IZA HAJDUKA je još jedna sezona za zaborav. Bijeli je mogu donekle spasiti plasmanom u Europu, ali lajtmotivi kluba su i u zadnjih godinu dana bile smjene, pomanjkanje vizije i lutanja s kadrovskim rješenjima koji su rezultirali otužnim nogometom u velikoj većini sezone.

Činilo se kao da ne postoji ništa što hajdukovcima nudi nadu u iskorak. Dapače, nastupio je stadij u kojem njegovi navijači nisu više imali ni iluziju u nadu. Obrambeni mehanizmi su nakon godina teške borbe polako počeli popuštati pred činjenicom da je Hajduk postao prosječan klub, zatočen u kružni tok borbe između vlastitih ideala, upravljanja i rezultata.

Bilo je potrebno nešto posebno da navijačka baza oživi i dobije impuls zbog kojeg se usudi barem sanjati bolje sutra. A Stipe Biuk je uistinu poseban talent. Ono što se na utakmici protiv Dinama dalo tek naslutiti, a u narednim utakmicama oprezno prokomentiralo, protiv Gorice je eksplodiralo - Biuk je talent kakvog na Poljudu nije bilo još od mladog Nikole Vlašića. U moru crnila i problema kluba s Poljuda, sjaj njegove zvijezde Hajduku je kronično trebao.

> Tko je Stipe Biuk, najveća nada Hajduka: S braćom prošao tragediju, ocu još govori da će uzeti sto kuna za piće 

Prvi dodir ne laže

Kada su jednom prilikom novinari upitali Alfreda Di Stefana, tada voditelja Realove škole nogometa, koliko mu treba da prepozna vrhunski potencijal, odgovor ih je zaprepastio. "Jedna sekunda", odgovorio je jedan od najboljih igrača u povijesti pa pojasnio: "Prvi dodir ne laže."

Doduše, Di Stefanova trenerska karijera s mladima nije dugo trajala. Kroničar tog vremena Zvonimir Magdić Amigo tvrdi kako je slavnog Argentinca frustrirala činjenica da djeca s devet ili deset godina ne mogu s loptom ono što klinci iz njegove domovine mogu napraviti s narančom. Takav okvir razmišljanja prilično je uzak, metodološki najneispravniji mogući, ali njegov legendarni odgovor nije netočan.

Nogometni talenti one najviše klase, koliko god izlizano zvučao taj klišej, jednostavno udaraju loptu drugačije od drugih. Kod prvog dodira vidi se ono "nešto", a svaka lopta upućena njima okidač je koji gledatelju povećava interes za utakmicu. Takav igrač bio je mladi Leo Messi. A ako želite i bliži primjer, takav igrač je bio i Alen Halilović.

Stipe Biuk je donedavno bio poznat široj javnosti kao još jedan igrač iz Hajdukove škole kojem je kroz čudnu i iracionalnu selekciju i sportsku politiku kluba bilo gotovo nemoguće doći do prilike u prvoj ekipi. Glasine o tome da postoji jedan igrač koji radi razliku u juniorima možda i nisu zbog toga uzbuđivale širu nogometnu javnost, ali Biuk je u tek sedam prvoligaških utakmica pokazao ono što ne viđamo previše često. Dobra ili loša partija mogu zavarati u ocjeni nečijeg talenta, ali prvi dodir nikad ne laže. Stipe Biuk stvarno ima poseban dodir, onaj koji vas natjera da malo pozornije pogledate u ekran nego dvije sekunde prije jer očekujete da će se dogoditi nešto zbog čega se isplati pogledati utakmicu.

Protiv Dinama smo ga primijetili, ali je tek protiv Gorice pokazao što sve može

Iako je za Hajduk u HNL-u debitirao još prije dva mjeseca, derbi protiv Dinama u Maksimiru prvi put ga je doveo u fokus javnosti.

Modri su tu utakmicu dobili u drugoj brzini, ali Hajduk je bio opasan isključivo preko svoje lijeve strane gdje je jedan golobradi napadač konstantno utrčavao Ristovskom iza leđa. Bio je daleko najbolji igrač lošeg Hajduka, ali je postojala sumnja da svoju dobru predstavu može najviše zahvaliti činjenici da je Dinamova obrana stajala daleko od Livakovića i nudila ogroman prostor iza svojih leđa koji brzi igrači mogu lagano iskoristiti.

U pobjedi protiv Rijeke pokazao je da je opasan i na postavljenu obranu, da odlično razumije prostor i da može kretnjama konstantno otvarati prostor suigračima. Sve je te utakmice odigrao vrlo dobro, a protiv Gorice je eksplodirao.

Grafika: Sofascore za IndexSport

Pokazao je da nije samo igrač koji ovisi o tome da ima puno prostora i koji igru u napadu bazira isključivo na brzini. Način na koji mu se lopta lijepi za nogu i dva prodora kojima je izigrao čitavu suparničku obranu bili su bljesak kakav na Poljudu nije viđen od dječaka koji je danas startna "desetka" hrvatske reprezentacije. Vlašić je imao strahovitu fizičku moć i prodornost, Biuk sve radi nekako lakše, estetski dojmljivije. 

Na samom kraju sezone Hajduku se ukazala nada. Nakon zadnjih nekoliko utakmica glavno pitanje nije koliki je potencijal, nego zašto mu se prije nije dala šansa. Osim što je najsvjetlija Hajdukova točka ove sezone, Biuk je i najveća Hajdukova obaveza.

Pred njim je dalek put. Hajduk ima ogromnu odgovornost

Naravno, kod dečka koji je punoljetan postao tek ove zime puno toga može poći po zlu u karijeri. Ljudi koji su sudjelovali u njegovom razvoju pričaju o tome da je izričit karakter kojeg je velika obiteljska tragedija naučila skromnosti. Manekenke, skupi auti i viskiji ga, kažu oni upućeniji, ne zanimaju.

Njegov otac razmišlja o njegovom ljudskom razvoju puno više nego o igračkom, rekao nam je u nedavnom intervjuu. "Ma ja ne bih volio da još ide, još dvije-tri godine bih volio da ostane tu, u Hajduku, a kasnije zašto ne? Dok je tako mlad, još koju godinu da je uz nas", kazao je Robert Biuk, svjestan koliko lagano izgore oni koji odu van, a nisu formirani kao igrači i, još bitnije, kao osobe.

Osim obitelji i njega samog, ključnu ulogu će u svemu ovome imati i klub. Hajduk mu mora davati minute i mora stati iza njega onda kad dođu oscilacije u formi, neminovne za mladog igrača. Mora biti svjestan i njegovih mogućnosti te balansirati očekivanja koja će od Biuka imati i struka i svlačionica i navijači. Vlašić je godinama bio projekt kluba, ali je uz sebe uvijek imao igrače poput Ohandze ili Caktaša koji su ponijeli teret i omogućili mu da se pokaže u najboljem svjetlu, kao što danas Biuk ima Livaju. Ni Vlašić ni Pjaca ni Rog nisu nakon pola godine ili godine dana seniorskog nogometa postali najvažniji igrači u najvećim klubovima.

Pred Hajdukom je velika odgovornost. Zasad u Biuku ima tek klinca koji nudi nadu, dobru početnu točku koja se može razviti u ozbiljnu priču. Prvi dodir nikad ne laže, ali već u idućem se može izgubiti lopta. Nakon zadnjih nekoliko sezona, Bijeli nemaju ni luksuz ni pravo propustiti šansu da Biuk postane novi Vlašić.