PRVI put nakon 2012. godine Hrvatska na Olimpijskim igrama ima stolnotenisačicu. Uz muške kolege Andreja Gaćinu i Tomislava Pucara te Filipa Zeljka, koji će nastupati samo ekipno, u Pariz se plasirala i debitantica Ivana Malobabić, koja s 44 godine nije samo najstarija hrvatska predstavnica na ovim Igrama, gledajući oba spola, nego i najstarija hrvatska olimpijka u povijesti.

Dugorešanka kaže da joj je isprva smetalo to što svi naglašavaju njene godine, ali da je od tada shvatila kontekst zbog kojeg se ističu i sad je na to ponosna, što je potpuno normalno jer ljudi njene dobi Olimpijske igre puno češće provode s daljinskim upravljačem u ruci nego sa stolnoteniskim reketom ili bilo kojim drugim sportskim rekvizitom.

Na putu do Igara, lani je ušla u povijest i kao prva Hrvatica nakon Tamare Boroš koja je uspjela pobijediti neku igračicu iz Kine, apsolutne velesile u ovom sportu, čiju dominaciju rijetki uspijevaju poremetiti.

Prije odlaska u Pariz Malobabić je u razgovoru za Index objasnila zašto je tek u ovako kasnoj fazi karijere izašla iz anonimnosti i počela igrati najbolji stolni tenis karijere, čemu se najviše posvećuje da bi bila na takvoj razini te otkrila da se od izvansportskih aktivnosti u Olimpijskom selu najviše veseli besplatnom frizeru.

Kako se osjećate kao najstarija hrvatska olimpijka ikad? Smeta li vam što se to ističe ili ste ponosni?

Moram priznati da mi je u početku malo smetalo što svi to spominju i što cijela zemlja zna koliko imam godina, ali poslije sam shvatila da ih zapravo veličaju pa sad mogu reći da sam ponosna. Malo me zatekao interes medija, ali to je najviše zbog godina, sigurno ne bi bilo tako da imam 35. A ja se uopće ne osjećam kao da imam 44, više kao da nisam još ni u tridesetima.

Kako je izgledao vaš put na Igre i kako ste se osjećali kad ste shvatili da ste upali?

Upala sam preko svjetskog renkinga, s kojeg je išlo samo 12 igračica. Tijekom zadnjih šest mjeseci nitko nije znao koliko će nas točno ići, znalo se samo da je maksimum 15, a moglo je i samo 10, ali na kraju je ispalo 12. Cijelo vrijeme sam bila tu negdje, osim poslije direktnih kvalifikacija za Olimpijske igre, kad sam bila oko 12. mjesta. Nakon toga sam jako dobro odigrala turnir u Argentini, na kojem sam ušla u četvrtfinale i time zapravo osigurala plasman.

Turnir je bio krajem svibnja, a konačna lista određena je 21. lipnja, tako da nisam morala čekati zadnji čas da saznam. Ali do tog turnira bilo je dosta stresno, svi smo ganjali turnire, zbrajali bodove, putovali iz zemlje u zemlju, nije baš bilo jednostavno.

Tek sad zapravo postajem svjesna da sam uspjela. Vidjela sam rang-listu 21. lipnja i dobila službeni mail da sam upala, ali još nisam konkretno bila svjesna, tek nakon slikanja za isprave, nekoliko intervjua, polako postajem svjesna.

Kako je izgledao vaš stolnoteniski put, s obzirom na to da ste u ovoj dobi došli do najboljeg renkinga karijere i prvog plasmana na Igre?

Ja nekih 16-17 godina nisam igrala za reprezentaciju, nego sam trenirala i igrala za klubove, a onda sam 2017. dobila poziv stolnoteniskog saveza da pomognem u parovima u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo. Onda su došle i kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo, a zatim je sve prekinula korona. Tek nakon toga sam igrala singl i nakon dvije godine pojedinačnih turnira došla sam na Olimpijske igre.

Do tada uopće nisam imala renking, krenula sam od nule i u dvije i pol godine došla do 71. mjesta, što nije jednostavno, pogotovo kad znamo koliko ima azijskih igračica.

Jednu Kineskinju ste lani i pobijedili i postali prva Hrvatica nakon Tamare Boroš kojoj je to uspjelo. Koliko vam to znači?

Da, dobila sam Kineskinju na turniru u Češkoj u četvrtfinalu, prije nego što sam u polufinalu izgubila od druge Kineskinje, kasnije pobjednice. Ali to mi je jako lijepa uspomena, tu je zapravo počeo moj put prema Parizu. Prvi turnir koji se bodovao za rang-listu za Pariz bile su Europske igre u Poljskoj lani u lipnju, tamo sam ušla među 16 i zaradila prve bodove, a onda u kolovozu u Češkoj na drugom turniru ušla u polufinale.

Opet se vraćamo na tu "kontroverznu" dob... Kako trenirate, fokusirate li se na neke stvari više nego u ranijoj fazi karijere?

Treninzi mi se najviše baziraju na fizičkoj kondiciji, a imam sreće što nikad nisam imala ozbiljnih ozljeda kroz karijeru, osim teniskog lakta, koji je česta stvar u pingiću. Naravno da svaki dan treniram stolni tenis, ali radim fizičke pripreme više od ostalih jer imam drukčiji stil igre. Ja sam lovac, defenzivna igračica, pa moram dosta trčati i zato mi fizička priprema jako puno znači.

Kako vam je izgledao sportski put dok niste počeli igrati za reprezentaciju?

Krenula sam sa šest godina i do tridesete bila u Aquaestilu, nakon toga u Bjelovaru, zagrebačkim STK Dr. Časl i STK Tiš te u STK Varaždinu. Zatim sam otišla u Austriju, tri godine igrala za Villach i zadnje dvije za Linz, u kojem ću igrati i iduće sezone. S Linzom smo osvojile austrijsko prvenstvo i kup te igrale polufinale Lige prvakinja, pa je sezona bila više nego uspješna.

U Austriji ste već paralelno započeli i trenersku karijeru?

Izbornica sam ženske U-19 reprezentacije, počela sam kao sparing partner austrijskoj reprezentaciji, onda prešla u asistente i završila kao trener. Dosta je drukčije nego kad igraš, meni je puno teže i dosta iscrpljujuće jer moram razmišljati o sve četiri cure u ekipi, što je za njih taktički najbolje i kako ih pripremiti za meč, dok se kao igračica baziram samo na sebe.

Ali definitivno se vidim u toj ulozi i ubuduće, htjela bih nastaviti. U Austriji mi je jako dobro, zadovoljna sam uvjetima, ali to ne znači da ne bih mogla raditi i u Hrvatskoj.

Što očekujete od Pariza, i rezultatski i u smislu olimpijskog iskustva?

U stolnom tenisu je jako bitan ždrijeb, izbjeći azijske igračice u prvim kolima, pa ako te pomazi, nešto je moguće napraviti, ali teško mi je reći što očekujem, jedino mogu dati sve od sebe i pokušati pobijediti u svakom meču.

Veselim se ceremoniji otvaranja, naravno da ću ići, iako je ona 26. srpnja u 20 sati, a nama već 27. ujutro počinje turnir, ali to je jedinstveno iskustvo koje ne možeš propustiti. Veselim se i olimpijskom selu, malo sam osjetila sličnu atmosferu lani na Europskim igrama u Poljskoj, ali ovo će sve biti bolje i veće. Jedva čekam doći u selo i otići kod besplatnog frizera.

Jako volim ekipne sportove, pa bih htjela pogledati naše rukometaše i vaterpoliste, jako bih htjela pogledati i atletiku, koja je kraljica sportova, i kao šećer na kraju - Đokovića.