Najbolji treneri svijeta često su popularniji od svojih igrača na terenu. Javnost traži idole, a sport traži junake. Ljude koji će otkriti savršenu i nepobjedivu nogometnu filozofiju, onu koju shvaćamo kao jedini ispravni svjetonazor. Današnji najbolji i najpoznatiji treneri su trendseteri i vođe kulta više nego ikada u povijesti nogometa. Pep Guardiola jedan je od njih, i što god mislili o njegovoj igri, teško je naći argument za suprotnu tvrdnju. Oživio je posrnulu Barcelonu i stvorio jednu od najtrofejnijih i najprepoznatljivijih nogometnih momčadi u povijesti. Tu je nastao jedan od najsnažnijih kultova ličnosti modernog nogometa. Teško je bilo naći Guardiolin intervju u kojem analitičari, novinari i drugi treneri nisu iz običnih riječi pronalazili skriveni smisao koji je jasan samo "pepistima". A kad postoji snažna potreba da se nekog uzdigne, postoji još jača pobuda da se osobu degradira. 

 

 

Neke od tih mantri su: LeBron osvaja naslove samo s All Star suigračima, Ronaldo 70 od svojih 80 golova zabija Granadi, Messi nije osvojio Svjetsko prvenstvo, a svatko može podjednako dobro (najčešće i puno bolje) voditi onakvu Barcelonu.

 

 

Prvi put u karijeri Pep ima trenerski problem jer vojska fanova više ne podržava njegove ideje. To se ne događa zato što Manchester City nije uzeo titulu, nego zato što je prvi put u karijeri njegova ekipa izgledala loše. Nesinkronizirana igra s većinom momčadi koja je djelovala kao da nema pojma što treba raditi i s mnogim igračima koji su djelovali neprikladno za namijenjenu ulogu. Promjene su bile nužne, najprije one kadrovske. Ali što one zapravo donose?

 

 

Kupnjom Kylea Walkera za 51 milijun eura, Manchester City srušio je rekord po visini transfera za braniča. I to beka, a ne stopera. Nedugo nakon toga, srušio je vlastiti rekord iskrcavši za Mendyja 57 milijuna eura. Usput je u svoje redove doveo i Danila iz Real Madrida. Bez obzira na silu talenta u napadu i magije u vezi, Barcelona je velik dio svog napada bazirala na kreativnosti Danija Alvesa. U Bayernu, kada je ostao bez Kroosa (transfer) i Schweinsteigera (zdravlje), dodatnog veznog igrača dobio je u Philippu Lahmu koji je s boka ulazio u sredinu i postajao organizator igre. Sistem Cityja u kojem postoji samo jedan "pravi" vezni igrač (4-1-4-1) s mnogo napadački orijentiranih igrača (Sterling, Silva, Aguero, Nolito, De Bruyne, Sane, Jesus...) traži opcije u igri koje bi ga zaštitile od kontre kada ima puno igrača koji ostaju vrlo visoko u trenutku gubitka lopte. Stoga su Kolarov, Zabaleta i Clichy imali zadaće vrlo slične Lahmovim – pomoći u iznošenju lopte kroz sredinu terena, a onda poslužiti u tim pozicijama kao osigurači od kontranapada koji u tome pomažu usamljenom Fernandinhu. Malo toga je u Cityjevoj igri štimalo, i pokazalo se kako oni nisu pravi ljudi za taj zadatak. 

 

 

Kupovina novih bekova nije samo osvježila krvnu sliku ekipe, nego Pep kronično traži potentne igrače koji bi dali balans njegovoj zamišljenoj superofenzivnoj postavci. Sva trojica igrača moćni su i talentirani, ali su naviknuli igrati u mnogo tipičnijim ulogama za bočnog igrača. Novi sistem i drugačiji zahtjevi stvaraju ogroman prostor u kojima su greške očekivane. Zato je dijagnoza tog dijela ekipe došla jedno ljeto prekasno. Hoće li se trojka naviknuti na sustav dovoljno brzo da City ne gubi bodove u prvenstvu u kojem je svaki kiks skup? Ili će sistem iz prve sezone staviti po strani s obzirom na to kako ipak ima prodorne, brze bekove, a ne skrivene genije poput Lahma? Eksperimenti na pripremnim utakmicama s trojicom u zadnjoj liniji zbog nedostatka dubine na tim pozicijama nisu vjerojatni. Ipak, za taj dio terena Guardiola je barem dovodio igrače. Postoji drugi dio terena koji je problem i treba ga riješiti.

 

 

Bez obzira na sve klase u ekipi, samo jedan igrač je toliko bitan da njegovo odsustvo znači da to više nije City kakav Guardiola želi – Ilkay Gündogan. Njemački veznjak jedini je sposoban stvoriti ritam igre i pametno usmjeravati napade u područja u kojima City ima prednost kako bi posjed bio što sigurniji, a opasnost od kontranapada što manja. Fernandinho, Fernando, Delph ili netko četvrti na toj poziciji prekruti su na lopti i njihov raspon dodavanja i moć čuvanja lopte ne mogu se mjeriti s nekadašnjom Borussijinom uzdanicom. Najveći problem Gündogana kronične su ozljede koje su ga i u protekloj sezoni ograničile na 10 prvenstvenih i 6 europskih utakmica. U Cityju postoje igrači koji rade veću razliku od njega, ali u sistemu s jednim centralnim veznjakom koji drži sve faze igre, on nema zamjenu. Dodatna dubina ili čak i bolje rješenje na toj poziciji je nužnost. Julian Weigl ili Adrien Rabiot mladi su igrači sjajnog pregleda igre i "hladne glave“. Kako ne može vratiti Busquetsa ili Thiaga, netko od te dvojice bio bi sjajno rješenje za ovaj problem.

 

Poznata rečenica Andyja Graya, bivšeg škotskog reprezentativca, a sada stručnog komentatora, vjerojatno je najpovršnija sportska analiza. Referirajući se na igre Cristiana Ronalda i Lionela Messija, Gray je izrazio sumnju da bi takve podvige i rekorde mogli ponoviti u Premiershipu u kojem ima "puno više teških utakmica" i "Stokeova“ koje je teško slomiti. To pitanje postavlja se svakom strancu koji dolazi u englesku ligu i nagoviješta da se u otočkom nogometu neće snaći. Pep u ovoj sezoni neće imati samo zadatak dokazati da sve ono po čemu je poznat može raditi u Engleskoj. Kad se bude analizirala njegova karijera, epizoda u Manchester Cityju velika je tema u debati o njegovoj kvaliteti. A baš ova sezona ključna je za cijeli engleski dio njegove karijere.