U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Tim Duncan, jedan od najboljih košarkaša i najveći krilni centar svih vremena, umirovio se prije samo šest godina, ali ovo nije priča o njegovoj NBA karijeri, nego onome što joj je prethodilo. Na rodnom Saint Croixu, najvećem od Američkih Djevičanskih Otoka, sanjao je da postane olimpijski plivač poput sestre, dok Karibe nije poharao razorni uragan Hugo.

JEDAN od najboljih neameričkih košarkaša svih vremena, Argentinac Manu Ginobili, nedavno je primljen u Košarkašku kuću slavnih u Springfieldu. Tradicija nalaže da, dok drži svečani govor, uz njega na pozornici sjedi osoba po vlastitom izboru, koja je od ranije u Kući slavnih. Ginobilijev izbor bio je vrlo jednostavan.

Uz Tima Duncana osvojio je četiri NBA naslova sa San Antonio Spursima. On je jedini od četiri ključna čovjeka u dinastiji Spursa već bio unutra. Tony Parker još nije došao na red jer nije prošlo dovoljno vremena otkako je otišao u mirovinu. Gregg Popovich i dalje je trener momčadi iz San Antonija, baš kao što je bio kad ih je 20 ili više godina ranije doveo u Teksas.

Ali nema dvojbe tko je bio ključni čovjek dinastije koja je između 1999. i 2014. osvojila pet titula NBA prvaka. Uostalom, kada ikonskog trenera Popovicha pitaju koji je recept njegovih uspjeha, odgovor se svodi na isto: "Prvo, imaš Tima Duncana. Drugo, ostaneš živ."

Uz pet osvojenih prstenova, Duncan je triput bio MVP finala, dvaput MVP sezone, 15 puta izabran je na All-Star utakmicu, 15 puta u jednu od tri najbolje petorke lige (10 puta u prvu) i 15 puta u jednu od dvije najbolje obrambene petorke (osam puta u prvu). Naravno, bio je i najbolji rookie, a 2003. ga je Sports Illustrated proglasio sportašem godine. 

Nedavno je uvršten i među 75 najboljih NBA igrača svih vremena, ali nema dvojbe da bi bio unutra i da je trebalo izdvojiti samo desetoricu najvećih. Na svojoj poziciji zaista je bio najveći, malotko će prigovoriti ako se Duncana proglasi najboljim krilnim centrom svih vremena.

Ostao je zapamćen kao legenda, pa iako nije bio čovjek za highlighte, nije oduševljavao spektakularnim zakucavanjima, ludim proslavama ni bombastičnim izjavama, stekao je ogromno poštovanje zbog čiste kvalitete košarkaške igre i svih manje popularnih stvari koje sportaša čine pobjednikom. Uostalom, zvali su ga Big Fundamental, veliki čovjek s fantastičnim košarkaškim temeljima. Tihi, skromni superstar koji prvenstveno govori na terenu i čije se "riječi" odražavaju na semaforu.

Trebao je biti plivač i nastupiti na Olimpijskim igrama 1992.

A zapravo, Duncan uopće nije trebao biti košarkaš. Rođen je i odrastao na Saint Croixu, najvećem otoku na Američkim Djevičanskim Otocima, nepridruženim teritoriju SAD-a čiji su stanovnici automatski američki državljani. Na području od tek 210 četvornih kilometara (manjem od Korčule) okruženom oceanom, bilo je logično da će mu sportski afiniteti biti usmjereni na vodu.

Bio je najmlađe od četvero djece u obitelji Williama i Ione Duncan, a dok brata Scotta sport nije zanimao i pronašao se u kinematografiji, sestre Cheryl i Tricia bile su plivačice. I to jako dobre. Cheryl je osvajala nacionalne naslove prije nego što se posvetila medicini, a Tricia je dogurala do reprezentacije Američkih Djevičanskih Otoka za Olimpijske igre u Seulu 1988.

U njima je Tim vidio uzore i još kao mali dječačić počeo je ići s njima na bazen te želio što prije odrasti kako bi im se pridružio na kompetitivnoj razini. A vrlo je mlad pokazao da je ispred svojih godina, bio je toliko bistar da je preskočio treći razred osnovne škole i upisao četvrti.

"Sjećam ga se kad bih išla pokupiti svoju djecu na bazen, imao je pet godina, bio je mršav i drhtao", prisjetila se obiteljska prijateljica Francis Malloy kad je jedna TV ekipa došla na Saint Croix raditi priču o Duncanovim korijenima u doba njegove najveće slave.

"Došao je sa sestrama i počeo s nekih pet godina, kada djeca ovdje obično počinju s plivanjem. Skočio je u bazen i odlično se snašao", rekao je njegov prvi trener Bill Sullivan.

Mladi Tim pokazivao je velik plivački potencijal. Do 13. godine postavljao je rekorde na 50 i 100 metara slobodno, bio je jako dobar i na 400 i sve je upućivalo na to da će ostvariti svoj san i učiniti ono što je uspjelo Triciji - nastupiti na Olimpijskim igrama. Cilj su mu bile Igre u Barceloni 1992., kada bi mu bilo 16 godina. "Timmy je još bolji od mene", uvjeravala je Tricia.

"Imao je 12 godina kad smo bili na mitingu u Floridi. Već tada bio je viši od ostalih dječaka, a kad je skočio u bazen, plivao je iz sve snage. Kad je izlazio iz bazena, dok smo mu čestitali što je ostvario kvalifikacijsko vrijeme, na razglasu su objavili da je Tim Duncan s Djevičanskih Otoka ostvario top 16 rezultat svih vremena u Americi u svojem uzrastu. U tom trenutku znali smo da imamo nešto posebno", prisjetio se Sullivan.

Šest od sedam dana u tjednu plivao bi između pet i osam tisuća metara i trenirao kako bi ostvario svoj san. Najveća potpora Timu i sestrama bila je majka Ione, profesionalna babica koja je uzimala noćne smjene kako bi vozila djecu i bila na svim treninzima i natjecanjima te se brinula da budu dobri u školi.

To su bila i dva najveća fokusa u Timmyjevu životu. Izvan toga uvijek je bio povučen, imao je vrlo uzak krug prijatelja koji su mogli vidjeti njegovu pravu osobnost, njegov britki smisao za humor iza kamenog lica koje ništa ne može pokolebati. Tako je ostalo i kroz cijelu profesionalnu karijeru.

"Odrastao sam u maloj zajednici u kojoj se svi poznaju, to je bilo zabavno, opušteno i prisno", rekao je Duncan, ali znanci iz djetinjstva žalili su se da se nije htio družiti s njima jer ga je uz plivanje i školu zanimao samo Nintendo. Ni s kim nije bio blizak kao s obitelji, posebno majkom.

Uragan je uništio jedini bazen na otoku. Majčina smrt dotukla je Timovu plivačku karijeru

Zato je u obitelji nastupio potpuni šok kad su na ljeto 1989. Ione dijagnosticirali rak dojke. Još veći šok, ne samo za Saint Croix nego i za šire karipsko područje, stigao je nekoliko mjeseci kasnije u obliku uragana nazvanog Hugo, koji je izravno ubio 67, a indirektno još 40 ljudi i napravio štetu u iznosu od 11 milijardi dolara.

Iako nitko iz obitelji Duncan nije stradao, uragan je razorio tri četvrtine otoka, a pogodio je i bolnicu te je zbog saniranja štete i istovremene brige za ozlijeđene Ionina terapija prekinuta. Drugi strašan udarac za Tima bila je činjenica da je Hugo uništio jedini bazen na otoku i onemogućio mu treninge.

Umjesto u kontroliranim uvjetima bazena, Duncan je svoju dnevnu dozu plivanja morao tražiti u oceanu. I dok su valovi sami po sebi poprilično otegotna okolnost, najveća prepreka njegovim plivačkim ambicijama bio je strah od morskih pasa. Jer jedno je brčkati se uz obalu, a drugo plivati osam kilometara dnevno.

"Plivanje u oceanu jednostavno nije bilo tako zabavno, ja sam bio tip za natjecanja, a kad njih nije bilo, nije bilo ni draži."
Duncan je odlučio uzeti pauzu od plivanja, ali mu se namjeravao vratiti, sve dok mu nova tragedija nije potpuno ubila volju. Iako je Ione s vremenom nastavila s terapijama, stanje joj se pogoršalo i preminula je 24. travnja 1990., dan prije Timova 14. rođendana.

"Uragan je Timu oduzeo dnevnu rutinu uništivši naš bazen, a kad je mama preminula, izgubio je motivaciju", rekla je Tricia. Tim je usko povezivao kompetitivno plivanje s majkom i bilo je teško pomisliti da će mu se vratiti bez majke koja će ga bodriti.

Koš u dvorištu ostao je netaknut. Uskoro je Duncan želio biti kao Magic Johnson

Starija sestra Cheryl tada je već živjela u Americi s mužem Rickyjem, ali vratili su se na Saint Croix kako bi pomogli ocu da se brine za Tima i Triciju. Razumjeli su zašto se Tim ne želi vratiti plivanju, ali nisu željeli da njegov sportski talent propada. Izbor je zapravo bio vrlo jednostavan, ne samo zbog visine.

Godinu dana ranije Cheryl i muž Timu su poslali košarkaški obruč kao božićni dar koji su postavili u dvorište, a kad su se vratili na otok, iznenadili su se shvativši da je, za razliku od bazena, nekim čudom preživio Hugov bijes.

S 14 godina Tim je bio viši od 185 cm, ali nije bilo naznaka da će ekstremno izrasti, očekivalo se da će biti visok oko 195 cm. Priključio se srednjoškolskoj košarkaškoj momčadi, ali bio je vrlo nekoordiniran pa su ga prozvali Mr. Clumsy (Gospodin Nespretni).

Ricky je igrao košarku na koledžu u Americi pa je na košu u dvorištu učio Tima osnovama igre, posebno za pozicije beka, a on je sve upijao, ponekad samo gledajući poteze koje šogor radi. Brzo je učio i napredovao, a najveći idol bio mu je Magic Johnson, kao i većini djece na otoku.

No Timmy je neočekivano brzo izrastao na 205 cm, pa su ga prebacili na poziciju centra, što je značilo da mora učiti potpuno drukčiji način igranja košarke. "Do tada sam šutirao trice, išao u prodore i dijelio lopte. Nisam bio ništa ni približno pravom centru", prisjetio se Duncan.

Nije mu trebalo dugo da se prilagodi, a kada je to učinio, njegova je škola postala najbolja na otoku, a Tim je počeo privlačiti interes sveučilišnih skauta iz SAD-a, samo što se nikome nije baš isplatilo odlaziti na tako dalek put zbog jednog klinca koji dominira u slabašnoj konkurenciji. 

"Treneru, tu je jedan klinac..."

Ključni trenutak za Duncanovu košarkašku budućnost dogodio se na ljeto 1992., kada je na Saint Croix stigla delegacija mladih američkih košarkaša na Turneji dobre volje kojom je NBA pokušavala popularizirati košarku u egzotičnijim sredinama.

Među igračima na turneji bio je Alonzo Mourning, kasnije jedan od najboljih NBA centara, koji je tog ljeta izabran kao drugi na draftu, odmah iza Shaquillea O'Neala. Znatno manje poznat bio je Chris King, koji je izabran u drugoj rundi, a većinu karijere proveo je u Europi. On je nazvao Davea Odoma, svog dojučerašnjeg trenera na sveučilištu Wake Forest, i rekao mu: "Treneru, tu je jedan klinac koji je igrao jako dobro protiv Alonza."

Odom se morao uživo uvjeriti u priču o srednjoškolcu koji se ravnopravno nosio s klasom poput Mourninga. U roku od nekoliko dana odletio je na Saint Croix kako bi se upoznao s Duncanom te se iznenadio kad ga je ovaj, umjesto u neku školsku dvoranu, odveo na otvoreni teren na kojem je igrala njegova škola.

"Impresioniralo me njegovo držanje i prisustvo na terenu. Nije bio zastrašujuć igrač, ali vidjelo se da je zavrijedio poštovanje starijih igrača", prisjetio se Odom dojmova nakon što je prvi put vidio Duncana kako igra. A vidio je dovoljno da se jako zainteresira. Navečer se vratio kod Duncanovih na večeru kako bi ga vrbovao na svoje sveučilište.

Trener je govorio i govorio, a Duncan nije skidao pogled s TV ekrana

Sjeli su na kauč i gledali utakmicu NFL-a. Odom ga je počeo uvjeravati zašto bi mu bilo najbolje da dođe baš na Wake Forest, ali nakon nekog vremena shvatio je da Duncan ne odvraća pogled s ekrana. Odomu se činilo da ga uopće ne sluša, što ga je jako zabrinulo.

"Četvrta četvrtina je", rekao mu je Duncan. Kad ga je iznervirani Odom pitao je li čuo išta što mu je rekao, Duncan mu je ponovio sve od riječi do riječi i ostavio ga u šoku.

"Ima nevjerojatnu sposobnost da izgleda odsutno, ali ipak upija sve oko sebe", zaključio je Odom i odmah znao da će mu ta sposobnost dobro doći u kaotičnim situacijama koje nudi košarkaška utakmica.

U sljedećih godinu dana Duncan je završio srednju školu, pa iako su u međuvremenu stigle i druge zanimljive ponude, odabrao je Wake Forest kao sveučilište na kojem će provesti sljedeće četiri godine. Iz današnje perspektive izgleda suludo da igrač koji je ostvario takvu karijeru nije zbrisao u NBA nakon samo godinu ili dvije, ali Duncan je imao dobar razlog da na koledžu ostane do kraja.

Koliko god je majka Ione podržavala Tima u njegovoj plivačkoj karijeri, još važnije joj je bilo njegovo obrazovanje. Na samrtnoj postelji tražila ga je da joj obeća da će završiti koledž, što je on i učinio. Nije bilo nikakve šanse da prekrši to obećanje.

Na prvoj godini uopće nije trebao igrati

Osim toga, Duncan je još bio sirov. Uostalom, stigao je iz košarkaške divljine, i to sa samo 17 godina jer, podsjetimo, preskočio je treći razred osnovne škole. Odom ga zapravo uopće nije želio koristiti u igri u prvoj sezoni, nego ga pustiti da još uči, trenira i napreduje da bude potpuno spreman za razinu NCAA Divizije I. No druga dva centra Demon Deaconsa suspendirana su na cijelu sezonu zbog kršenja NCAA propisa i Odom nije imao izbora nego gurnuti Tima u vatru.

Na prvoj utakmici, na gostovanju kod slabe momčadi Alaska-Anchoragea, ostvarili su se svi Odomovi strahovi. Duncan je izgledao kao da nije spreman, ostao je ne samo bez koša nego i bez šuta na cijeloj utakmici, a Demon Deaconsi su neočekivano izgubili. No možda mu je samo smetalo hladno okruženje. Već u drugom nastupu na puno toplijim Havajima ostvario je double-double od 12 poena i 12 skokova.

Naravno, bilo je puno oscilacija kroz prve dvije sezone, ali sljedeće dvije Duncan je bio prava zvijer, dvaput je konsenzusom izabran u sveučilišnu momčad godine, kao i za igrača godine 1997., kada je bio i najbolji skakač NCAA lige. Već početkom njegove posljednje sezone na Wake Forestu bilo je prilično jasno da će biti prvi izbor drafta.

Popovich se postavio na mjesto trenera iz sasvim drugih pobuda. Sudbina ga je prvo kaznila, ali dugoročno bogato nagradila

Gregg Popovich, danas općeprihvaćen kao jedan od najvećih trenera u povijesti košarke, tu je sezonu započeo kao generalni menadžer San Antonio Spursa, stalnog konkurenta za vrh kompetitivnog Zapada, kojem je najveća zvijezda bio centar David Robinson. Ali on je u predsezoni ozlijedio leđa i Spursi su dobili samo tri od prvih 18 utakmica.

Baš na dan Robinsonova povratka, Popovich je otpustio trenera Boba Hilla i na njegovo mjesto postavio - sebe. Bilo je prilično izvjesno da će Spursi s oporavljenim Admiralom preuzeti sezonu, a Pop bi ovako pobrao zasluge. No nije mogao računati na to da će Robinson nakon samo šest nastupa slomiti nogu i propustiti ostatak sezone. Želio je biti heroj u toj sezoni, a umjesto toga otvorila mu se prilika da kroz sljedećih 20-ak godina uz Duncana postane trenerska ikona.

I druga zvijezda Spursa Sean Elliott imao je problema s ozljedama i propustio više od pola sezone pa je klub iz San Antonija kroz cijelu sezonu ostao na dnu, s kojeg se nije zapravo ni trudio maknuti jer su mu tako rasle šanse za prvi izbor na draftu. Završio je s omjerom 20-62, a manje pobjeda ostvarili su samo Boston i Vancouver, ali Grizzliesi nisu imali pravo na prvi pick kao nedavna ekspanzijska momčad.

Kada su kuglice donijele sreću Spursima, Popovich nije dvojio da će izabrati Duncana, spariti ga s oporavljenim Admiralom i stvoriti centarski tandem kakav košarka još nije vidjela. Ipak, otputovao je na Saint Croix kako bi upoznao svoju buduću zvijezdu u njenom prirodnom okruženju.

Popovich je želio poznavati svoje igrače izvan terena da bi se uvjerio kako funkcioniraju, što ih motivira, čega se boje... Zajedno su plivali, družili se, vodili dugačke razgovore i ubrzo je postalo jasno da su srodne duše. Duncan je bio toliko voljan učiti, a nitko ga nije mogao naučiti više od Popa, o čemu svjedoči i činjenica da su prošle sezone sedam od 30 NBA klubova vodili treneri koji su kao igrači ili pomoćnici radili s njim.

Već u drugoj Duncanovoj sezoni (1998./1999.) Popovich i Twin Towersi odveli su Spurse do prvog NBA naslova. Kada je Robinson ušao u suton karijere, stigla je svježa internacionalna krv u obliku Manua Ginobilija i Tonyja Parkera pa je umjesto Twin Towersa Spurse dalje vodila Velika trojka te im donijela još četiri naslova - 2003., 2005., 2007. i 2014.

Svih pet osvojili su samo Popovich i Duncan. Iako, legendarni trener sebe će bez razmišljanja ukloniti iz jednadžbe. Kao što je toliko puta ponovio, razlog za sve njegove uspjehe samo je jedan. Imao je Tima Duncana. I dovoljno dugo poživio.