DOK SE LUKA Dončić bori za naslov NBA prvaka, jedna je druga slovenska košarkaška legenda bila u Zadru kao panelist na Sunset Sports Media Festivalu. Boštjan Nachbar, dugogodišnji slovenski reprezentativac, koji je šest godina proveo u NBA ligi (od 2002. do 2008.) te igrao za europske velikane poput Benettona, Efesa i Barcelone, danas je direktor u ELPA-i, sindikatu euroligaških igrača.

U razgovoru za Index Nachbar (44) je govorio o svojoj novoj karijeri, ulozi Udruge euroligaških igrača u europskoj košarci i problemima koje rješava i s kojima se susreće. Objasnio je značaj Luke Dončića za slovensku košarku i najavio kvalifikacijski turnir za Olimpijske igre, na kojem će u Ateni Hrvatska i Slovenija biti u istoj skupini.

Prisjetio se i velikih okršaja slovenske i hrvatske reprezentacije kroz povijest, kao i incidenta zbog kojeg je kratko u Hrvatskoj bio "državni neprijatelj broj jedan" zbog geste rezanja grkljana prema grupici bezobraznih navijača koja je pogrešno protumačena, te otkrio da su mu dvije najdraže uspomene iz bogate karijere vezane baš za hrvatske legende.

Što je ELPA i koja je vaša uloga u njoj?

ELPA je krenula tek prije šest godina, a NBPA postoji 6-7 desetljeća, baš zbog toga bilo je bitno da se organizira udruga igrača na najvišoj europskoj razini. Moja uloga kao managing directora je da sam u stalnom kontaktu s igračima i menadžmentom Eurolige, svake tri godine potpisujemo kolektivni ugovor, rješavaju se problemi između igrača i lige, ugrubo.

Dosta putujem, viđam se s igračima iz svih 18 klubova, dio mog posla je i biznis menadžment, a moja uloga je da štitim prava igrača i da dižemo standarde lige, da igrači imaju što dulje i bolje karijere. Potpisali smo prvi kolektivni ugovor 2021., u srpnju potpisujemo novi, dotad su sve kontrolirali klubovi i liga, s nama se igrači više mogu posvetiti košarci.

Na što se igrači najviše žale? Je li teže održavati Amerikance nego Europljane?

Amerikanci su najmanji problem jer razumiju snagu sindikata, imaju to u kulturi i s njima realno nemamo problema, oni su na početku to najviše i gurali. Počeli smo s osnovnim stvarima kao što su singl sobe za igrače, maknuli smo sticker reklame na terenima koje su opasne zbog ozljeda, napravili smo sustav kad igrači nisu plaćeni koji je brz, efektivan i igrači ne plaćaju ništa, nakon 15 dana prijavi ELPA-i, ELPA Euroligi i ona blokira klub da ne može dovoditi nove igrače dok ovog ne podmiri.

Taj sustav je gotovo počistio ligu, dogodi se još poneki primjer, ali rijetko. Postigli smo da svaki igrač ima pravo ići kod svog doktora po drugo mišljenje kod ozljeda jer klub nekad gleda svoje interese. Komercijalne prilike za igrače, marketing igrača je loš, ne priča se o njima kao zvijezdama, a sljedeći veliki korak su penzije za igrače. Kad imaš oko 290 igrača u telefonu, možete zamisliti koliko je posla.

Čega se klubovi moraju pridržavati iz kolektivnog ugovora da bi sudjelovali u Euroligi?

Svi klubovi moraju ispuniti određene minimume da bi mogli sudjelovati u Euroligi, a bitno je da taj minimum raste iz godine u godinu, i oko trajanja priprema, termina treninga nakon utakmice... Kolektivni dogovor donio je puno više profesionalizma u Euroligu.

Hrvatska i Slovenija odavno nemaju euroligaše, izgleda kao da više ni neće. Postoji li način da se vrate?

Ne želim biti previše pesimističan, ali treba biti realan. Vremena su se promijenila. Dobro je to što je košarka postala ozbiljan biznis, ali loše je to što neke zemlje ne mogu to pratiti, a to su ponajviše balkanske zemlje, osim Srbije, koja također ima svoje probleme jer se i njihovi klubovi jedva izbore za budžet za sudjelovanje. Jedino ako bi se uključio neki bogataš iz Saudijske Arabije, neće skoro biti prilike da se neki klub uzdigne na taj nivo. Budžet od 10-12 milijuna godišnje u Sloveniji ne možemo ni zamisliti. Mene osobno to boli, ali to je pravac u kojem košarka ide.

Za razliku od klupske, u Sloveniji se reprezentativna košarka jako dignula s Lukom Dončićem.

To je na individualnoj razini, Luka je samo jedan. Možemo se pitati što bi bilo s košarkom u Sloveniji da nije bilo Gorana Dragića i sada Luke Dončića. Ne znam hoće li iduća generacija imati takvog igrača, a onda bismo o slovenskoj reprezentativnoj košarci mogli pričati kao o hrvatskoj - koja je kvalitetna, ali nije u vrhu.

Dio problema je u tome što klupska košarka više nema kontakt s vrhom Europe. Cijela naša generacija odrasla je na tome što smo pratili Olimpiju u Euroligi i što smo imali mogućnost igrati za Olimpiju u Euroligi. Ja sam kako klinac igrao po 20 minuta Euroligu i u Laškom, grad od niti 5000 stanovnika imao je euroligaša. Tu sam dobio iskustvo za poslije, Benetton, NBA...

Danas većina igrača ode s 15-16 godina u Italiju, Španjolsku i tamo se izgube, jer oni dovedu 20 klinaca iz svake generacije i proguraju možda jednog. Mi smo imali tu prednost da su klubovi trebali nas, mlade igrače, koji su mogli igrati na tom nivou. Sad to više ne postoji.

Koliko je Dončić zaslužan za rast košarke u Sloveniji i koliko ga ljudi doživljavaju kao svoga budući da je otišao s 13 godina i nikad ga zapravo nisu gledali kod kuće?

U Lukinom slučaju to nije toliko bitno jer je od 2017. nadalje uvijek igrao za reprezentaciju. Puno gore bi bilo da je prošao slovenske klubove, bio Mozart košarke - da ga usporedim s Draženom - a onda otišao u NBA i da ga više nikad ne vidimo. Luka ima nevjerojatan osjećaj pripadnosti reprezentaciji i svaka mu čast što svake godine igra. Prije ili kasnije će uzeti neku pauzu jer tijelo to ne može izdržati. Ovo ljeto? Mislim da će ovisiti o ishodu finala, sigurno će mu trebati pauza.

Koliko bi Slovenija bez Dončića mogla računati na visoke plasmane?

Mislim da bi i bez njega svaki put odlazila na Europsko prvenstvo, dobila poneku utakmicu, bila OK reprezentacija. Ali on nije igrač koji igra samo za sebe. On igra skoro svih 40 minuta, daje 30 poena, ali i sve oko sebe čini boljima. Igrači poput Čančara, Prepeliča, Zorana Dragića, Mikea Tobeyja najbolje igre u karijeri postigli su u reprezentaciji. Zbog Luke.

On je taj koji sve diže na viši nivo. Dakle, nije reprezentacija bolja samo zato što on igra, nego zato što i svi ostali uz njega igraju bolje. To je razlika koju on donosi. On je superzvijezda, poštuju ga i protivnici i suci i cijela FIBA. On, Jokić, Antetokounmpo, Stephen Curry, LeBron James, to je taj nivo.

Ako Dallas osvoji naslov, možemo li govoriti da je danas najbolji igrač na svijetu?

Mislim da je jedan od trojice najboljih, a ako osvojiš, to je samo još jedan argument. Tu je i Jokić i Antetokounmpo kad nije ozlijeđen kao ove godine. Nijedan drugi igrač ne igra kao on, donosi i koševe i skokove i asistencije i važne poene... Puno igrača ima dobru statistiku, ali rijetko postignu neki važan koš, a Luku se u svakoj utakmici čeka, ne samo da šutne nego i da zabije.

Još se ne zna hoće li Dončić igrati za Sloveniju, ali Giannis će sigurno igrati za Grčku. No, je li Grčka jača s njim ili bez njega?

To je dobro pitanje jer Giannis je drukčiji tip igrača. Za NBA pravila je nevjerojatan, po FIBA-inim pravilima možda ne toliko impaktan, dok će Luka biti jednako dobar po pravilima NBA-a, FIBA-e ili Marsa. To je prava kvaliteta igrača.

Teško je reći tko će proći kvalifikacije, to je lutrija, to je jedan dan, jedan šut, jedna sudačka odluka... Ne mogu s uvjerenjem reći ni da će Slovenija dobiti Grčku u finalu ni da će izgubiti.

A Hrvatska, ima li kakve šanse?

Hrvatska ima izuzetno talentiranu ekipu svake godine. Bogdanović neće igrati, a vrlo je bitan, pa možda više pada na Marija Hezonju, koji se ove sezone pretvorio iz jako dobrog igrača u zvijezdu Eurolige, puno je odrastao kao čovjek. On je već godinama moj dobar prijatelj i baš mi je drago da igra tako dobro. 

O njemu će ovisiti puno, igra s mnogo energije i njegova dobra igra mijenja energiju ekipe, može s 2-3 akcije promijeniti cijelu utakmicu i to će Hrvatska trebati.

Vi ste kao igrač imali dosta okršaja s Hrvatskom, a tu se posebno pamti četvrtfinale EP-a 2009. Čega se sjećate iz te utakmice ili nekih drugih protiv Hrvatske?

Iz 2009. se više od same utakmice sjećam cijelog prvenstva jer nam je to bilo prvo na kojem smo se borili za medalju, što je bilo velik uspjeh, a na kraju smo izgubili za par poena. Igrao sam protiv Hrvatske i 2010. na SP-u, pa 2013. na Eurobasketu u Sloveniji i to je uvijek bilo posebno. Uvijek je postojao taj nacionalni aspekt, zdravo rivalstvo slovenskih i hrvatskih navijača, a mi igrači smo to itekako osjećali, znali smo da ta utakmica znači malo više, ali samo na dan utakmice.

Zbog toga je bilo posebno igrati protiv Hrvatske, ali i protiv Srbije i svih drugih zemalja bivše Jugoslavije, možda najviše zbog toga što su starije generacije na sve nas stavile to opterećenje. Ali sve je bilo na vrlo pozitivnoj razini i ja iz tih utakmica imam samo dobra iskustva.

Ipak, dio hrvatske publike sjeća vas se po gesti rezanja grkljana prema hrvatskim navijačima nakon pobjede u Poljskoj 2009., jer su mislili da se odnosi na cijelu naciju. Što se tada dogodilo?

Meni je vrlo žao zbog toga, bio sam vrlo opterećen time i poslije u polufinalu jer nisam ni razmišljao da je ta gesta na nacionalnoj razini. To nije imalo veze sa Slovenijom i Hrvatskom, nego s događajima pored terena. Bilo je nekoliko navijača koji su počeli direktno napadati mene, moju obitelj, majku, i u trenutku kad je utakmica završila, to je izašlo iz mene.

Odmah mi je bilo žao jer sam znao da će mnogi pomisliti da to znači nešto više, a bilo je upućeno samo nekolicini ljudi koji su mi govorili stvari kakve nikad ni prije ni poslije nisam čuo. 

I prije i poslije toga imao sam nevjerojatno dobre prijatelje iz Hrvatske, a dvije najdraže uspomene iz karijere su mi fotografija s Draženom Petrovićem kad sam bio klinac i tenisice Tonija Kukoča koje mi je potpisao kad smo prvi put igrali u NBA-u. 

Tko vam je od hrvatskih suigrača ostao u najjačem sjećanju?

Igrao sam s Antom Tomićem, Nikolom Vujčićem, s Mariom Stojićem u Benettonu... U Sloveniji sam kao klinac sigurno igrao s dosta Hrvata, s Veljkom Petranovićem kad je bio stari veteran, Ivan Sunara mi je bio trener u Sloveniji, Velimir Perasović u Efesu, gdje je Tomica Mijatović tada bio pomoćni. Imao sam puno hrvatskih suigrača i trenera i baš sa svima imam dobar odnos.

Može li na Olimpijskim igrama itko ugroziti Amerikance u ovakvom, najjačem sastavu?

Možda Srbija i možda Francuska, to su dvije države koje će imati priliku jer imaju dosta talenta i iskustva, kvalitetu da na jednoj utakmici iznenade.

Koja biste NBA pravila voljeli vidjeti u Europi i obrnuto?

Ne bih pomicao tricu do NBA udaljenosti, OK je tu gdje jest, ali uveo bih u europsku košarku pravilo obrambene tri sekunde, što bi potpuno promijenilo igru i to mi se sviđa. Iz NBA-a bih uzeo i pravilo da se ne može lopta skidati s obruča. Ostavio bih četvrtine od 10 minuta, 12 je previše. Kontakt? U obrani bih napravio balans između gotovo nedopuštenog kontakta u NBA-u i pretjeranog kontakta u Europi.

Kako gledate na potencijalni ulazak Dubaija u Euroligu?

Svi to rade. Tamo su već i Formula 1, UFC, tenis, golf, football, NBA igra predsezonske utakmice. Euroliga kao biznis mora uraditi nešto na tom prostoru da bi bila progresivna. Ako se nađe model da klub iz Dubaija donese neki novi aspekt, ne samo novac, to bi bilo super, da pomogne europskoj košarci da ne bude više biznis koji gubi novac.

Novo tržište je možda čak potrebno da spasi europsku klupsku košarku. Klubovi gube novac, liga nije tako profitabilna kao što bismo željeli. Proizvod je dobar, ali biznis oko njega nije i možda je zato potrebno novo tržište, inače se bojim da će NBA sve pojesti. Sad je objavljeno da NBA potpisuje televizijski ugovor na 76 milijardi dolara. Mislite da s takvim novcem ne mogu pokucati na vrata Europe i reći da bi oni na naše tržište? Samo je pitanje vremena.

Koliki je udarac za europsku košarku to što NCAA sad može plaćati igrače?

Velik je udarac jer ne možeš spriječiti mlade igrače da imaju svoj put i zarađuju novac, to je realnost. Ali veći je problem što učiniti s igračima koji se nakon 3-4 godine vraćaju u Europu. Znam da neće biti spremni za Euroligu, što znači da ih čeka teška realnost da će iz NCAA-a otići u drugi, treći, četvrti razred europske košarke.

To je problem, što se nitko ne brine što će biti s igračima koji tamo ne uspiju. Tamo će igrati pred 20.000 ljudi, zarađivati 200.000 dolara, a onda se vratiti u drugu slovensku ligu. Europski klubovi još nemaju nikakav plan što s takvim igračima jer su u Euroligi bitne samo pobjede i malo trenera daje priliku mladim igračima, malo tko radi dugoročno jer se klubovi boje ispadanja iz lige, gubitka sponzora, velik je pritisak na njima. NBA je biznis broj jedan na svijetu i uvijek će uzeti najbolje talente, ali veliko je pitanje što će biti s onima koji tamo otpadnu.

Dallas gubi 2:0 u NBA finalu od Bostona, ima li još nade za Dončića?

Nije kraj, Luka je Luka, Kyrie je Kyrie, vraća se serija u Dallas i još vjerujem da će biti zanimljiva, otići u šest ili sedam utakmica, iako Boston ima dovoljno talenta da sve riješi u četiri ili pet.