HAJDUK je iz trećeg pokušaja nakon zimske stanke uspio pobijediti nekoga. Na Poljudu je svladao Varaždin golom iz kaznenog udarca na samom početku utakmice. To bi manje-više bilo to od pozitivnih stvari za Bijele. Zvižduci unatoč pobjedi i ubrzani odlazak više od 15 tisuća nesretnika koji su uživo gledali horor-utakmicu su sve rekli o predstavi domaćina.

Utakmicu je odlučio izolirani incident. Trenutak neopreznosti Novaka Tepšića, koji je u 8. minuti vrlo naivno i nepotrebno faulirao Michelea Šegu u njegovom prvom nastupu od dolaska u Hajduk. Gosti su se žalili da je bio i prekršaj na njihovom igraču prije te situacije. Izvan toga, Varaždin je bio taj koji je imao tri jako dobre situacije i dva opasna udarca izvana. Varaždin je imao 61% posjeda, duplo više udaraca na gol, a Oliver Zelenika nije upisao niti jednu obranu na utakmici.

Pobjeda Hajduka je slučajna. Remi bi vjerojatno bio "pošteni" ishod. Ironično je da je Hajduk pobijedio, ali i odigrao najlošiju utakmicu od pauze. U prethodne dvije imao je barem periode dobre igre, a protiv Varaždina nije imao ništa.

Bizarno je vidjeti trenutačnu ljestvicu gdje su Bijeli vodeći i povezati to s onim što smo vidjeli na terenu. Potrebno je zapitati se ima li ovo više smisla za klub. Borba za naslov prvaka je fatamorgana.

Hajduk igra negledljiv nogomet

Od poraza u Varaždinu do pobjede protiv istog protivnika Hajduk je odigrao devet ligaških utakmica u kojima je pobijedio dva puta. Dinamo na Poljudu i Šibenik u zadnjem kolu polusezone. Tu pobjedu je Hajduk iščupao škaricama Marka Livaje i kasnije golom Filipa Krovinovića duboko u sudačkoj nadoknadi.

Sama igra je bila užasna, ali gol Krovinovića je omogućio mir klubu na pauzi. Još više je taj mir omogućio Dinamo koji je uspio osvojiti čak sedam bodova manje od najblaže rečeno neuvjerljivog Hajduka. Taj mir je omogućio Gattusu odlične uvjete da nakon priprema vidimo neki pomak u igri Hajduka, ali Bijeli izgledaju samo sve lošije.

Ne postoji nikakav pritisak na klub da mora biti prvak. Nitko od Hajduka više ne očekuje da će uspjeti. Osjećaj koji prosječni pratitelj Hajduka ima dok gleda svoj klub iz vikenda u vikend je samo mučnina.

Ne očekuje se da Hajduk bude prvak i da dominira, ali se apsolutno očekuje da s proračunom od preko 30 milijuna eura uz trošak od 12 milijuna eura na plaće prve momčadi pokazuje barem gledljiv nogomet i naznake da će budućnost biti bolja. Nitko ne dočekuje više utakmice Hajduka s ushićenjem, nego samo strahuje koliko loš nogomet će morati gledati, a "mora" ga gledati jer je navijački emocionalno vezan.

Trener i momčad moraju ispunjavati barem minimalna očekivanja

Prošla sezona je emotivno uništila hajdučki puk, a na jedno kratko vrijeme je oživio zahvaljujući prvenstveno Gennaru Gattusu, koji je uspio donijeti neku novu energiju i možda vjeru da bi se nešto rezultatski lijepo moglo dogoditi klubu makar kratkoročno.

Bilo je to razdoblje nakon pobjede protiv Dinama na Maksimiru, ali sve izvan tog nedovoljno dugog razdoblja realnost je da Hajduk pokazuje negledljiv i ponekad bizarno loš nogomet. Na stadion se dolazi bez ikakvih očekivanja te iz stvorene navike i sportske kulture odlaska na stadion koju je klub dugo gradio.

U takvom pomalo apatičnom stanju svi u klubu su pošteđeni velikih kritika i pritiska. Bez očekivanja se lagodnije živi. Tako i Gattuso prolazi bez velikih kritika, ali došli smo do trenutka kada se moramo zapitati: pravi li nas talijanski trener sve ludima?

Ono što Hajduk pokazuje na terenu je ispod svake kritike i pozicija na ljestvici ne smije imati veze s procjenom radi li se dobro. Da, zaista Hajduk ne mora biti prvak, ali minimum očekivanja postoji. Taj minimum je da navijač nema osjećaj da bi 90 minuta radije proveo radeći bilo što drugo.

Hajduk ne igra ništa i to je svima jasno. Gattuso često komentira kako je začuđen da ne može ugraditi pobjednički mentalitet, istovremeno govoreći da momčad nema kvalitetu. Njegove presice zapravo postaju sve bizarnije, a nastavlja komentirati stvari koje nemaju veze s njegovom domenom. Možda i nesvjesno traži alibije i distrakcije od onoga što je zaista jedino bitno pitanje: igra li Hajduk u skladu s minimalnim očekivanjima i ulaganjima u momčad? Ne igra.

Odluka o Šegi je bizarna

Presica nakon Slaven Belupa (0:0) ponudila nam je izjavu Gattusa da je plan bio iznenaditi protivnika dugim loptama na Livaju. To je bio plan trenera s objektivno značajno boljom momčadi na domaćem terenu.

Unatoč onome što ta momčad trenutačno pokazuje, ona ima objektivnu kvalitetu da se nametne protivniku ranga Slavena. I svakom drugom protivniku u ligi osim Dinama i Rijeke. Plan Gattusa s dugim loptama je rudimentaran i nedostojan plaće u klubu te kvalitete kadra s kojim raspolaže.

Nakon Varaždina je izjavio sljedeće: "Šego? On se vraćao dosta u obranu. Igrao je petog braniča. To je zato što smo igrali čovjek na čovjeka jer je pratio krilo. To je bio plan, da Diallo ima više slobode prema naprijed." Pročitajte ovu izjavu slobodno više puta.

Dakle, Gattuso zadnjih nekoliko mjeseci vapi za pojačanjima u ofenzivnom dijelu momčadi govoreći da nema kvalitetu. Objektivno su mu ti igrači većinom bili podbacili. Hajduk je bio sve sterilniji kako je vrijeme odmicalo u sezoni, ali ni trener nije nalazio baš nikakva rješenja.

Klub u toj situaciji i trenutku kada je blagajna vrlo tanka dovede Gattusu krilnog igrača koji je igrajući za Varaždin u dosadašnjem dijelu sezone imao najviše pokušaja udaraca prema golu u cijeloj ligi te koji je na volumen pokušaja sposoban biti vrlo opasan, slično kao Marco Pašalić.

Takvog igrača se mora dovoditi u što više situacija gdje može napasti igrača jedan na jedan ili uputiti udarac, inače ne koristiš njegove snage. Gattuso je u prvom službenom nastupu svojeg najvećeg pojačanja odlučio koristiti Šegu efektivno na mjestu lijevog beka i tako ga stavio u poziciju da mora pretrčati 60-70 metara terena s loptom ili bez nje kako bi došao u situaciju da bude opasan.

I tu je žrtvu trener podnio taktički da bi zatvorio desnog beka Varaždina i stvorio uvjete da Diallo ima više slobode u prema naprijed. I to mu nije bio samo plan nego ga je još i javno priznao. Bizarno.

Vrijeme je za teške odluke

Nisu ovdje od kritike izuzeti ni igrači. Izjavljuju da vole trenera, poštuju ga i navodno postoji jako dobar međusobni odnos. Kako bi onda tek igrali da ne podupiru trenera? Na neke stvari trener ne može utjecati, a odluke koje igrači donose u barem obećavajućim situacijama su objektivno većinski loše. Pokazuju se i problemi s tehničkom kontrolom lopte na terenu, a to je samo do igrača i njihovog fokusa.

Odgovornost na kraju ipak većinski uvijek nosi trener. Ono što momčad pokazuje je njegova odgovornost, a njegova trenutačno ne pokazuje ništa. Mora se postaviti pitanje ima li šanse da će biti bolje, postoji li nešto u radu trenera za što se može uhvatiti i dati podršku radu?

Dojam je da momčad igra sve lošije, da su igrači izgubili na cijeni u prosjeku, da se ključni mladi eksponati prije samo godinu dana sada tretiraju tako da nemaju nikakve minute (Pukštas) ili gube živce na terenu jer ih trener gura na sve pozicije osim golmana (Sigur).

To je dojam, a odluku o tome treba li Gattuso ostati ili ne trebaju donijeti oni koji se ne oglašavaju skoro ni o čemu. Sportski direktor Francois Vitali je posebna tema Hajduka koja zaslužuje osvrt nakon kraja prijelaznog roka, a predsjednik Ivan Bilić ne istupa praktički nikad.

Nije do navijača ili autora ovog teksta da odluče o sudbini trenera i smjeru kluba. Tu odgovornost imaju ljudi koji uživaju mir u atmosferi bez ikakvih očekivanja, a zapravo bi trebali donositi najteže odluke. I predugo ih se pušta na miru.

Od odluke o Gattusu ih štiti i babaroga u vidu odštete, ali to ne može biti isprika za politiku nemiješanja i čekanja. Svi vidimo da ovo ne ide nikamo. Vodeći ljudi u klubu moraju presjeći ili barem izaći i objasniti zašto vjeruju da momčad i klub idu u dobrom smjeru. Inače Hajduk samo živi na milosti toga koliko dugo će mu Dinamo poklanjati dojam da se bori za titulu.