DOKUMENTARNI film "Nekoć braća" kroz prizmu odnosa najboljeg hrvatskog i srpskog košarkaša opisuje vrhunac i raspad Jugoslavije.

Divčev film u kojem je Dražen glavna zvijezda

Film u produkciji bogate televizijske kuće ESPN, u sklopu njihove serije "30 for 30" (najznačajnijih 30 priča iz isto toliko godina ESPN-a) u suradnji s još bogatijim NBA-om, izazvao je ogromno zanimanje javnosti na hrvatskoj premijeri na festivalu ZagrebDox. Dokumentarac je manifest Vlade Divca i njegove tuge što se nakon "slučaja zastava" Dražen udaljio od njega, jer on je u filmu narator i glavni "glumac" u fizičkom nedostatku mrtvog heroja i inspiracije, čiji duh ipak cijelo vrijeme lebdi preko zajedničkih fotografija, snimki nezaboravnih akcija i uspomena.

Nije problem ništa što je Divac rekao, nego u neizgovorenom

Divcu je pripala dužnost da objašnjava povijesni, sportski i intimni kontekst odnosa Dražena i njega, Hrvatske i Srbije, rata i poraća i na tom škakljivom terenu se snašao, što bi Toni Kukoč rekao, "neloše". Kuki i Dino mu u tome sekundiraju, dok Duda Ivković i Paspalj imaju tek cameo epizode. Divac nekoliko puta u filmu naglašava kako su od pet najboljih mladih jugoslavenskih košarkaša trojica (Dražen, Toni, Dino), dakle većina, bili Hrvati, a dvojica (Paspalj i on) Srbi. Naravno, prebrajajući krvna zrnca i mjesto rođenja, moglo bi se reći da je Paspalj Crnogorac. To se ne govori, kao ni porijeklo Draženovog oca, jer kako za američku publiku sumira Divac, "u Jugoslaviji su bili Srbi, Hrvati i ostali".

Film kojim Divac vrišti: Nisam istrgnuo "nacionalističku" hrvatsku zastavu jer mrzim Hrvate, nego zato što sam Jugoslaven!

Više nego rat, kao ključni, fatalni trenutak i prijelomnica u odnosu dva junaka filma, istaknut je naravno događaj tijekom slavlja jugoslavenske titule prvaka svijeta 1990. na parketu Luna Parka u Buenos Airesu. Divac nam je i sinoć prije projekcije ponovio da bi jednako postupio da mu se u naručje bacio netko sa srpskim ocilima, jer "na terenu je mogla biti jedino jugoslavenska zastava". Međutim, to nikad nećemo saznati jer oteo je i gužvao "šahovnicu", koja je u glavi mladog (22) i vrućeg Srbina iz Prijepolja predstavljala nešto žestoko neprijateljsko. Međutim, dovoljan je jedan pogled na roditelje Vlade Divca, pa da vam bude jasno kako netko odrastao u takvom okružju ne može biti zao, ali se onda sjetite da je taj isti dobrica Šljivančaninu plaćao obranu u Haagu. 

Divac je svjestan da je '90 napravio sranje i da je bio u krivu, ali u filmu, kao ni u životu, nikako to da javno i jasno kaže, kao i što u tipičnom "tko nas bre zavadi" fazonu, ravnomjerno raspoređuje krivnju na narode koje su izmanipulirali političari i mediji. Dražen nije "pušio" tu priču jer su mu prijatelji u Šibeniku branili grad od srpske agresije, a on je po dolasku iz New Yorka u jesen '91 sa zagrebačkog aerodroma otišao u sklonište zbog napada srpskih aviona. Ništa se u filmu ne govori ni o  klipovima bacanima pod napore da hrvatski košarkaši nastupe na OI u Barceloni '92, s čim je Divac itekako upoznat.

Balkanci osvajaju Ameriku: Goofy Vlade i Hladni profesionalac Dražen

Naravno da je film najbolji na američkom terenu: Paralelnom pratnjom američkih karijera dvojca koji je iste godine ('89) stigao u SAD: Gledamo neuspješnog Petrovića na hladnom, tmurnom i neglamuroznom sjeveru u Portlandu, dok je za to vrijeme egzotični Divac u blještećem LA-u popularniji od članova Motley Cruea i Guns N' Roses zajedno. Dok tugujemo gledajući Dražena, gospodara Šibenika, Zagreba i Madrida, kako eventualno dobije par minuta "garbage timea" dok ostatak vremena obješene face čubi na klupi, Vlade zakucava na oduševljenje Jacka Nicholsona i Dona Johnsona u prvom redu Foruma, šeće se po Venice Beachu i gušta u otkriću da postoji više vrsta čokolada od jedne "back home". Dražen će prelaskom u New Jersey pokazati koliko vrijedi, ali tada dolazi dobro poznata tragedija u Bavarskoj.

Magic Johnson, Danny Ainge, Kenny Anderson, Derrick Coleman, Clyde Drexler, Rick Adelman, svi oni zbog kojih smo krajem 80-ih ostajali budni kako bi u sitni sat na TV Zagreb gledali NBA, dobili su svoju minutažu u filmu i dobro su je iskoristili. Saznat ćete tako zašto je Reggie Miller volio da ga Dražen čuva i odgledati neke nezaboravne sekvence Dražen vs, Jordan.

Kao što je istaknuto u naslovu, dokumentarac koji nastoji podjednako minuciozno i simbolično dočarati uzroke, razlog, povode i posljedice raspada Jugoslavije i samim tim Draženovog i Divčevog prijateljstva, vraški je težak posao obzirom da se primarno radi za poprilično neupućenu široku publiku u Americi i što se toga tiče, producenti su uložili doista maksimalan trud da to razjasne, pa nam buđenje naših nacionalizama tumače profesori s Columbije.

Vidi se da se nije štedjelo, ali i da "činjenice nisu svetinja"- Gdje su Stojko, Krešo Ćosić, Jure Zdovc?

Međutim, putem su im se potkrale mnoge neoprostive pogreške, koje bacaju sjenu na sve ono dobro što je u filmu napravljeno. To što je Stojko Vranković odbio nastupiti u filmu nije razlog da se javno ne istakne kako je on, a ne Divac, bio Draženov najbolji frend. Blasfemično je i nespominjanje Kreše Ćosića, koji je prvi na veliko natjecanje odveo cijelu "petorku" '87 na EP u Grčkoj, dok se u filmu netočno navodi kako su se u istoj ekipi prvi put okupili godinu poslije na OI u Seoulu.

Izostavljen je još jedan ključni detalj - u filmu gledamo legendarne snimke kako stanovnici Novog Zagreba napadaju tenkove JNA koji kreću u napad na Sloveniju u lipnju '91, ali se nijednom riječju ne spominje kako se u isto vrijeme u Italiji igralo EP u košarci. Dražen nije želio više nastupati za Jugoslaviju, a s turnira je u znak prosvjeda otišao sjajni Slovenac Jure Zdovc. Divac je tada postao prvak Europe s Jugoslavijom, ali o tome ništa ne govori.

Zločesto se može reći kako je film na pola puta između Divčevog pranja savjesti i pisma prijatelju s kojim je bolji sada nego za njegovog života, ali najveći problem je njegovo prešućivanje razloga zašto je Dražen zahladio odnos s njim, a oni su mnogo bitniji od komada tkanine.