajući enormnu vrijednost Maradoninih reklama u vrijeme dok su globalne kompanije na nogometaše još gledale kao na jeftinu radnu snagu. Posebice ako njihova koža nije Johan Cruyff-bijela i ako dolaze s pogrešne strane ekvatora. Cyterszpiler je Maradoni osigurao ugovore s Pumom, Coca-Colom, proizvođačima pasta za zube i sapuna. Sredio mu je vlastitu liniju lutaka. Jedino na što Diego nije želio staviti svoje ime bile su cigarete i vino, zato što on, Diego Maradona, čiji je životni put bio prepun zastranjivanja, nije odobravao uzimanje droge.

Danas je toliko toga uobičajeno, ali u to vrijeme potpuno komercijalizirana verzija nogometne zvijezde poput Diega bila je novost koja je razljutila ljude. Za određeni broj obožavatelja nije bila prihvatljiva selidba u luksuznu palaču. Diego je pokazao put u korporatiziranu budućnost, ali njegovi su korijeni bili u staroj, populističkoj igri, koju je i sam pomogao izbrisati. U toj napetosti skrivalo se mnogo buduće boli. Želio je biti dijete iz slama koje nikad nije zaboravilo svoje korijene, ali želio je i mramornu kupaonicu i Lamborghini. Neko vrijeme tijekom 70-ih godina brojni argentinski fanovi okrenuli su se protiv njega zbog "odmora u Las Vegasu i fotografiranja pored bazena". Nije bilo lako biti zlatno dijete.

Cyterszpiler je i dalje vodio posao. Osmislio je tada rekordni Maradonin transfer za osam milijuna dolara iz Boca Juniorsa u Barcelonu. Dogovorio je selidbu u Napoli kad su stvari u Barceloni krenule po zlu. Europljani s kojima je poslovao smatrali su ga neotesanim, a u načinu kojim su ga u to doba opisivali može se osjetiti doza prijezira. International Herald Tribune nazvao ga je 1981. godine Maradoninim "debelim, nerazdvojnim prijateljem" te je za njegov pregovarački stil napisao da je "evidentno nevješt i pohlepan". Zapravo, on je bio tvrd u pregovorima na način koji europski klubovi još nisu shvatili. Godinama je dogovarao posao s Barcelonom, prešavši pohlepne vlasnike argentinskog kluba uz pomoć superiornih katalonskih odvjetnika. U medije je plasirao lažne priče kako bi manipulirao pregovorima. Sve u službi promjene ideje o tome koliko može vrijediti nogometna superzvijezda.

Do početka 80-ih godina Maradonina slava i pritisak koji je iz toga proizlazio postali su doslovno nezamislivi. Pod "nezamislivi" ne mislimo na "ljudi ga presreću na aerodromima", nego "argentinska vojna hunta preusmjerila je državni novac kako bi spriječila njegov odlazak u Barcelonu, zato što ga se smatralo nacionalnim blagom". Vojna hunta razmišljala je spriječiti ga da napusti zemlju. Počeo je biti paranoičan, ne bez razloga. Postigao je više od 100 ligaških golova za Argentinos Juniorse i Bocu do dobi od 21 godine, a sad su ga ljudi mrzili zato što je svoju obitelj preselio iz slama? U tom razdoblju bježao je u Esquinu. Kompleks proganjanja. "Ono što ljudi moraju razumjeti je da Maradona nije stroj koji će ih usrećiti."

U Europi je otkrio kokain.

Otprilike u isto vrijeme Cyterszpiler se počeo pretjerivati u poslovnom smislu. Potrošio je milijun dolara kako bi ekipa snimatelja stalno pratila Maradonu, a onda nije znao što će učiniti sa snimkom. Imao je i neke loše investicije, uložio je novac u neke "paragvajske klubove za bingo", kako je netko napisao. Diego je zarađivao bogatstvo, ali nekako je trošio još više. Trebao mu je novac, a nije ga bilo. Kad su stigli u Napulj, Cyterszpiler je shvatio da se ne ulicama prodaju nelicencirani Maradonini proizvodi. Pokušao je zaštititi prava na Diegov lik. Camorra, napuljska mafija, pozvala ga je na stranu i rekla: "Opusti se, mi ćemo to riješiti."

Diego ga je otpustio 1985. godine. Učinio je to dok je Cyterszpiler bio izvan zemlje, dogovarajući televizijska prava za Diega u Meksiku. Cyterszpiler se našao usred katastrofalnog potresa u Ciudad Mexicu 1985. godine, koji je bio 8.0 stupnjeva po Richterovoj ljestvici i u kojem je poginulo 5000 ljudi. On je ostao neozlijeđen, ali iskustvo je bilo prestrašno. Grad u plamenu, nema struje, nema vode. Kad je telefonska veza ponovno uspostavljena, Cyterszpilera je nazvao prijatelj i rekao mu da ga Diego više ne treba.

U Maradoninoj životnoj priči, kad god se nešto radosno i lijepo dogodi, stvari na kraju postanu još više problematične i ružne. Prije jedva deset godina ti mladi ljudi igrali su Scrabble i spavali u istoj sobi. Zajedno su promijenili svjetski nogomet. Diego je otpustio prijatelja bez razgovora s njim.

5. Intrusos en el Espectáculo

Ponedjeljak u Gradu anarhije. Poprište današnjeg Maradonina kaosa je TV talk-show. Današnja je tema koliko zapravo djece ima Diego Maradona. Današnji je vremenski okvir otprilike dva dana nakon plača i vatrometa i motornih pila na predstavljanju u Gimnasiji. Nije prošlo ni 48 sati, ali prošli put kad je Grad anarhije bio miran uzastopnih 48 sati bio je vjerojatno u listopadu 1972.

I tako je 10. rujna 2019. godine zgodni 18-godišnjak jakih obrva imenom Santiago Lara ušao u argentinski televizijski studio kako bi objavio da je Diego Maradona njegov biološki otac. Zamislite ga u televizijskoj emisiji "Intrusos en ll Espectáculo": sako preko bijele majice Tommy Hilfiger, uspavane oči, fenomenalno velika naušnica u lijevom uhu. Izuzetno samouvjeren seksi osmijeh. To bi lako mogao biti Maradonin sin, mogao bi to isto tako biti rezultat čarobnjakova pokušaja da reinkarnira Georgea Michaela iz 90-ih godina. Iza njega je veliki ekran na kojem se mijenjaju Maradonine fotografije s jakim zrnatim i sjenovitim efektima. Glazba je zlokobna, s teškim akordima, prema standardima talk-showa s engleskog govornog područja, svi u studiju djeluju mirni i razumni.

Lara kaže da do prije nekoliko godina nije znao ništa o svom pravom ocu. Kupovao je novine za svoju baku kad je na naslovnici časopisa Pronto vidio svoje vlastito lice. Je li to sin Diega Maradone iz La Plate? Zbunjen, nazvao je svoje članove obitelji (njegova majka, koja je najbolje mogla odagnati nedoumice, umrla je od raka pluća dok je bio dijete) i saznao istinu. Isprva nije želio imati ništa s njim. Čovjek koji ga je odgojio, koji ga je volio, uvijek će biti njegov otac. Međutim, sad je odlučio izaći i podijeliti svoju priču s 39 članova panela u "Intrusos en el Espectáculo". Fotografije na ekranu pokazuju Laru kako nosi periku s Maradoninom kosom kako bi dokazao da izgleda poput njega. Na tim fotografijama pomalo izgleda kao Maradona, a pomalo i ne sliče.

Sljedećeg dana, dok se priča širila svijetom, britanski tabloid prenio ju je pod naslovom "Sin Boga".

6. Naranče El Campina

Legendarni francuski nogometaš i osramoćeni UEFA-in dužnosnik Michel Platini je rekao: "Ono što Zidane može s loptom, Maradona može s narančom". To je istina. Kad je bio mali dječak, otprilike u vrijeme kad je upoznao Cyterszpilera, Diego bi izlazio na teren tijekom poluvremena na utakmicama Argentinos Juniorsa kako bi zabavljao gledatelje svojim trikovima s loptom. Bio je poput sitnog i malenog Harlem Globetrottera koji ne koristi ruke.

Na neki način postao je poznat po tome. Publika je protestirala kad bi pauza završila. Netko ga je snimio za televiziju, ovaj put nije žonglirao samo s loptom, nego i s predmetima teškima za kontrolu, poput boce ili naranče. Kad Amerikanci izraze svoje čuđenje što je Maradona i dalje voljen u Argentini nakon godina apsurda i skandala, ono što ne razumiju je značenje godine 1986. godine, ne razumiju koliko ga dugo poznaje argentinska javnost, koliko su ljubavi i nade uložili u njega. Odrastao je pred njima. U zemlji koja je stalno iznova razdirana klasnim sukobima, zemlji u kojoj je dječak prljavog lica i trikova, koji preživljava na šarmu i prijevari, ima važnost kulturalne ikone.

"Maradona je Argentincima ponudio izlaz iz kolektivne frustracije. Zato ga ljudi vole. On je božanski lik", rekao je Jorge Valdano, njegov nekadašnji suigrač u Argentini.

Embed from Getty Images

Dana 2. lipnja 1985. godine, manje od tri mjeseca prije nego što će Diego otpustiti Cyterszpilera, Argentina je protiv Kolumbije igrala kvalifikacijsku utakmicu za plasman na Svjetsko prvenstvo. Božanski lik tada je imao 24 godine. Do tada je postao vjerojatno najpoznatiji nogometaš svijeta. Nitko tko ga je vidio kako igra nije mogao sumnjati u raskoš njegova talenta. U isto vrijeme počelo se osjećati da je nešto oko njega pošlo po zlu, da se njegova karijera razvija u razočaranje. Argentina je osvojila Svjetsko prvenstvo 1978. godine, ali tada mu je bilo 17 godina i nije bio pozvan u reprezentaciju. Bila je to uvreda koju godinama nije prebolio. Kad je 1982. godine pozvan, reprezentacija nije blistala i ispala je u drugom krugu Svjetskog prvenstva. Bilo je objašnjivih razloga za neuspjeh. Argentina je vodila Falklandski rat protiv Engleske, a jedina perspektiva tog sukoba za igrače dolazila je s državne televizije. Zato su bili iznenađeni kad su stigli u Španjolsku i shvatili da njihova zemlja neće izboriti slavnu pobjedu, za koju su mislili da je neminovna. Bilo je to razočaranje.

Na klupskoj razini s Bocom je osvojio jednu titulu u Primera Divisionu. Nakon pažnje koju je izazvao njegov rekordni transfer u Barcelonu njegov je boravak u Španjolskoj bio gadan i kratak. Propustio je mnoge utakmice zbog hepatitisa. Svađao se s klupskim dužnosnicima. Tri mjeseca je bio izvan terena nakon groznog starta Andonija Goikoetxee, zvanog Mesar iz Bilbaa, koji mu je slomio gležanj. U njegovoj sljedećoj utakmici protiv Atletica, koju je s tribina gledao španjolski kralj, a više od polovice zemlje na televiziji, započeo je svađu koja je eskalirala u nerede u kojima je ozlijeđeno 60 ljudi.

Cijeli transfer u Španjolsku ispao je katastrofa. Katastrofa u kojoj je postigao 22 ligaška gola u 36 utakmica. Među njima je bio gol tako spektakularan da su ga navijači Real Madrida pozdravili ovacijama, što nije doživio nijedan drugi igrač Barcelone. Čak i nakon toga u Napulju su ga obožavali. Njegov je transfer ponovno bio rekordan, 10 milijuna dolara. Širom tog grada strmih uličica i raspadajućih crkava, s prekrasnim plavim diskom njegova zaljeva, njegov je imidž bio sveprisutan, visio je s balkona, bio je pričvršćen na prozore te je stajao na zidovima uz svece. Kao klub, međutim, Napoli nije bio mjesto za pravu zvijezdu. Nikad s Napolijem nećete postati prvak Italije. Napulj je bio mjesto za zabavu u Camorrinim noćnim klubovima, za konzumiranje droge i žensko društvo, a sve to je, prema neprestanim glasinama, Diego upražnjavao poput rock-zvijezde. Bilo je to mjesto za prosipanje talenta.

Pele je ovo napisao o njemu: "Moja glavna sumnja je ima li on dovoljno kvalitete kao čovjek da ga svjetska publika opravdano slavi."

Poanta je u tome da je u ljeto 1985. godine Diego bio u nevolji. Argentina je igrala protiv Kolumbije u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Bogoti, na stadionu El Campin. Velika, bučna i neprijateljska publika. Prije utakmice argentinski igrači bili su na terenu u svojoj bijelo-plavoj opremi te su se zagrijavali kad se na njih sručio gnjev publike na nogometnom stadionu iz 80-ih godina. Bio je to gromoglasan gnjev. A onda su kolumbijski navijači počeli bacati predmete na igrače. Limenke, boce, tko zna što je sve poletjelo prema Argentincima. Naći se pred takvim bijesom izazvalo bi u većine nas apokaliptičnu paniku, no vrhunskim svjetskim nogometašima iz 80-ih godina bio je to samo još jedan dan na poslu. Ali Diego je oduvijek bio neobično osjetljiv na masu. Neki igrači nisu bili nervozni prije utakmica, on je bio. "Nevjerojatan je strah koji gomila navijača ponekad može izazvati", rekao je Diego.

Netko je na njega bacio naranču. Teško je navesti točan slijed događaja zato što se priče uvelike razlikuju. Postoje knjige koje kažu da je naranča doletjela dok se spremao izvesti korner te da ju je dočekao nogom u zraku. Ima i ljudi koji kažu da se ništa takvo nije dogodilo jer sve to zvuči poput narodne predaje, a ništa slično nije zabilježeno na jedinoj snimci utakmice. Najvjerojatnija verzija priče, ona koja se najviše podudara sa sjećanjima nazočnih ljudi, govori da se to dogodilo prije utakmice, što objašnjava zašto nema snimke, te da ga je naranča promašila i zaustavila se par metara od njega.

Drugim riječima, nije ju uhvatio u zraku. Ali ju je podigao lijevom nogom. Onda je počeo žonglirati. Masa je utihnula. Odjednom je ponovno bio na onim dječačkim poluvremenima, a kolumbijska publika, koja ga je samo 10 sekundi ranije mrzila i koja će ga nekoliko minuta kasnije opet mrziti, pretvorila se u zadivljene navijače Argentinosa. Zapravo, iskusili su nešto još dublje. Oni su voljeli nogomet. Voljeli su gledati što sve igrač može s loptom. Došli su vidjeti utakmicu puni plemenske strasti. Onda su se oblaci razišli, Maradona ih je razdvojio, i to smiješnim udaranjem naranče, i oni su se neočekivano našli u dodiru s tom originalnom ljubavi. Postoje bezbrojni trenuci u mnogim nogometnim utakmicama u kojima se to moglo dogoditi, ali publika se gotovo cijelo vrijeme tome opire. Gledajući Diega, to nije mogla.

Prsti, koljeno, prsti, koljeno. Čelo, peta, rame. Razmišljajući o osjećajima koji su se tada širili stadionom, možemo se prisjetiti stiha Jamesa Merrilla iz pjesme koja nema nikakve veze s nogometom:

"Mlada olujo, ova kuća je tvoja."

Sve dobre stvari koje bi dotaknuo na kraju su se izopačile. Nakon Boce više nikad nije prijateljski napustio klub. Svoj boravak u Napulju završio je omražen koliko je nekad bio obožavan. Nije pronašao mir ni u Sevilli, odakle dolaze naranče. Sve je to istina. Istina je i da je imao rijetku moć da zlobu i nasilje barem na trenutak pretvori u čudo. U nasmijano oduševljenje. Trik odigran na dovoljno velikoj sceni postaje čudo. Što god da pamtite o njemu, zapamtite i to.

7. Prodajte svoje stropove

Maradona je nakon audijencije kod pape Ivana Pavla II. rekao: "Bio sam u Vatikanu i vidio sve te zlatne svodove i nakon toga čuo kako papa govori da je Crkva zabrinuta za dobrobit siromašne djece. Prodaj onda svoje stropove, amigo, učini nešto!"

U kojoj mjeri su njegove riječi nesvjestan odjek biblijske poslovice 31:8? Sto posto? "Govorite u ime onih bez glasa te za prava svih koji su ranjivi." Sigurni smo da bi dodatak "Ja sam El Diego" bitno poboljšao biblijski stih.

Darovi za koje je Maradona priznao da ih je dobio tijekom svog boravka u Napulju od Camorre (skraćeni popis): "Zlatni Rolexi, auti. Dali su mi prvi Volvo 900 kako bih došao u Italiju."

Evo koliko je novca mjesečno trošio na telefonske razgovore na vrhuncu svoje karijere u Europi: 15.000 dolara.

Koga je zvao? Svoju majku.

8. Mnogo Maradona

Uvijek se pokušavao vratiti svojoj obitelji. Natrag u Argentinu. Natrag u Fioreito. Natrag u Esquinu, u vrijeme prije svog rođenja. U autobiografiji je to stalna tema. Nikad ne zaboravljate odakle dolazite. Pamtiš tko su tvoji ljudi. "Najvažnija stvar koju Maradona može imati je cijela obitelj uz njega. Moja cijela obitelj je bila tamo. Cijela obitelj se sastala i gledala. Nikome ništa ne dugujem, osim svojoj obitelji. Poveo sam cijelu obitelj. Sva moja obitelj", rečenice su iz njegove autobiografije.

Pa ipak, uvijek je pokušavao pobjeći od svoje obitelji. Davno prije nego što se Santiago Lara pojavio na televiziji, pravi broj njegove djece bio je predmet javne fascinacije i debate u Argentini. Do 2018. godine taj broj se zaustavio na pet. S bivšom ženom Claudijom Villafane imao je dvije kćeri, Dalmu i Gianninu. Godinama su one bile jedina djeca koju je priznavao. Njihov odnos bio je napet. Gianninu je 2017. optužio da se s majkom urotila da mu ukrade milijune i zatražio da ju zatvore. Potom su tu sin i kći, Diego i Jana, koje je dobio još tijekom braka, u vezama s dvije različite žene. Priznao ih je tek nakon sudskih parnica s njihovim majkama. Njegov odnos s Diegom, koji je rođen u Napulju, godinama je izazivao glasine u Italiji. U jednom trenutku dječak se provukao na igralište za golf kako bi ga susreo. Konačno, tu je sin Diego (još jedan), koji danas ima šest godina, a majka mu je Maradonina bivša djevojka Veronica Ojeda. To su službeni podaci.

Njegov odvjetnik rekao je 2018. godine pred televizijskim kamerama da se Diego loše ponašao tijekom rehabilitacije na Kubi te da je moguće da na otoku ima još njegove tajne djece. Kubu je Maradona posjetio kao Castrov gost ranih 2000-ih, nakon čega se na njegovoj nozi pojavila Fidelova tetovaža. Razgovor je tekao ovako.

Novinar: Hoće li se pojaviti još Maradonine djece?

Odvjetnik: Zabrinut sam zbog Kube.

Novinar: Kubanski dečko?

Odvjetnik: Nadam se da je samo jedan.

U ožujku ove godine pristao je priznati ne jedno, nego troje djece na Kubi, redom tinejdžere. "Moja cijela obitelj." Što će reći na Santiaga Laru? Mediji su iščekivali njegov odgovor, kao i na njegovu prvu utakmicu na klupi Gimnasije. A Grad anarhije se srušio, kao i obično.

9. Kozmički zmaj i vjetar koji ga je otpuhao

Dva najpoznatija gola u povijesti nogometa postigao je u jednoj utakmici jedan igrač u roku od četiri minute. Mnogo se tinte potrošilo na pobjedu Argentine protiv Engleske na Svjetskom prvenstvu 1986. godine. O tome koliko je to nevjerojatno i natprirodno i nečuveno. Je li se u sportu ikad dogodilo nešto nevjerojatnije?

Razmislite o tome, najpopularnija igra u povijesti svijeta, igra koja je stara više od stoljeća, igra koja je zabilježena na filmu gotovo otkako film postoji, igra u kojoj su postignute milijarde neispričanih golova. Čak i kad bismo gledali samo golove na svjetskim prvenstvima, bilo ih je više od 2500. Postigli su ih najbolji napadači svijeta u 88 godina i na 21 turniru. A dva najlegendarnija postigla je jedna osoba, i to u vremenu potrebnom da se posluša "I’d Like to Know" Supergrassa. To prkosi razumu, zar ne? A kad dodamo da su golovi bili stilski, pa čak i moralno, oprečni, da su definirali cijeli niz mogućnosti koje nogomet može nositi te da su se dogodili u iznimno vrućem političkom kontekstu nedavnog rata između dviju zemalja, trebali bismo odrediti fiksno vrijeme svakog dana kad ćemo ostaviti sve i tri minute ludjeti.

Ono što se uvijek govorilo o golu "Božja ruka" i neimenovanom, nezemaljskom čudesnom golu koji je uslijedio (onom koji je argentinskog komentatora nagnao da poviče: "Mali kozmički zmaju, s kojeg si planeta došao i ostavio toliko mnogo Engleza iza sebe?") je da su bili kontradiktorni. Ja se ne slažem. Istina je da su izvana pali na suprotnim krajevima konceptualnog spektra kojim se nogomet obično interpretira. Jedan je bio čin obmane, drugi je bio čin umijeća. Jedan je bio varanje, drugi je bio legitiman. I  tako dalje. Jeste li ih ikad doista pogledali? Pogledajte ih bez slušanja naknadnih rečenica o dobru i zlu, o Maradoninoj mračnoj strani ili slično. Ako to učinite, mislim da nećete u njima osjetiti nikakav konflikt. Ja ga ne osjećam. To je ono što je neodoljivo očaravajuće u njima. Oni bi trebali biti nekompatibilni, ali ono što se osjeća umjesto toga je da dolaze iz istog dubokog mjesta. Ujedinjeni su nečim, a pitanje što je ta stvar i kamo vodi je fascinantno.

Probijao se kroz sredinu u plavom argentinskom dresu koji je nosio tog dana. Engleski se redovi zbijaju, a on počinje izvoditi nezamislive stvari svojim nogama. Zamahuje stopalom kao da će pojuriti naprijed, dok zapravo delikatno skreće udesno. Zavlači nogu kao da će dodati loptu, potom nježno dribla prema naprijed, zastajkuje i doima se kao da je izgubio ravnotežu, iako se zapravo savršeno kontrolira. Briljantnost ovog prodora, kojim je pripremljeno igranje rukom, nešto je o čemu se rijetko govori. Dodaje loptu Jorgeu Valdanu na rubu kaznenog prostora i nastavlja prodor naprijed. Steve Hodge, obrambeni igrač, ispred Valdana visoko izbija loptu prema engleskom vrataru Peteru Shiltonu. Sad je sve na Maradoni i Shiltonu i izgleda kao da će se sudariti. Diego ne može odigrati glavom, on nije skakač, ali može odigrati rukom. I to čini, on vara, on ne razmišlja, to je njegov sirovi i bijesni instinkt. On besramno slavi dok je lopta u mreži.

Četiri minute kasnije ponovno prolazi sredinom terena. Hector Enrique, koji mu je upravo dodao loptu s druge strane linije, našalit će se godinama kasnije sa svojom ulogom: "Uz takvo dodavanje...". On uzima loptu ne samo na argentinskoj polovici nego i okrenut na pogrešnu stranu, leđima prema engleskim vratima. Prvo se mora okrenuti, ali na njemu su dvojica engleskih igrača, jedan sprijeda, drugi straga. Prvo čini korak na drugu stranu, u smjeru suprotnom od onog u kojem želi poći, kako bi se riješio jednog suparničkog igrača. Potom izvodi polagani i složeni okret kako bi prošao drugog. U znanstveno-fantastičnom romanu na tisuću stranica o ovom golu, koji nosim u mislima, taj polagani okret predstavlja stanku aktivacije te dopušta da njegovo tijelo bude preplavljeno astralnom svjetlošću. Sada je na otvorenom prostoru, trči tim čudnim načinom, kao da se laktovima vuče prema naprijed. Engleski braniči dolaze jedan po jedan, samo da bi bili ostavljeni iza njega u seriji minijaturnih, finih scena. Mali kozmički zmaju, s kojeg planeta dolaziš? U 10 sekundi prošao je 50 metara i pet suparničkih igrača. Dva igrača, uključujući vratara Shiltona, ispružila su se punom duljinom po terenu. Nema tu nikakvog razmišljanja, to je čista, besprijekorna improvizacija. To je trijumf bezobzirnog instinkta.

Embed from Getty Images

Analitičari ponekad prvi gol, igranje rukom, objašnjavaju latinoameričkom vivezom (specifičnom baš za Buenos Aires). To je svojevrsno legitimno nepoštenje, prezir prema pravilima i odgovornosti. To je antietičnost koja se često kritizira kao izvor korupcije, iako ju vjerojatno treba shvatiti kao odgovor na nju. Kad ne možeš vjerovati pravilima, kad svaka institucija postoji kako bi te prevarila i sjebala, onda se može pobijediti samo ako ih se nadmudri. Ako se prvo prevari njih. Lažete zbog činjenice da je iskrenost zapravo najveća prijevara. Gledajući u tom svjetlu, to je taktika preživljavanja descamisadosa. Kad Cyterszpiler i Diego lažu pred novinarima kako bi od Coca-Cole izvukli više novca, to je viveza u praksi.

"Božja ruka" je ipak nešto drugo. Viveza je možda bila dio toga. Maradona se nikad nije mučio oko istine kad je u pitanju bila njegova korist. Njegove izjave kroz godine predstavljaju možda najdosljednije neiskreno javno istupanje koje ne dolazi iz američke predsjedničke administracije. Ali mislim da je pravo objašnjenje prvoga gola zapravo drugi gol. To je razlog zbog kojeg su fascinantniji zajedno nego razdvojeno. Kad je vaš instinkt, koji radi takvom brzinom i takvim intenzitetom, sposoban za takve stvari, onda prirodno nećete biti skloni podvrgnuti snagu i brzinu tog instinkta autoritetu zakona. Željet ćete ostati u svijetu instinkta, potvrditi njegovu nadmoć nad drugim, uređenim svijetom, tako da možete djelovati na njega sa što je manje moguće prepreka. Instinkt je Maradoni rekao da igra rukom. Instinkt ga je vodio da postigne drugi gol. Prema svim definicijama normalnog ljudskog ponašanja, radi se o lošem kompromisnom popuštanju sebi jer to znači vidjeti sebe iznad ostatka čovječanstva, izvan ograničenja koja njime upravljaju. To znači vidjeti u sebi nešto božansko.

Ili gledajmo to na ovaj način. Tijekom većeg dijela svoje igračke karijere putovao je s fotografijama svoje obitelji i sebe kako upoznaje Juana Perona. Nikad nije upoznao Juana Perona jer je on umro kad je Diegu bilo 13 godina. Fotografija je bila lažna. Kamo god je išao, stavio bi ju uz uzglavlje i spavao uz nju.

Ili na ovaj način. Koji je najneviniji aspekt ljudskog karaktera, onaj koji je civilizacija najmanje prevarila? Instinkt, zar ne? A koji je najkorumpiraniji aspekt ljudskog karaktera, onaj urođeni, pohlepni, samoapsorbirajući, amoralni i nasilni? 

Točno. 

10. Ne uvedi nas

Ovo je jedna verzija molitve u Maradoninoj crkvi, osnovanoj 1998. godine u Rosariju u Argentini, kao šala, ali možda i ne baš:

"Naš Diego, koji jesi na terenu, sveta je tvoja lijeva noga. Dođi nam magija tvoja, neka tvoji golovi budu zapamćeni na Zemlji, kao i na nebu. Daj nam danas našu sreću i oprosti tim novinarima, kao što smo mi oprostili napuljskoj mafiji. Ne dopusti da te uhvate u zaleđu i oslobodi nas od Havelangea.

Diego."

11. Grad anarhije

Karta se sama preuredila. Ulice su jednog dana ovdje, drugog dana ih nema. Katedrala je okrenuta naglavce. Katedrala je prekrasna. Katedrala pluta morem. Bio je ovo težak tjedan. Prvo se podigla medijska prašina u Argentini oko njegova novog posla i mogućeg novog sina, a sad se na međunarodnoj sceni podigla prašina zbog novog filma o njemu. Radi se o dokumentarnom filmu koji je režirao Asif Kapadia. Premijerno je prikazan ovog proljeća u Cannesu. Uskoro će biti prikazan i u SAD-u. Film mu je naklonjen, ali na kompleksan i kritičan način. Usredotočen je na njegov boravak u Napulju i odnose s Camorrom. Gdje god je prikazan, dobio je pohvalne kritike. "Našao sam se zarobljen univerzalno dostupnom pričom o podijeljenoj duši", napisao je jedan kritičar.

Sad se podijeljena duša pokušavala vratiti onome od čega je pokušavala pobjeći. Tog istog tjedna njegov je odvjetnik objavio da će se Maradona dobrovoljno podvrgnuti DNK testu kako bi se ustanovilo je li on otac Santiaga Lare. "Diego priznaje da je u prošlosti griješio. Sljedećeg tjedna imam važan sastanak u vezi sa slučajem sličnim ovome. Neću spomenuti ime osobe jer su me tražili da to ne učinim", rekao je odvjetnik.

12. Znak lutanja

Tjedan dana nakon predstavljanja, 15. rujna, Diego je vodio svoju prvu utakmicu s klupe Gimnasije. Ždrijeb ga je odveo jakom suparniku, branitelju argentinskog naslova Racingu. Njegova je momčad igrala solidno, ali je izgubila 2:1. Kad su izjednačili sedam minuta u drugom poluvremenu, Diego je skočio s klupe i bacio se u zagrljaj svojim pomoćnicima te je slavio kao da je ponovno u 1986. godini. Dvije minute kasnije Racing je postigao, pokazalo se, pobjedonosni pogodak. Kad je sudac označio kraj, život iz njega je nestao.

Na terenu je dao i izjavu nakon utakmice. U doba komercijalnog nogometa, kad god daješ izjavu, moraš stajati ispred ploče sa sponzorskim logotipovima. Neki su ljudi izašli i postavili ploču iza njega. Te su ploče uvijek potpuno identične nijanse tamnoplave, plave koja je nekako duboko korporativna, plave koja predstavlja esenciju korporativnosti. Diego je stajao ispred ploče i govorio. Bio je vidno ranjen. Poraz je naštetio njegovoj duši, rekao je. Odgovorio na dva pitanja, a onda se odlučio pomaknuti i zaboravio na obvezu stajanja ispred ploče. Jednostavno je odšetao, a novinari su krenuli za njim. Ploča se gotovo izgubila iz vida.

Pa, to je Diego, rekli biste, odbija se pokoriti zakonima smrtnih ljudi. Ali zakon je snažniji nego što izgleda i ploča je uskoro počela hodati za njim. Ljudske ruke pojavile su se s obje strane ploče. Ljudske noge pojavile su se ispod nje. Svako malo, dok je ploča posrtala za Diegom, pokušavajući ga slijediti u njegovom kretanju, ljudska glava pojavila bi se iza ploče i gledala u kojem smjeru se on kreće. Dok je Diego hvalio Racingove igrače i inzistirao na tome da je njegova momčad igrala dobro, ploča iza njega i dalje se potiho borila. Ploča bi se srušila i djelovala poraženo, ali onda bi se neočekivano oporavila i gotovo ga sustigla. Bilo je teško slušati sve što je Diego govorio i pratiti ovu čudnu usporenu utrku. Diego je hodao bez osvrtanja. Njegov hod kao da je govorio: "Boli, ali barem sam slobodan", a ploča, polako se prikradajući za njim, kao da je odgovarala: "To je smiješno, ali nikad nećeš pobjeći."