MANCHESTER City pobijedio je PSG u prvoj utakmici polufinala Lige prvaka u gostima 2:1 i napravio veliki korak prema finalu. Gledali smo dva sasvim različita poluvremena od kojih je svako pripalo drugoj momčadi.

Gosti su uz dozu sreće stigli do pobjede, ali Pep je povukao ključan potez koji je promijenio tijek utakmice.

Sve je podsjećalo na dobru staru priču o Pepu u nokaut-fazi Lige prvaka

Prokletstvo polufinala Lige prvaka Pep Guardiola nije skinuo sa sebe još od 2011. godine. U tri godine na klupi Bayerna svaki put je zaustavljen na toj stepenici, dok je sa Cityjem tek ove sezone prvi put stigao do ove faze. Teret neuspjeha u najelitnijem natjecanju sve više proganja Pepa. Navijači, struka i mediji mu sve jače zamjeraju činjenicu da nije podigao ušati trofej, a čini se kako ga to tjera na ponavljanje iste greške.

Index je već nekoliko puta pisao o njegovim ispadanjima. Nekad je imao manje sreće, nekad su ključna sudačka odluka ili dvije otišle na suprotnu stranu, ali konstantno je donosio odluku koja se iz godine u godinu pokazivala promašenom.

U Bayernu i Cityju je sagradio strojeve u kojima je godinama brižno polirao svaki mehanizam u igri dok ga nije doveo do savršenstva što je i rezultiralo neviđenom dominacijom u ligaškim natjecanjima. Međutim, u ključnim utakmicama Lige prvaka često se podređivao suparniku i poduzimao kompromise koji su tjerali njegove igrače da sasvim drugačije igraju i razmišljaju u odnosu na ostatak sezone. To je remetilo automatizirane radnje igrača koji više nisu bili sinkronizirani s onim što se događa na terenu. Naravno, katalonski trener je htio u teoriji smanjiti rizik u utakmici s izrazito visokim ulozima, ali već odavno je Johan Cruijff rekao da je u nogometu najveći rizik uopće ne riskirati.

Pep je često tražio od svojih igrača da te navike promijene preko noći, a tako je djelovalo i većim dijelom prvog poluvremena sinoćnje utakmice.

Višak bez smisla i opasnosti po gol Parižana

Guardiola je izveo momčad s dva zadnja vezna igrača (Rodri i Gündogan), dva široko postavljena krila (Foden i Mahrez) te dvojicom veznjaka koji su se s pozicija napadača spuštali prema veznoj liniji kako bi kreirali višak.

Plan igre bio je jasan - osigurati brojčanu nadmoć u sredini terena i preuzeti kontrolu nad ritmom utakmice. U samom finišu dugačke i teške sezone uoči koje nije bilo pravih priprema svi igrači su umorni, pa svaka ekipa više nego ikad želi svesti utakmicu na tempo koji joj najviše odgovara.

City je u prvom poluvremenu imao nekoliko problema, a najveći je bio onaj koji se tiče same prirode napada u nogometu. Napad ne može biti opasan ako nema dubinu i ako ne cilja prema prostoru koji vodi do suparničkog gola. Dubinu može imati samo ako ima širinu koja otvara rupe u suparničkoj obrani, a City je to radio na sasvim pogrešan način.

Grafika: Sofascore za IndexSport

De Bruyne i Silva su loptu tražili u zonama vrlo blizu Mahreza i Fodena, pa je tako City bio "razlomljen" kada bismo gledali os po centrali terena - tri igrača bila su na lijevoj, tri na desnoj strani suparničke polovice, a nijedan u sredini terena gdje tradicionalno igraju devetke i desetke. Zbog toga su im napadi bili predvidljivi. Kada bi došli s loptom na bok, nisu imali opciju preko koje bi mogli brzo prebaciti loptu na suprotnu stranu terena. Svi Cityjevi veznjaci igrali su ispred ili oko PSG-ova bloka koji je mirno kontrolirao ključan dio terena. Tako je viceprvak Engleske imao jako puno igrača blizu aut-linije, ali nijednu opciju u centralnim zonama koja bi tjerala suparnički blok da se prilagođava i otvori.

City nije imao dubinu ni u najbanalnijem smislu te riječi. Kad je imao loptu, aktivno polje igre bilo je dugačko samo do zadnje linije domaćina, a ne do njihova gola. U teoriji su Mahrez i Foden imali zadatak raširiti suparničku zadnju liniju pa onda napasti prostor iza njihovih leđa, ali u praksi su to radili prerijetko. Kad bi i to napravili, pas u prostor nije bio točan ili je protok lopte bio tako spor da se PSG stigao posložiti. Marquinhos i Kimpembe mogli su držati zadnju liniju na 30 metara od Navasova gola bez da su morali gledati iza svojih leđa. Nitko se od suparnika tamo nije ubacivao.

Kada u to uračunamo i Pepov standardni oprez u ovakvim utakmicama pri kojem je uvijek ostavljao barem pet igrača ispred lopte kako bi se obranio od kontranapada, onda je jasno kako Cityjevi igrači nisu imali rješenja u protivničkoj trećini terena. Čak je i posjed bio atipično nizak za njih - tek 53%, što je daleko od razine kontrole na koju je navikla Pepova momčad.

Jedine šanse u prvom dijelu PSG im je poklonio i City nije kreirao gotovo ništa na postavljenu obranu. Krajem prvog dijela Pep je napravio bitnu promjenu.

Odluka koja je promijenila utakmicu

Oko 35. minute Pep je odlučio dati sasvim novu geometriju svojoj ekipi. Bekovi u fazi napada ionako nisu imali funkciju uz liniju jer je tamo bilo previše igrača, a City je morao početi igrati kroz sredinu terena.

Zato je Cancela s pozicije lijevog bočnog uvukao u sredinu na Gündoganovu poziciju, a njemački reprezentativac dobio je slobodu odlaska visoko naprijed. I ostatak momčadi češće je dolazio naprijed, pa se sada PSG-ov blok morao braniti protiv sedam, a ne više pet igrača.

U tako postavljenoj igri City je konačno prodisao. De Bruyne i Silva više se nisu morali toliko široko izbaciti po loptu i City je sada svoje najopasnije igrače pomaknuo prema centralnom dijelu terena. PSG-ova obrana našla se pod opterećenjem kakvo dotad nije imala i malo po malo se povlačila prema vlastitom golu. Na početku utakmice je udaljenost između nje i Navasa bila 35, a u drugom dijelu samo 20 metara.

Grafika: Sofascore za IndexSport

Na kraju je Guardiola imao i sreće. De Bruyne je gol zabio iako je htio centrirati, a Mahrezov udarac nekako je pronašao jedinu rupu u živom zidu PSG-a. Međutim, tu sreću je isprovocirao. Odlukama i prilagodbama tijekom susreta pomaknuo je težište igre na suparničku polovicu i dao svojim igračima više rješenja, a samim time i manji broj grešaka i izgubljenih lopti koje je PSG vrebao, baš kao i protiv Bayerna.

Drastične razlike u gotovo svim statističkim pokazateljima govore kako je City u drugom dijelu došao u zonu komfora, a igrači su zauzeli uloge i mjesta koja im najviše leže. City je nadigrao PSG tek kad je Pep otpustio kočnice i potencirao igru koja je njegovoj momčadi mnogo poznatija i prirodnija. Sjetio se Cruijffovog postulata i preuzeo je pomno kalkulirani rizik te dokazao kakav je nogometni genij. Uspije li odbaciti okove vlastitih sumnji u uzvratu, mogao bi konačno uzeti trofej koji mu već predugo izmiče.