MILIJARDU kuna iz proračuna bolje je baciti u smeće nego proslijediti HRT-u. Danas građani izdvajaju za koncept nacionalne televizije kojoj je sportski program, da se na tom segmentu njihove operative zadržimo, izumro. Prvi HNL, košarkaška ili rukometna reprezentacija, dobar dio Lige prvaka i Europske lige, kada tamo nastupaju hrvatski klubovi, potpuno su zanemareni u najskupljem servisu za dnevnik na svijetu. I kada se udostoje osigurati prijenos neke utakmice ili turnira, ispadne da je bolje da ni nju ne prenose. Još nas boli glava od nespremnog i njonjavog Brune Kovačevića koji je izvještavao s Wimbledona. 

 

Posljednjih dana posebno iritira Stjepan Balog. Da HRT-ov komentator nema bujnu maštu i osjećaj za ritam susreta, osjetili smo svi koji smo barem jednom zaspali za vrijeme njegova prijenosa. Da njegovo istraživanje suparnika i potencijalnih zanimljivosti ne ide dalje od onoga što je čuo u lokalu, svjedoči skandalozna izjava s utakmice između Dinama i Skenderbeua, kada je prokomentirao kako smo "Albance odavno prestali smatrati proizvođačima pekarskih proizvoda", izgovarajući najgluplji stereotip o tom narodu na civilizacijski najnižoj razini. Njegova priprema za utakmicu s Kosovom je bila kudikamo ''bolja'' pa smo samo 20 puta mogli čuti da s Turskom igramo za otprilike 50 sati i kako je Kosovo "sasvim solidna momčad". Ni u jednom trenutku utakmice nismo saznali ponešto o najmlađoj nogometnoj reprezentaciji, njihovoj borbi za ligu u nemogućim uvjetima ili poveznicu s nekom poznatom osobom koja povezuje dvije reprezentacije. Od analize taktičkog rasporeda, u 70 minuta, otkrili smo kako se Kosovci brane jako duboko. To nije samo rezultat nerazumijevanja igre, nego čovjeka koji ne pokazuje ni trunke želje za ulaganjem i pripremom za posao koji servisira javnosti kojoj se obraća. 

 

Televizijski prijenos, pa čak i utakmice, zabavni su sadržaj. Njegov cilj je, ovisno o mediju koji ga obrađuje, zabaviti, nasmijati ili educirati publiku. Na HRT-u ne dobivamo baš ništa od toga. Prije samo desetak godina imali smo priliku slušati Željka Pervana ili Srećka Bogdana kao sukomentatore i iako obojica nisu imali baš originalne komentare o igri, mogli smo se nasmijati šarmantnim dijalozima koji su i danas ostali u lijepom sjećanju. Zašto bi netko danas, u vrijeme kada internetom možete doprijeti u bilo koji dio svijeta u sekundi, i kada može kao sukomentatore imati Garyja Nevillea ili Thierryja Henryja, gledao i slušao Ćosićevo agresivno dociranje sucima ili Balogove mentalne fiksacije oko termina iduće utakmice? Angažiranje Matea Beusana i Joška Jeličića za vrijeme poluvremena i nakon utakmice, nije dovoljno za ono što se isplaćuje HRT-u. 

Nemoguće je prenositi sportsku utakmicu, a ne koristiti barem u maloj mjeri uvriježene sintagme i očite izreke koje se čine suvišnima. Sportski komentator pogleda i komentira tisuće utakmica tijekom karijere, a dobar dio njih su slične i imaju iste zakonitosti. Ali HRT ne zna za mjeru. "Hrvatska je taktički bolja momčad, ali to ponekad ne garantira pobjedu u nogometu" ili "Da vidimo što će sada Luka Modrić izvaditi iz svog arsenala (u trenutku dok izvodi udarac iz kuta)"  vrhunac je neinventivnosti i znak potpunog nedostatka volje za poslom. Za razliku od privatnih medija u kojima novinari dobivaju otkaze jer su nedovoljno čitani, zanimljivi ili dobri, jedino se na HRT-u nagrađuju mediokriteti koji već godinama guše medijski prostor i truju zdravu analizu osnovnoškolskim rezoniranjem i floskulama koje si zapišu prije početka susreta. 

 

 

HRT je servis u rukama onih kojima se nije pametno zamjeriti. To nikada nisu uspjeli sakriti. Tako će, kroz lamentiranje o državi koja ne pomaže jadnom Savezu, propustiti pitati na što se to uopće troše multimilijunska sredstva koja Savez uprihoduje svake godine. Na razvoj kampova za mlade igrače? Prvu ligu? Organizaciju turnira i seminara? Koju je to pozitivnu tekovinu u nogometnom društvu dala sadašnja nomenklatura Saveza pa ostala razočarana izostankom podrške lokalne ili državne vlasti? Jer baš je taj Savez napravio proizvod koji je, u jednoj od najbitnijih kvalifikacijskih utakmica, došlo vidjeti 6 tisuća ljudi u Zagrebu. Od slavnog tima koji je tjerao ljude da polude kada igra reprezentacija, HNS-ova reprezentacija sve više postaje slična Dinamu jer ljudima se gadi gledati izbornike po narudžbi, igrače koji s terena trče u sudnice i Saveza koji degradira i odbija publiku. A ništa ne svjedoči da je kritika ili novinarstvo misaona imenica HRT-ovoj ekipi, koliko pitanje upućeno izborniku, a koje se referira na druge novinare kao "dežurne kritičare". U tom je, naizgled nebitnom detalju, sadržan čitav "novinarski" svjetonazor koji caruje na HRT-u. Njihov posao nije da propitkuju i donose istinu, njihov posao je zauzeti stranu, onu koja je u tom trenutku dominantna. Jer svatko tko stvarno radi posao za koji je plaćen zapravo je dežurni kritičar, što je tek nešto blaža verzija poznatih parola o orjunašima i mrziteljima reprezentacije.