U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Američki plivač Mark Spitz je na Igrama u Münchenu 1972. napravio nešto nemoguće. Osvojio je sedam zlatnih medalja i srušio sedam svjetskih rekorda. A onda je samo nestao. Ovo je njegova priča. 

"DEFINITIVNO želim promijeniti svijet plivanja. Uvijek sam želio napraviti nešto što nitko nikad nije napravio. Znam što je ostvario Mark Spitz 1972. To je bilo nevjerojatno. Zato je to i dalje najbolji olimpijski nastup svih vremena. Međutim moj cilj je postati prvi Michael Phelps, a ne biti drugi Mark Spitz. To mi je cilj i nadam se da ću to već sad uspjeti postići", nedugo prije početka Olimpijskih igara u Ateni 2004. rekao je 19-godišnji američki plivač Michael Phelps.

Premda je Metak iz Baltimorea, kako mu je glasio nadimak, imao određenog pokrića da najavi napad na nešto što se ne napada, ili se barem o tome ne govori javno, američka i svjetska javnost bile su u šoku. Štoviše, i uvrijeđene. U redu, Phelps je u Atenu stigao s četiri zlata i dva srebra osvojena godinu dana ranije na SP-u u Barceloni. Također, pomeo je i američke trialse pred Atenu i postao prvi američki plivač u povijesti koji se uspio kvalificirati u šest pojedinačnih disciplina za Atenu. 

Sve je to bilo lijepo i krasno, no Phelpsovu samouvjerenost mnogi su proglasili neviđenom prepotencijom i bezobrazlukom koji je prešao granice dobrog ukusa. Naime, 19-godišnji balavac usudio se najaviti da će napasti nešto do tada neviđeno u povijesti svjetskog sporta. Sedam zlatnih olimpijskih medalja i sedam svjetskih rekorda na jednim Igrama i srušiti jedinstven podvig američke ikone Marka Spitza.

"Taj prepotentni balavac će srušiti Spitza? Tog dečka treba spustiti na zemlju"

"On će napasti Spitza? Taj balavac? Tog dečka treba spustiti na zemlju", tako su uglavnom glasili komentari i navijača i stručnjaka. Nikome nije bilo baš jasno zbog čega je Phelps izlanuo to što je izlanuo i mnogi su bili spremni tu "bahatost" protumačiti potrebom za pažnjom javnosti. 

Možda su i bili u pravu, jer se Speedo, najjača svjetska tvrtka za proizvodnju plivačke opreme, upecao na bačeni mamac i ponudio je arogantnom dječaku milijun dolara ako uspije ponoviti Spitzov doseg iz Münchena. 

Na kraju plivačkih natjecanja u Ateni, Speedo je odahnuo. Nije morao ispisati najveći ček u povijesti plivanja. Međutim jako malo je nedostajalo. Jako malo. Taj hvalisavi tinejdžer nestvarno velikog raspona ruku osvojio je čak šest zlata i dvije bronce. Vjerojatno bi i srušio Spitza da se u drugoj disciplini plivačkog programa nije razbolio Ian Crocker i američka štafeta 4x100 slobodno, tako hendikepirana, nije mogla više od bronce. 

Prilika za rušenje Spitza je propala već idućeg dana. Na rasporedu je bila utrka na 200 metara slobodno, koju povijest plivanja pamti kao Utrku stoljeća. Phelps je završio na trećem mjestu iza Iana Thorpea i Pietera van den Hoogenbanda. Očekivalo se da će Amerikanac biti bijesan ili barem razočaran što nije ostvario zacrtani cilj. To se nije dogodilo.

"Kako mogu biti razočaran? Plivao sam slobodnim stilom protiv dvojice najboljih plivača svih vremena. Bez brige, imam ja vremena", znakovito je rekao nakon utrke Phelps, kojem je pritisak lova na Spitza vjerojatno skinuo teret s leđa, pa se do kraja Igara prošetao do dodatnih pet zlata. 

U Pekingu 2008. čitav je planet s uzbuđenjem pratio kako jedan Amerikanac ruši nestvarne rekorde drugoga

Četiri godine kasnije, 16. kolovoza 2008. Michael Phelps je, kažu oni koji ga poznaju, bio neobično nervozan. Nervozniji nego ikad. A kako i ne bi bio? Na Igrama u Pekingu do tog dana je osvojio šest zlata i srušio je šest svjetskih rekorda. Ostale su još dvije discipline i jedinstvena šansa za napraviti ono zbog čega mu se, kad je četiri godine ranije to najavio, rugao gotovo cijeli sportski svijet. 

Uoči finala na 100 metara leptirovim stilom, Milorad Čavić, srpski plivač rođen u Americi, izazvao je zanimanje medija jednom interesantnom izjavom.

''Za Phelpsa bi bilo dobro da izgubi ovu utrku. Ionako će to sedmo zlato osvojiti u štafeti 4x100 mješovito. Bilo bi lijepo da povjesničari sporta pričaju o Phelpsu kao čovjeku koji je osvojio sedam zlatnih medalja i osmu izgubio od nekog tipa. Ja bih volio biti taj tip", rekao je kroz smijeh srpski plivač koji je zaista umalo pokvario čitav plan.

Čavić je vodio čitavu utrku i činilo se da je on bio taj koji je prvi stigao do cilja. Ipak, fotofiniš je pokazao da je Amerikanac bio brži za jednu tisućinku sekunde, a ta će utrka ostati upamćena kao jedna od najkontroverznijih u povijesti.

Srpski plivač i danas vjeruje da je pokraden, godinama po svijetu hoda šireći nekakve teorije zavjere, no našeg junaka to nije bilo briga. Nije ga bilo briga ni onda, nije ga briga ni danas. Phelps je osvojio sedmo zlato u Ateni i dostigao je Spitza. Ipak, nije uspio srušiti i sedmi svjetski rekord. Vrijeme od 50.58 bilo je dovoljno "tek" za novi olimpijski rekord, a stari je ostao u vlasništvu Iana Crockera (50.40) iz 2005. 

"Ne sramite se imati i najluđe snove. Sanjajte onoliko koliko je moguće sanjati i sve će biti moguće. Sad sam u svijetu snova i moram se uštipnuti da se uvjerim da sam budan", rekao je drugi čovjek u povijesti koji je uspio na jednim Igrama uzeti sedam zlata. Osmo je bila rutina. Idućeg dana američka štafeta 4x100 mješovito u sastavu Phelps, Brendan Hansen, Aaron Peirsol i Jason Lezak srušila je novi svjetski rekord, a Metak iz Baltimorea je postao najveći olimpijac svih vremena.

"Rekordi su uvijek tu da ih se ruši. Bez obzira na to kakvi su. Svatko može napraviti ono što želi", govorio je u tom trenutku najpoznatiji čovjek na svijetu čiji je podvig iz dana u dan pratio cijeli planet. 

Kad je Phelps napravio nemoguće, cijeli je svijet želio čuti što o svemu misli junak iz 1972.

U tom trenutku, prvi put od 1972., cijeli je svijet želio čuti što o svemu ima reći čovjek koji je odjednom prestao biti jedinstven. Tko zna, valjda su neki očekivali jal, ljubomoru ili zavist, možda su se nadali nekom sočnom traču ili kojoj omalovažavajućoj izjavi u stilu "u moje je vrijeme bilo sve bolje". 

Ako je takvih i bilo, Spitz ih nije baš usrećio. Zašto i bi, kad se pred njegovim očima pisala povijest, ne samo plivanja i sporta, nego nečega puno većeg, a on je opet, 36 godina nakon što je oko vrata objesio sedmu zlatnu medalju, bio u središtu zbivanja i svatko je želio čuti što ima za reći. 

Spitz je isprva bio malo razočaran što ga nitko iz Plivačkog saveza Amerike ili Američkog olimpijskog odbora nije službeno pozvao da iz prvih redova gleda kako ostaje bez krune, ali se, čak i prije negoli je "dekapitacija kralja" bila i formalna, naklonio Phelpsu.

14. kolovoza 2008., kad je Phelps bio na šest zlata, Spitz je u jutarnjem terminu vijesti KNBC-4 rekao kako je ''Phelps najveći olimpijski sportaš ikad", a pet minuta nakon bitke s Čavićem Mark se javio uživo iz studija i pred svima se naklonio novom heroju nacije.

Spitz se pred cijelim svijetom naklonio svom nasljedniku 

"Michael, ovo što si napravio večeras bilo je epsko. Bilo je epsko toliko da sad cijeli svijet vidi koliko si zapravo sjajan. Nikad nisam ni sumnjao da ćeš uspjeti. Ovo je priznanje tvojoj veličini i sad to cijeli svijet zna. Jako sam ponosan na tebe, Michael, čitava Amerika je ponosna. Na sve što si napravio, na način kako se ponašaš. Ti si inspiracija mladima širom svijeta. Premda nisi bio rođen kad sam ja plivao, rekao si da sam ti ja bio inspiracija. To shvaćam kao najveći mogući kompliment", govorio je Spitz pa nastavio:

"Kažu da se nečiji karakter procjenjuje prema društvu s kojim se družiš. Ja se družim s tobom i zbog toga sam sretan. Pred tobom je sad ogromna odgovornost prema svim mladim ljudima kojima ćeš biti inspiracija. Znam da ćeš dostojno nositi krunu. Mike, čestitam ti od srca", drhtavim glasom je u dahu govorio Spitz, a Phelps, ljudska gromada i nekakva verzija svemogućeg poluboga, slušajući te riječi zarumenio se i skoro rasplakao. Tek u tom je trenutku mogao početi slaviti jer je dobio priznanje od jedinog čovjeka čije je priznanje trebao.

"Iskreno, osjetio sam veliko olakšanje"

Četiri godine kasnije, u velikom i fantastičnom intervjuu s Piersom Morganom, Spitz je otvoreno rekao kako mu je taj Peking bilo veliko olakšanje i kako je iskreno ponosan na svog sunarodnjaka.

"Bilo je jasno još u Ateni da Mike ima sposobnost srušiti moj rekord. Plivao je u osam disciplina i osvojio je šest zlata i dvije bronce. Tada sam shvatio da je samo pitanje vremena kad će to napraviti. Jedino je važno bilo da ostane zdrav", pričao je Spitz i priznao:

''Zapravo, osjetio sam ogromno olakšanje. Mislim, rekordi... Znate za onaj klišej kako su rekordi tu da se ruše? E pa, zašto bi moj rekord bio drugačiji? Zašto moj rekord ne bi mogao biti neoboriv? Znao sam da će se to dogoditi. Bilo je samo pitanje trenutka, a posebno sam sretan jer je to napravio Michael. Inspirirao sam nekoga tko još nije bio rođen da si postavi cilj i da se fokusira na njega. Zašto ne bih bio ponosan? Moja ostavština sportu je činjenica da je on u tome uspio i osjećao sam se stvarno sretno zbog toga. Uostalom, Mike i ja smo prilično slični."

Bio je u pravu. Dva plivačka velikana, koja na prvu nisu imala ništa zajedničko, bili su sličniji nego što je to itko mogao i zamisliti. Fizički su bili drugačiji, Phelps je bio sramežljivi dugajlija s licem all-American boya, dok je Spitz, onako markantan s brkovima u stilu Burta Reynoldsa i Toma Sellecka te zavodljivim osmijehom, lomio srca diljem Amerike. Jedan je bježao od slave i blještavila, drugi je u tome uživao. 

No karakterom su bili isti. Od malih nogu su u sebi imali pobjednički gen, onaj koji ih je gurao da priznaju samo izvanrednost i kojim su sebe stalno gurali iznad svojih mogućnosti kako bi bili najbolji. Druga mjesta nisu priznavali, srebra i bronce su bila razočaranja. Poštivali su samo zlata. Jer takvi su bili rođeni.

"Nema ništa ljepše u životu nego kad možete reći: 'Ja sam svjetski rekorder. Ja sam najbolji na svijetu'", rekao je Spitz gostujući u ESPN-ovom serijalu posvećenom najvećim sportašima u povijesti. Ta rečenica predstavlja samu srž njegova bića, sve ono što je želio biti i što je postao.

Sve je počelo kad je imao devet godina

Mark Spitz je rođen 10. veljače 1950. u gradu Modestu u Kaliforniji. Kad je imao dvije godine, s obitelji se preselio na Havaje, gdje je i naučio plivati. Nakon četiri godine obitelj se vratila u Kaliforniju, ovaj put u Sacramento gdje ga je otac upisao u plivački centar YMCA, u kojem je naučio osnove.

"Sve je počelo kad sam imao devet godina. Moj najbolji prijatelj i ja bili smo u ljetnom kampu YMCA. Tamo je bio jedan ogroman bazen i sve su nas pozvali i rekli nam samo da zaplivamo. Ništa drugo. Voda je bila tako hladna da sam samo zatvorio oči i plivao najbrže što sam mogao. Bez zaustavljanja. Nisam imao pojma da su upravo to tražili. Moj prijatelj se prezivao Cooper i bio je prije mene po abecedi. Kad je stigao do pola bazena, stao je i mahao mi je. Hvalio se. Njega nikad nisu više pozvali. Ja sam ostao", pričao je Spitz u jednom intervjuu za Post Magazine. 

U početku, Mark je stalno bio treći. Otac Arnold je primijetio da klinci koji su ga pobjeđivali pripadaju klubu Arden Hills. Tamo je glavni trener bio slavni olimpijac Sherm Chavoor, koji će Spitzu biti doživotni mentor. Otac ga je upisao u taj klub i to se pokazalo kao najbolji mogući potez. U manje od mjesec dana Mark nije imao konkurenciju. Svi ti klinci koji su ga redovito pobjeđivali više nisu imali nikakve šanse. 

Otac mu je usadio filozofiju da se samo pobjede pamte 

Mark je sigurno pobjednički DNA imao u sebi, ali i odgajan je tako da shvati da se samo prvaci pamte. Otac mu je to svaki dan ponavljao.

"Nije sve u plivanju, ali u pobjeđivanju jest", bila je filozofija Arnolda Spitza koju je Mark prihvatio i čvrsto je se držao tijekom čitave svoje karijere. S 10 godina Mark je držao 17 nacionalnih rekorda i jedan svjetski rekord u toj dobnoj skupini. Proglašen je za najboljeg plivača na svijetu u kategoriji do 10 godina. 

Kad je imao 14 godina, otac Arnold je prelomio. "Sad ili nikad", rekao je i obitelj se još jednom preselila. Ovaj put u Santa Claru, kako bi Mark trenirao s najboljim američkim trenerom Georgeom Hainesom. Iz godine u godinu Mark je napredovao i kao tinejdžer nametnuo se kao najtalentiraniji američki plivač. 

Sa 16 godina osvojio je zlato na 100 metara leptir, a iduće, 1967. godine osvojio je čak pet zlata srušivši nekoliko svjetskih rekorda na Panameričkim igrama u Winnipegu. Do svoje 18. godine osvojio je 26 nacionalnih i međunarodnih naslova, srušio deset svjetskih i 28 američkih rekorda. Dovoljno da nepromišljeno ispali nešto što će ga skupo koštati.

Nepromišljena i bahata izjava koja ga je skupo koštala

Kako je Phelps uzora imao u Spitzu, Spitz se divio američkom velikanu Donu Schellanderu, koji je na Igrama u Tokiju 1964. osvojio četiri zlata. Mark je, nakrcan samopouzdanjem i osjećajem nepobjedivosti, brzopleto izjavio kako će na Igrama u Mexico Cityju osvojiti jednu više od svog idola. 

Klinac od 18 godina tom je izjavom nepotrebno sebi na leđa stavio golemi teret s kojim se, pokazat će se, nije znao nositi. Pod stravičnim pritiskom očekivanja, vlastitih i tuđih, došao je u Meksiko i podbacio. Nije sad baš da su te Igre bile totalni debakl, ali za Spitza su samo dva zlata (oba u štafeti), jedno srebro i jedna bronca bili veliki podbačaj. Puno veći nego ono neispunjeno obećanje Phelpsa iz Atene. 

"Pune četiri godine, svaki dan dok se pripremao za München, sjećanje na Mexico City je progonilo Marka", za olimpijski kanal prije dvije godine rekao je novinar Bob Hammel, a Spitz je dodao: "Kao što se na kraju pokazalo, bila je to jedna velika katastrofa. Na 100 metara leptir držao sam svjetski rekord, bila je to moja disciplina, i kad je već sve otišlo naopako, očekivao sam da ću barem tu osvojiti zlato."

Doug Russell je u toj disciplini izgubio od Spitza u devet prethodnih utrka. Russell je te večeri srušio olimpijski rekord s 55.9 sekundi, a Spitz je bio drugi s čak pola sekunde sporijim vremenom.

Da nije bilo debakla u Mexico Cityju, nikad ne bi bilo ni Münchena

"Kad je Doug pobjednički pokazao palac ostatku reprezentacije, imao sam osjećaj da tonem. Bilo je šokantno. Dovraga, najbrži sam u ovoj disciplini na planetu. Što mi se ovo događa?" prisjećao se Spitz. "Bio je to moj najteži trenutak u životu. I premda je prošlo 54 godine, sjećam se svakog trenutka kao da je prošlo šest sati. Bio sam shrvan. Međutim, da nije bilo Mexico Cityja, siguran sam da ne bi bilo ni Münchena."

Sam je sebi ostao najveći dužnik i odlučio je napraviti sve kako bi u Münchenu osvojio zlato u svakoj disciplini u kojoj bude nastupao. Pune četiri godine sve je maknuo sa strane i posvetio se samo plivanju. Otišao je na sveučilište u Indianu, gdje se s trenerom Jamesom Docom Counsilmanom pripremao za Igre 1972. 

"U početku mi je bilo grozno, razmišljao sam i da se ostavim plivanja, a onda sam shvatio da me poraz može ojačati. Odlučio sam napustiti Kaliforniju i iznova postaviti ciljeve u životu. Želio sam proći kroz fakultet kao i svaki drugi student, a ne da me se percipira samo kao sportaša", rekao je Spitz za ESPN. "Prvi dan kad sam stigao tamo, u trgovini me prepoznao momak koji je radio za pultom. Znao je tko sam ja. Bio je to jako dobar osjećaj."

Kolege iz plivačkog tima su također jako dobro znali tko je on. Pratila ga je reputacija šutljivog momka, čak i samotnjaka. Nije se družio sa svojim vršnjacima jer je od malena bio odgajan da je plivanje jedino važno. No mudri Counsilman znao je kako će Marka uklopiti u ekipu i opustiti ga. Nije prošlo puno vremena, a Mark se iz povučenog i stalno namrgođenog osamljenika transformirao u najpopularnijeg studenta na koledžu.

"Odmah se svidio momcima. Bilo je to samo pitanje odrastanja. Netko odraste prije, netko kasnije. Koledž mu je dao priliku da se prvi put druži sa svojom generacijom i pokazalo se da je tamo bio sretniji nego ikad", rekao je Counsilman, a Mark je priznao kako je sve što je radio u to vrijeme bilo usmjereno prema Igrama u Münchenu i pred očima je imao samo jedan jedini cilj:

"Nisam želio da se ponovi Mexico City. To nije bila opcija."

Mudri trener Counsilman mu je promijenio karakter, to je bilo ključno

Na svakom natjecanju na kojem se pojavio nije imao konkurenciju. Skupljao je svjetske rekorde i titule američkog prvaka. Izabran je za najboljeg amaterskog sportaša u Americi, a 1969., 1971. i 1972. za najboljeg američkog plivača. Bio je u fantastičnoj formi, ali trauma iz Meksika ga je i dalje proganjala. Bojao se da će opet zakazati u najvažnijem trenutku. 

Tijelo je moglo izdržati pritisak, ali pitanje je bilo može li glava. Prva utrka je bila ključna, ona u kojoj će se vidjeti sve. Može li ili ne. Prva disciplina je bila 200 metara leptir. Već nakon 50 metara Spitz je vodio za tri četvrtine tijela, a kad je dotaknuo ciljnu ploču, semafor je pokazao nevjerojatnih 2:00.70. 

Nakon prvog zlata bazen je bio samo njegov 

Vrijeme toliko nevjerojatno, da nitko od plivača u bazenu nije mogao vjerovati što je Spitz upravo napravio. Bila mu je to prva zlatna medalja u Münchenu i prvi svjetski rekord. Bila je to i Markova prva pojedinačna zlatna olimpijska medalja. Nešto za čime je težio čitav život. 

"Nakon što sam osvojio svoju prvu pojedinačnu medalju u Münchenu, malo sam zaboravio na ono što se događalo u Mexico Cityju", prisjetio se. Nije bilo malo lakše, bilo je puno lakše. To prvo zlato bilo je samo najava nečega što se nikad prije nije vidjelo na olimpijskim borilištima. Iste je večeri osvojio još jednu zlatnu medalju s još jednim svjetskim rekordom, 3:26.42 u štafeti na 400 slobodno. 

"Sljedećeg dana bazen je postao moj bazen. Posjedovao sam ga", rekao je Spitz.

Kontroverza s tenisicama

Treće zlato i treći svjetski rekord bilo je na 200 metara slobodno, a taj je događaj, odnosno ono što se dogodilo tijekom ceremonije dodjele medalja, izazvao puno bure i prilične kontroverze. 

Na postolje je Mark stigao bos, a svoje adidas tenisice je bacio sa strane dok je svirala američka himna. Kad je sišao s postolja, pokupio je tenisice i njima je mahnuo publici. Bilo je to dovoljno da ga sovjetski tim optuži za komercijalizam i reklamiranje koje je bilo strogo zabranjeno na Igrama. 

Pokrenuta je istraga i MOO je odlučio da nema mjesta nikakvoj kazni. Tenisice su bile stare, a Mark nije bio plaćen da ih nosi. I to je bilo to. Ta mini aferica ga nije izbacila iz takta i osvojio je još jedno zlato uz novi svjetski rekord u njemu omiljenoj disciplini 100 metara leptir, a onda i još jedno u štafeti 4x200 metara slobodno.

Kako je osvajao zlata i rušio rekorde, Spitz se vrlo brzo nametnuo kao prvo ime Igara, a njegovi prepoznatljivi brkovi postali su modni dodatak koji je preko noći zaludio svijet. A pustio ih je zapravo sasvim slučajno. Iz inata.

Priča o brkovima i Rusima 

"Brkove sam pustio iz inata svom treneru na koledžu koji me stalno maltretirao da moram izgledati kao sveamerički dječak. Uredan i glatko obrijan. To me strašno nerviralo. Pred sam početak plivačkih natjecanja u Münchenu mislio sam ih obrijati, ali onda sam vidio u novinama da svi moji protivnici komentiraju brkove.

Opa, ne razmišljaju o tome kako me mogu pobijediti, nego samo imam li brkove ili nemam. Nisu fokusirani na moje plivanje, nego kako izgledam. Tada sam odlučio da ću ih zadržati. Jer znao sam da tako nemaju nikakve šanse", u razgovoru s Piersom Morganom je ispričao Spitz, a onda je otkrio i anegdotu kako su ti brkovi zadivili sovjetske plivače:

"Jedne sam večeri došao na trening, a tamo su bili ruski plivači. Bio je njihov termin za trening, ali pustili su me da plivam u sporednoj traci. Kad sam izašao iz vode, nekolicina njih je došla do mene i samo su buljili. Bilo je smiješno. Jedan od njih me pitao hoću li se obrijati i smetaju li mi dok plivam. Ne znam zašto, ali pala mi je na pamet ideja da im kažem da je baš obratno, da mi brkovi pomažu da mi voda ne ulazi u usta i da sam s njima puno brži. Dok sam ja pričao, jedan ruski plivač je prevodio ostalima. Pažljivo su me slušali. Iduće godine na SP-u u Beogradu svi ruski plivači nosili su brkove."

Iz straha se umalo nije povukao iz najvažnije utrke Igara, a onda je dobio jezikovu juhu

Nova kontroverza se pojavila kad je Spitz ozbiljno razmišljao da se povuče iz utrke na 100 metara slobodno. Strahovao je da je previše iscrpljen i da bi ga momčadski kolega Jerry Heidenreich mogao pobijediti. Heidenreich je bio dovoljno brz da to napravi, a Spitz je to znao.

"Računao sam, možda je bolje imati šest od šest nego izgubiti jednu utrku i upropastiti savršeni učinak", pričao je Spitz. Svoje dvojbe prije utrke iznio je legendarnom američkom treneru Peteru Dalandu, a ovaj je istog trenutka pozvao Sherma Chavoora, trenera ženskog američkog tima i čovjeka koji je godinama trenirao Marka i poznavao ga bolje nego itko.  

"Plivat ćeš tu prokletu utrku jer te nitko neće priznati kao najboljeg plivača na svijetu ako ne pobijediš u njoj. To je najvažnija utrka u plivanju. Možeš osvojiti i 15 zlatnih medalja, Mark, ali ako ne osvojiš 100 metara slobodno, nisi najbrži plivač na svijetu."

Spitz ga je saslušao i kratko je odgovorio: "Pa, imate pravo." Naravno da je osvojio i to zlato i srušio još jedan svjetski rekord. Ostala je još formalnost. 4. kolovoza američka štafeta na 4x100 mješovito poigrala se s konkurencijom i do zlata je stigla s još jednim svjetskim rekordom. Bilo je gotovo. Sedam utrka. Sedam zlatnih medalja. Sedam svjetskih rekorda.

"Malo je teško povjerovati. Ja, ja ne znam. Valjda ću se jednog dana probuditi i shvatiti što sam napravio", neposredno nakon sedmog zlata u kamere je pričao Spitz. 

Spitz je u nevjerojatnom podvigu uživao samo nekoliko sati, a onda se dogodio užas 

Nažalost, u veličanstvenom podvigu Spitz je uživao samo nekoliko sati. U rano jutro, oko 4:35, osmorica pripadnika palestinske terorističke organizacije Crni rujan, odjeveni u sportske trenirke s puškama i bombama u svojim sportskim torbama, neometano su ušla u olimpijsko selo. Palestincima su nesvjesno pomogli kanadski sportaši koji su se vraćali iz noćnog izlaska.

Zamijenivši ih za sportaše, Kanađani su mirno pustili Palestince u Selo, a ovi su odmah provalili u dio u kojem su bili smješteni izraelski sportaši. Na licu mjesta su ubili hrvačkog trenera Moshu Wienberga, a posebno su se iživljavali na bivšem aktivnom pripadniku izraelske vojske i sudioniku Šestodnevnog rata 1967., dizaču utega Yossefu Romanu.

Mučili su ga i kastrirali prije egzekucije. Devetorica ostalih su oteta. Pregovori i akcija oslobađanja doživjeli su katastrofu. Ubijeno je jedanaest izraelskih sportaša, pet terorista i jedan policajac. 

Cijeli svijet je napeto pratio događaje, a svaka nada u mogući pozitivni završetak završena je kad se u eter ABC-ja javio reporter Jim McKay i rekao kako su "nažalost, svi pobijeni".

"Manje od 24 sata nakon što sam osvojio svoje sedmo olimpijsko zlato osjetio sam zbunjenost i užas zbog onog što se dogodilo", rekao je Spitz za Laureus.com.

"Tog dana je najveći sportski događaj pretvoren u masakr i okrenuo je moju percepciju sporta naglavačke. Trebalo je 50 godina da priznam da sada u potpunosti razumijem pravu inspiraciju i snagu sporta."

Spitz nije imao pojma što se događalo. Nakon završne ceremonije, onako iscrpljenog, novinari Sport Illustrateda Heinz Kluetmeier i Jerry Kirshenbaum odveli su ga na večeru. Iako je zakleti antialkoholičar, nagovorili su ga da popije čašu ili dvije vina. Kad se vratio u Selo, odmah je zaspao i probudio se oko 9 sati. Otišao je na presicu, ali odmah mu je bilo jasno da nešto nije u redu. Prišli su mu dužnosnici MOO-a i dvojica američkih trenera i pitali ga je li čuo što se dogodilo. 

"Nisam imao pojma što se zbiva. Presica je bila otkazana, a u press-centru su imali jake zoom objektive i izravno smo gledali što se događa. Tada sam prvi put vidio mladića s maskom na licu kako razgovara s nekom djevojkom. Ta je djevojka bila krizni pregovarač. Nismo imali zvuk, samo sliku. Sve je izgledalo kao da gledamo usporenu snimku. Policija me otpratila do moje sobe, a tamo me čekao kancelar Njemačke Willy Brandt, koji mi je rekao da će sve biti u redu i da će se oni pobrinuti za mene." 

Čitav svijet je mislio da je on prava meta napada i tajno je, s dekom preko glave, odveden na aerodrom

Kako je Spitz Židov, strahovalo se da je on, kao simbol cijelih Igara i najveći sportaš modernog doba, prava meta terorista. Ubrzo je odveden iz svoje sobe i privremeno je smješten na tajnu lokaciju uz pratnju naoružane straže.

"Bilo je nadrealno. Sjedio sam u toj nekoj sobi i gledao televiziju. Stalno su se mijenjale informacije o meni. 'Vjerujemo da je Mark Spitz prebačen u Italiju', glasio bi jedan izvještaj, a drugi bi to demantirao: 'Ne, imamo najnovije informacije, Spitz je tijekom dana prebačen u Švedsku.' Čitavo to vrijeme ja sam sjedio u sobi i razmišljao što napraviti", pričao je Spitz.

"Trenera i mene su ubacili u nekakav automobil, polegli su nas na stražnje sjedalo i prebacili su deku preko mene. Odvezli su nas do aerodroma i ušli smo u avion za London. I dalje nisam znao što se sve dogodilo u Njemačkoj. Tek u Londonu mi je čuvar rekao da su svi pobijeni.

Iz Londona sam poletio za Sacramento, a tamo su me dočekali Ronald Reagan i pripadnici Tajne službe. Tajna služba je bila stalno uz mene iduća tri mjeseca. I danas često ne vjerujem da sam tamo bio u tom trenutku i da sam prošao kroz taj užas", rekao je slavni plivač, koji je ipak odbacio mogućnost da je i on kao najpoznatiji Židov na svijetu bio meta terorista:

"Sjajno pitanje, ali mislim da im ja nisam bio u planovima. Za nešto onako, za onakvu akciju, potrebno je višemjesečno planiranje. Svi su znali da sam Amerikanac, ali i da sam Židov. Osvojio sam toliko medalja. Svi su znali gdje sam. Da su imali namjeru doći po mene, mogli su to napraviti vrlo lako. Tako da nisam baš osjećao da sam bio u velikoj opasnosti."

Tog kobnog jutra, kad se dogodio masakr i kad je bilo jasno da ima žrtava, Spitza su na prepad uhvatili novinari i pitali ga za komentar. Zbunjen, preplašen, potpuno dezorijentiran, kratko je rekao da "misli da su ubojstva u olimpijskom selu tragična i da više nema komentara".

Mnogi su tu šturu i doslovce nasilu izvučenu izjavu protumačili kao potpuni manjak empatije prema onom što se dogodilo i uslijedile su brojne kritike. Posebice kad se saznalo da je Spitz pregovarao o svojoj budućoj filmskoj karijeri i dogovarao neke unosne sponzorske ugovore, dok su taoci i dalje bili živi.

Spitz je zbog jedne fotke postao prvi sportski seks-simbol na svijetu, a zbog iste su ga brojni napali 

Neposredno prije nego što je poletio kući za Kaliforniju, Spitz se fotografirao za njemački časopis Stern. Bila je to jedna od najslavnijih fotografija 20. stoljeća. Na njoj je Mark pozirao samo u kupaćim gaćama sa sedam zlatnih medalja oko vrata i naoružan samo neodoljivim osmijehom te prepoznatljivim brkovima.

"Spitz je bio prva muška sportska zvijezda koja je postala seks-simbol. Četiri godine prije nego što je slavni poster Farre Fawcett bio na zidovima u svim dječačkim sobama u Americi, poster Marka Spitza visio je u svakoj djevojačkoj sobi. Svaka djevojka koja je držala do sebe imala ga je na zidu. Ta fotografija je bila preteča svega onoga što ćemo imati godinama kasnije, kad su tijela slavnih osoba postala javna roba", na svom blogu je napisao novinar i sociolog Rob Frydlewicz.

Međutim, i taj fotosešn je bio sporan jer je Mark pozirao neposredno nakon tragedije. Postojala su oprečna razmišljanja je li Spitz u tom delikatnom i osjetljivom trenutku trebao to napraviti i je li bilo primjereno pregovarati o novcu neposredno nakon što su ljudi njegove vjere brutalno pobijeni. 

"Mislim da nisam napravio ništa loše i da mogu vratiti vrijeme, napravio bih sve isto", rekao je Spitz u razgovoru za The Times 1982. Godinama kasnije u intervjuu za Swimming World je pojasnio svoje odluke iz kolovoza 1972.

"Naravno da je to snimanje bilo posve nevažno kad znamo kakva se drama odvijala. Međutim, taj posao sam dogovorio puno ranije, ugovor je bio težak 50 tisuća dolara i smatrao sam da bi bilo od mene neozbiljno da se ne pojavim. Također, svi sponzorski ugovori koje sam tada potpisao bili su u skladu s mojim načinom života. Potpisao sam s tvrtkama koje se bave kupaćim kostimima, a nikad nisam uzeo ni centa od nekog tko proizvodi alkohol ili duhanske proizvode."

Nije imao više sportskih motiva i proganjao ga je užas koji je doživio. Sa samo 22 godine je prekinuo karijeru

Unatoč navedenim kritikama u nekim medijima, Spitz je kod kuće u Americi dočekan kao heroj. Njegov agent je rekao da je Mark najveći američki junak od Charlesa Lindbergha i jedan od tek dvojice ljudi čija imena zna baš svaki Amerikanac. Drugi je bio predsjednik Richard Nixon. Ipak, sve ono što se Spitzu dogodilo u Münchenu tog ljeta, i ono dobro, a i ono loše, ostavilo je preveliki trag. Sa samo 22 godine odlučio je prestati s plivanjem. 

Osvojio je sve, bio je svjetski rekorder u svakoj disciplini koju je plivao, a s tih sedam zlatnih medalja debelo je premašio i osnovni cilj koji si je zadao uoči Igara u Mexico Cityju. Nije više imao nikakvog motiva ući u bazen. S druge strane, potresla ga je i tragedija i, kako je sam priznao, masakr je ostavio ogromne mentalne posljedice. 

"Da sam nastavio plivati nakon tragedije, nisam siguran da bih imao isti fokus", rekao je Spitz, koji se sve više vezao za vjeru svog oca. Nekoliko je puta bio u Izraelu kako bi prisustvovao Makabejskim igrama (neki ih nazivaju židovskim olimpijskim igrama) i tamo se susretao i družio s obiteljima pobijenih Izraelaca u Münchenu. 

"Zamislite, moji najveći uspjesi u karijeri i masakr su se dogodili samo desetak kilometara od nacističkog logora smrti Dachauu. Nevjerojatno mi je da je i 27 godina nakon Drugog svjetskog rata i dalje bilo luđaka koji su ubijali Židove samo zato što su Židovi", rekao je Spitz u razgovoru za Swimming World 2002., na 30. godišnjicu minhenske tragedije. 

Nakon što se vratio kući, nakon što se ostavio plivanja, Spitz je bio malo izgubljen. Logično. U trenutku je prekinuo voditi jedini život koji je poznavao. Imao je puno ideja, tražio se, pokušavao je sve i svašta, ali nije imao pretjerano uspjeha u tim potragama. Najprije se želio okušati u šoubiznisu i sanjao je holivudsku karijeru. 

Sanjao je Hollywood, ali od toga nije bilo ništa

Kao junak Amerike, u početku se par puta pojavio u popularnim emisijama Boba Hopea, Johnnyja Carsona i Sonnyja & Cher. Blago rečeno, bilo je užasno. Hollywood je prestao zvati, a prestao je dobivati pozive da gostuje čak i u običnim komercijalnim reklamama.

Jedno vrijeme je pokušavao biti televizijski voditelj, ali jednostavno nije imao talenta za to i nakon par godina posve je nestao iz javnosti. Ipak, zahvaljujući izgledu, potpisao je brojne i unosne ugovore s firmama kao što su Xerox, Kodak, Bausch & Lomb, General Motors, General Mills i brojne druge.

Premda je bio najpoželjniji neženja u Americi i mogao je birati ženu koju god je želio, Spitz se zaljubio u kćerku jednog od očevih poslovnih suradnika. Bilo je dovoljno da vidi njenu sliku. Manje od godine dana nakon Münchena, Mark i Suzy Weiner, studentica kazališta na UCLA-u i honorarni model, vjenčali su se.

Uvijek je govorio kako je taj poziv koji je uputio Suzy nakon što je vidio njenu fotografiju bio najbolji potez koji je u životu napravio. I dandanas su zajedno i, kako kažu oboje, zaljubljeni kao i prvog dana. 

Nakon niza promašenih investicija Mark je pronašao nešto u čemu je odličan. Možda ne tako dobar kao što je bio u bazenu, ali dovoljno dobar da zaradi milijune i uživa u tome što radi. Otvorio je uspješnu tvrtku za nekretnine na Beverly Hillsu.

Šokirao je svijet kad se probao kvalificirati u Barcelonu s 42 godine

Godinama je izbjegavao bazen, tko zna kakva su mu se sjećanja vraćala na pomisao da bi mogao opet zaplivati, no na iznenađenje cijelog svijeta, 20 godina nakon Münchena, u 42. godini i bez brkova, odlučio je probati plasirati se na Igre u Barceloni 1992. Dvije godine je uporno trenirao, ali nije imao šanse. 

Bilo mu je potrebno vrijeme od 55:59 da bi otišao u Španjolsku, a plivao je skromnih 58:03. Nije bio razočaran. Taj izazov mu je valjda bio potreban da sam sebi vrati neke stare dugove i da se jednom zauvijek oprosti od bazena. Jer onaj oproštaj iz 1972. je zapravo bio očajnički bijeg. Danas živi u Los Angelesu sa suprugom i ima dva sina. Jedri, putuje, planinari, radi sve ono što prije nije mogao zbog plivanja. Jedno je vrijeme bio i motivacijski govornik, a oni koji su ga slušali kažu da je bio jako dobar u tome.

Danas uživa u životu i tu i tamo se sjeti što je napravio tog čudesnog, ali i tužnog rujna 1972.

Veliki je protivnik dopinga i zlouporaba droga u plivanju, a u rujnu 1999. je izazvao veliku aferu kad je javno rekao kako MOO ima potrebnu tehnologiju da testira sve moguće lijekove, ali da odbija to učiniti zbog jakog utjecaja Rusije i Kine. Ukratko, kako sam kaže, uživa u životu i tek je danas svjestan što je napravio onog čudesnog, ali i tužnog rujna 1972.

"Kad sam ušao u poslovni svijet, želio sam se okružiti s najboljim ljudima za suradnju. Smatram da je puno bolje imati i glupu ideju, ali okružiti se korporativnim superzvijezdama, nego imati najbolju ideju, a loš tim oko sebe. To je recept za katastrofu. Kao sportaš sam naučio da slatki miris uspjeha mogu ponoviti samo oni koji su ga već iskusili.

Shvatio sam da sam uspješan tek kad sam otišao u mirovinu. Osvrnuo sam se i pomislio: 'Vau, kakvo fantastično putovanje', za Morning Post je rekao čovjek koji je osvojio sve osim što nije bio svjetski prvak. Zašto nije bio? Pa zato što se prvo svjetsko prvenstvo održalo 1973., godinu dana nakon što je prestao plivati.

Sjećate se, bilo je to ono svjetsko prvenstvo na koje su svi ruski plivači došli s brkovima. Jer im je tako rekao Mark.