Pobjeđivao je Phelpsa, učio od Nowitzkog, a svi ga znaju kao Onog Tipa
KRIS HUMPHRIES bivši je NBA košarkaš koji je globalno puno poznatiji kao bivši muž Kim Kardashian i reality zvijezda. U opsežnoj ispovijesti za The Players' Tribune, Humphries se osvrnuo na svoj život i karijeru, na posljedice sramote iz mladosti i na posljedice braka koji ga je pretvorio u nešto što nikad nije želio postati. Njegovu priču, u kojoj ni u jednom trenutku nije imenovao svoju bivšu suprugu, prenosimo u cijelosti.
NEKAD sam pobjeđivao Michaela Phelpsa. Zaista. Prije nego što sam postao Onaj Tip, bio sam košarkaš. A prije nego što sam postao košarkaš, bio sam jedan od najboljih mladih plivača u Americi (a u jednom trenutku, možda i na svijetu). U tim danima pobjeđivao sam Phelpsa. I Lochtea također. Sjetite se bilo kojeg olimpijskog plivača i vjerojatno je da sam ga pobjeđivao kad smo bili 10-godišnjaci. Toliko sam dobar bio. U vodi sam bio toliko dobar da je to postalo dosadno.
Bio sam drska mala bitanga.
Znam da mnogi vjerojatno misle kako sam odrastao u Los Angelesu, ali zapravo sam odrastao uz jezero u Minnesoti, otprilike 10 minuta vožnje od Paisley Parka (privatnog posjeda pokojnoga glazbenika Princea). Viđali smo Princea cijelo vrijeme. Običavao sam ići u kupovinu s tatom, a ispred bi bila parkirana ogromna limuzina. Kad bismo ušli, među policama sa zobenim pahuljicama motao bi se momak u ljubičastom odijelu s 10 tjelohranitelja.
Jednog dana pitao sam: ”Tata, tko je taj dečko?”.
”O kome govoriš?” rekao je tata.
“Onaj tamo, što bira zobene pahuljice”, odgovorio sam.
“Taj? To je Prince”, mirno je rekao tata.
Prince je stalno šetao uokolo. Nama to nije bilo ništa posebno. Ljudi su ga čak prestali gnjaviti. Takva je bila Minnesota.
U svakom slučaju, s obzirom na to da smo živjeli blizu jezera, plivanje je bilo prirodan izbor. Jedina disciplina u kojoj nisam naš bio dobar bila je 200 metara slobodno. Kad mi je bilo 12 godina, pošao sam na veliki plivački miting u Rochesteru i pomislio kako moram pobijediti na 200 metara slobodno. U svim ostalim disciplinama već sam pobijedio.
Začuo se zvižduk i našao sam se u vodi. Letim kroz vodu. Dodirnuo sam zid bazena i okrenuo se. Već sam bio daleko ispred svih ostalih. Ponovno sam dodirnuo zid i okrenuo se. Zaista sam nepobjediv, zar ne?
Konačno, dodirnuo sam zid na kraju utrke. Gotovo je. Izašao sam iz bazena. Ja sam šampion. Pobijedio sam i na 200 metara. Bez problema, idemo dalje.
Potom sam začuo svoje roditelje s tribina...
Govore li mi oni nešto? Nešto viču. Nešto kao ”Ulazi! Vrati se! Isuse, vraćaj se u bazen!”.
Okrenuo sam se i vidio da svi ostali još plivaju.
Nisam pobijedio na 200 metara, pobijedio sam na 150 metara.
Nekako sam zaboravio brojati duljine bazena. Otplivao sam šest duljina, a trebalo je osam. I tako sam stajao mokar uz bazen, s tim glupim izrazom lica, dok su me svi roditelji zaprepašteno gledali s tribina.
Bilo mi je tako neugodno da sam mislio kako ću umrijeti. Bilo je to tako loše. Osjećao sam se kao da je moj svijet nestao. Od tog dana, u Minnesoti sam bio poznat pod nadimkom 150.
Moj vlastiti otac bi običavao reći ”Što ima, 150?” kad bi me vidio.
Više od 20 godina pokušavao sam pokopati to sjećanje. A onda se dogodilo nešto smiješno. Igrao sam u Madison Square Gardenu prvi put nakon što je moj brak okončan i publika mi je bučno zviždala.
To je onaj osjećaj kad zvižduke osjećate u kostima.
Nisam više bio Kris Humphries. Nisam bio prava osoba. Bio sam Onaj Tip. I tako sam stajao na liniji slobodnih bacanja i čekao da mi sudac preda loptu. Garden se tresao, a sve na što sam mogao misliti bilo je, dakako, sto jeb.... pedeset.
Nikad nisam htio ništa od toga. Cijelog svog života želio sam samo biti zapamćen kao veliki sportaš.
Kad sam u srednjoj školi napustio plivanje, prihvatio sam se košarke. Tata i ja imali smo običaj zajedno gledati utakmice Bullsa na televiziji. Dok bi Michael Jordan zabijao, ja bih u dnevnom boravku napravio 500 sklekova i 1000 trbušnjaka. Negdje sam pročitao da je Herschel Walker radio to isto kao klinac.
To mi je smiješno zato što mi je Carlos Boozer po mom dolasku u NBA znao reći: “Stani mi u blok, Bowflex!”. (Bowflex je američki proizvođač sprava i utega za teretane, op.p.)
“Zašto Bowflex?" pitao sam, a Boozer mi je odgovorio: “Zato što izgledaš kao oni glatki, brončani motherf... u reklamama za Bowflex”.
Onda sam mu ispričao kako sam svaku večer prije spavanja radio po 1000 trbušnjaka. Boozera je to prilično zabavljalo.
Oduvijek sam volio košarku, ali ključni trenutak dogodio se kad mi je bilo 13. Tata je išao na poslovno putovanje u Chicago i poveo me sa sobom. Iznenadio me s ulaznicama za Bullse. Bili su to Bullsi iz 1997. godine, s Jordanom na vrhuncu. Bio sam oduševljen. Ušli smo u dvoranu, svjetla su se ugasila i počelo je predstavljanje igrača. U zraku se pojavio onaj osjećaj. Ne mogu to bolje objasniti. To je bila atmosfera na nekoj sasvim drukčijoj razini.
Neonska svjetla počela su treptati i počela je ona poznata glazba. A kad su najavili broj 23, publika je bila u deliriju. I danas se sjećam svakog detalja. Sjećam se kako sam odlučio da ću jednog dana igrati u NBA. Od tog trenutka, moj identitet i moj život bila je košarka. Ništa drugo nije me zanimalo. Ništa drugo nisam radio. Stalno sam bio u dvorani. Kroz srednju školu i fakultet prolazio sam misleći kako ću biti sljedeći Dirk Nowitzki.
Kad me na draftu odabrala Utah, mislio sam da ću biti šuterska zvijezda.
I dalje sam bio drska mala bitanga.
Nikad neću zaboraviti jednu od mojih prvih utakmica. Igrali smo protiv Nowitzkog i Dallasa koji je tada vodio Don Nelson. Kad god bih ušao u igru, Nelson je trčao uz aut-liniju i vrištao što njegova momčad treba odigrati, a na kraju bi spomenuo broj mog dresa. I tako svaki put.
Tek u četvrtom ulasku u igru shvatio sam da to u NBA ligi znači ”prođi svaki put direktno kroz ovog rookieja”. Pomislio sam: ”OK, dakle to je NBA. Izruguju se sa mnom, nitko me ništa ne pita, niti mogu išta učiniti u vezi s tim”.
U prvih nekoliko sezona ništa nisam razumio. Nisam shvaćao kako se trebam ponašati. Vjerovao sam u ubojiti mentalitet Michaela Jordana, mislio sam da trebam biti pomalo drzak i samouvjeren. Ali nisam bio Jordan. Prosječno sam imao tri poena i tri skoka po utakmici.
Onda mi je jednog dana moj pokojni agent Dan Fegan dao najbolji savjet koji sam dobio u cijeloj karijeri: ”Kris, otkrit ću ti malu tajnu. Namjeravaš li ostati u ovoj ligi duže vrijeme, ljudi te moraju voljeti. Znaš što? Nazovimo stvari pravim imenom, ljudi te ne vole”.
Znam da zvuči jednostavno, ali nakon što sam izdržao 13 sezona u NBA ligi, mogu vam reći da ako niste velika zvijezda, sve se svodi na to da trebaš biti pristojan, šutjeti i naporno raditi.
Ako to nisi u stanju, postoji 1000 drugih koji su spremni uskočiti. Uvijek sam želio biti Dirk, ali nisam zaista razumio što je sve Dirk morao učiniti da bi postao Dirk. Kad sam prešao u Dallas, sjećam se da sam prvog dana razgovarao s trenerom i rekao mu da ću najviše od svih raditi u teretani.
Trener mi se nasmijao: ”Nećeš”.
”Kunem se, vidjet ćeš”, odgovorio sam mu.
”Ne. Ovdje je momak za kojeg si čuo i zove se Dirk”, rekao je trener.
Ljudi misle da je Dirk savršeni šuter, no njegova radna etika je nevjerojatna. Došao bih na trening dva sata ranije i mislio kako ću biti prvi, ali on je već bio tamo sa svojim njemačkim šuterskim guruom, vježbajući neke od najluđih scenarija koje možete zamisliti. Šutirao bi iz okreta iz čučnja skačući na jednoj nozi, dok mu je guru držao svoju ruku ispred lica.
”Dirk, kad će se takva situacija dogoditi u utakmici?” pitao sam ga.
”Nikad ne znaš”, glasio je njegov odgovor.
Bio je smiješan. Svakoga bi zvao Burgerom. Ne znam dolazi li to iz nekog njemačkog izraza ili to je samo izmislio. Ako bi Dirk pomislio da si klaun, nazvao bi te Burgerom. Ako bi netko iz suparničke momčadi na zagrijavanju pokušao zakucavanje iza leđa, Dirk bi odmahnuo glavom i rekao: ”Pogledaj što radi ovaj Burger”. Kad bismo vodili s 20 poena razlike u četvrtoj četvrtini, on bi se pri izlasku iz igre nasmijao i rekao: ”Kakva hrpa Burgera!”.
Bio je moj idol, ali bio je tako cool da sam se uskoro počeo osjećati dovoljno ugodno da se mogu šaliti s njim na treninzima. A onda jednog dana, dok smo se nečemu smijali, do mene je došao Rick Carlisle i rekao: ”Hej Humphries, nemoj to raditi”.
”Što da ne radim, treneru?” odgovorio sam.
“Nemoj se šaliti s Dirkom”, rekao je Carlisle.
”Samo se malo zabavljamo”, bila je moja sljedeća rečenica.
”Ne, Dirk se zabavlja. Ti se ne bi trebao zabavljati, ti bi se trebao usredotočiti na trening. Dirk ne mora trenirati. On je jeb... Dirk”, zaključio je trener.
Mislim da u sljedeća dva tjedna nisam progovorio ni riječi, niti se nasmijao. Bio je odličan savjet, jer su me te sezone poslali u Netse i moja je karijera visila o niti. U New Jerseyju sam bio četvrto krilo. Nisam baš imao minutažu i činilo se da je sve gotovo.
Onda smo jedne večeri gubili utakmicu u Miamiju i Avery Johnson me poslao u igru. Odmah sam zaustavio suparnički napad. Onda sam to ponovio i dodao skok. Potom je Dwyane Wade pokušao zakucati s leđa preko mene. Blokirao sam ga i to je spasilo moju karijeru. Kad smo sljedeći put svi zajedno gledali video, Avery je triput prikazao tu akciju i rekao: ”Tako trebamo igrati. Želim vidjeti želju”. Nije čak ni izgovorio moje ime, ali shvatio sam. To je način na koji mogu ostati u ligi. Skokovi i žestoka igra u obrani.
Ironija moje karijere je u tome da sam napokon shvatio kakav sam igrač po dolasku u Netse. Šutio sam i pokušao skupiti 10 skokova po utakmici. Nisam više bio Tip. Bio sam borac. Osjećao sam da napokon znam tko sam. Onda sam upoznao djevojku koja je bila prilično slavna i oženio se... Dovraga.
Trebao sam znati u što se upuštam. Definitivno sam bio naivan oko toga koliko će se moj život promijeniti. Ali ono što me zaista smeta je kad ljudi kažu da je moj brak bio lažan. Jasno je da u tom svijetu postoji mnogo toga što nije 100 posto stvarno. Pokazalo se da stvari ne funkcioniraju. Što da kažem? Nije lako. Nikad nije lako sramiti se pred prijateljima i obitelji... Međutim, kad se takvo nešto događa javno, pred očima svijeta, radi se o sasvim drugoj razini. Bilo je brutalno.
Nisam znao kako bih se s time nosio, jer nikad nisam pomislio da ću biti slavan na takav način. Sjećam se kad su mi u Philadelphiji toliko zviždali da sam se u jednom trenutku zapitao: ”Zašto mi zapravo zvižde? Samo zato što sam Onaj Tip s televizije?! Zar misle da pokušavam biti slavan? Zar misle da ne poštujem košarku?”.
Ovo posljednje me ubilo, jer sve po čemu sam ikad želio biti poznat bila je košarka.
Cijelog svog života bio sam samouvjerena i sretna osoba. Međutim, to me nije moglo pripremiti za osjećaj kad hodaš ulicom ili stojiš u trgovini ili na benzinskoj crpki, a ljudi doslovce trče i pokušavaju me snimiti, zgrabiti me i izgovoriti mi tko zna što.
To nije normalno. To ne bi trebao biti stvarni život.
Bit ću iskren, bilo je u meni dosta tjeskobe, posebice kad bih bio u gomili. Gotovo godinu dana bio sam u mraku. Nisam želio izaći iz kuće. Osjećao sam se kao da me cijeli svijet mrzi, ali da ni oni ne znaju zašto. Oni me uopće ne poznaju. Oni samo prepoznaju moje lice i bacaju se na mene.
Toliko puta sam točio gorivo ili kupovao neke sitnice, a blagajnik bi me značajno pogledao. Odmah bih znao što slijedi.
”Hej, jesi li Onaj Tip?”
A ja bih odgovorio: ”Ne, samo nalikujem njemu” ili ”Ne, ja sam Blake Griffin. Ljudi nas često brkaju”.
Nisam želio biti Kris Humphries. Najluđi je osjećaj na svijetu ne željeti biti onaj koji jesi. Nisam htio ništa reći u svoju obranu, jer sam osjećao da ne mogu pobijediti. Ne možete ići protiv tabloida. Ne možete se boriti s tom mašinom. Nema smisla. Čak i kad bih prihvatio tu igru, osjećao bih se kao da ne poštujem košarku.
Iskreno, košarka je jedino što me spasilo u tom trenutku. Košarka i obitelj.
Nikad neću zaboraviti jednu utakmicu s Knicksima na vrhuncu svega. Nakon utakmice Jeremy Lin je razgovarao za televiziju i iz nekog razloga novinari su ga pitali: ”Zašto publika tako mrzi Humphriesa?”.
A Jeremy je odgovorio: ”Ne znam, čovječe. Ne razumijem. On je pakleni skakač. Odlično igra”.
Bila je to mala stvar, ali siguran sam nije imao pojma koliko mi je to značilo. Moja je namjera bila ostati u košarci što je moguće duže, jer košarka je zaista najbolja stvar na svijetu. Sigurno ste mnogo puta čuli svakakve izjave o košarci, ali mislim da nitko nije dovoljno naglasio kako je igranje u NBA ligi najzabavnija stvar na cijelom svijetu.
Zaista je sjajno.
Imao sam sreću odrastati u obitelji u kojoj nikad nisam morao brinuti o novcu, tako da ni ne govorim o novcu. Ne govorim o zrakoplovima i hotelima. Govorim o tome kad se tvoje ime začuje pred 20.000 gledatelja i ti staneš uz Dirka ili Duncana ili Kobea. To je nestvarno! Čak i izrugivanje Dona Nelsona je nestvarno. Čini mi se da se 99 posto najzabavnijih trenutaka u mom životu dogodilo u dvorani ili svlačionici. Sjajno je čak i kad samo sjediš i razgovaraš s dečkima.
Ima jedan poseban trenutak koji mi nitko ne može oduzeti, dok god sam živ. Igrali smo protiv Dallasa nakon što su me trejdali. Nakon utakmice ušao sam u svlačionicu Mavsa kako bih pozdravio nekadašnje suigrače.
Dobro sam odigrao te večeri, otprilike 15 poena i 15 skokova.
Dirk i Jason Kidd sjedili su na trenerovom stolu. Dvije legende. I dok razgovaram s Dirkom, Jason se okrene prema njemu i kaže: ”Ovaj mladi momak zadao ti je dosta posla večeras”.
I danas se naježim zbog toga. Ako me pitate zašto sam igrao košarku, odgovor je upravo zbog ovakvih trenutaka.
Kad god uđem u dvoranu, sve ostalo nestaje. Nisam baš postao šuter kakav sam mislio da ću postati. I imao sam teških razdoblja, ali kad se sve zbroji, ostao sam 13 godina u ligi. Nema baš puno momaka koji se mogu pohvaliti time.
Danas sam i službeno umirovljen u NBA.
Znam da će većina ljudi na mene uvijek gledati kao na Onog Tipa s televizije. To mi je jasno. Za to sam se prijavio. Ne treba mi sažaljenje. Međutim, nadam se da će me pravi ljubitelji košarke pamtiti kao predanog igrača, kao momka koji se pretvorio u dobrog skakača i momka koji je uvijek pokušavao dati sve do sebe.
Nikad nisam želio biti slavan. Ja sam dečko iz Minnesote koji voli košarku. No, 99 od 100 ljudi koji me sretnu pitat će me: ”Jesi li ti Onaj Tip?”. Ali taj jedan od sto doći će do mene i reći: “Na stranu sve te gluposti, gledao sam utakmice Netsa i zaista si dobro igrao”.
Kad god se to dogodi, kažem hvala, a duboko u sebi poželim zagrliti takve ljude. Jer to je sve po čemu sam ikad želio biti poznat. Čak i sada, nakon što sam se odmaknuo od košarke, pokušavam raditi na novoj fazi svoga života. Razvijao sam neke poslovne pothvate uz inspiraciju jedne legende.
Nakon mnogo teškog rada, uskoro po Srednjem zapadu otvaram sedam Crisp&Green restorana, a već sam otvorio 10 franšiza Five Guys.
Da, Burgeri. Hvala Dirku. Hvala mojim roditeljima, sestri, obitelji i prijateljima.
Hvala trenerima Novaku starijem i mlađem, Chrisu Carru i Trentu Tuckeru koji su mi pomogli da dođem u NBA.
Hvala svim mojim fanovima i svima koji zaista znaju tko sam ja.
Hvala na košarci i hvala na prijemu u Kuću slavnih Minnesota High School Basketball. Kakva čast!
I naravno, hvala Jayu što me nije izbacio iz ekipe.
Trinaest dobrih godina je prošlo.
Iskreno,
Kris