MARK VIDUKA dobro je poznat na Otoku po svojim nastupima u Celticu, Leeds Unitedu, Middlesbroughu i Newcastle Unitedu, ali njegova priča puno je šira od desetljeća provedenog u Velikoj Britaniji. Australska migrantska povijest bila je i plodna i razdorna u oblikovanju tamošnjeg nogometnog krajolika.

Upravo je iz takvih previranja Mark Viduka stekao svoje ime, postao sila u europskom nogometu, a zatim se povukao u zaborav, ali ne prije nego što je zaslužio svoje mjesto među australskim velikanima. Ovo je njegova priča, piše Planet Football.

Sukobi u predgrađima

Australski nogomet bio je sasvim drugačiji '90-ih godina. Konteksta radi, Socceroosi se nisu plasirali na Svjetsko prvenstvo od svog prvog nastupa 1974. godine, kada nisu postigli nijedan pogodak. Zarobljene u nogometnoj opskurnosti Oceanije, utakmice reprezentacije bile su procesija dominacije nad malim otočnim nacijama, isprekidana razočaranjima u međukontinentalnim doigravanjima.

NSL je bio nacionalno natjecanje s vatrenim navijačima, ali bez ulaganja i u očima javnosti bez uljuđenosti. Klubovi su uglavnom bili osnovani duž različitih etničkih linija. Talijani, Grci, Makedonci, Mađari, Hrvati i Jugoslaveni sudarali su se svaki tjedan u predgrađima. Nogomet je bio dobar, ali uvijek je bio praćen nizom geopolitičkih obračuna.

S pravom ili ne, ligu je tvrdoglavo bijela Australija stigmatizirala kao ludnicu. Igrati "nogomet" značilo je odustati od asimilacije u cjenjenijim aktivnostima kao što su kriket, ragbi i australski nogomet.

Lijeni talent

Mark Viduka, rođen u Melbourneu od ukrajinsko-hrvatske majke i oca Hrvata, debitirao je za Melbourne Knightse (bivši Melbourne Croatia) kao 17-godišnjak. Odigrao je samo dvije pune sezone i dvaput je osvojio Zlatnu kopačku i Medalju Johnnyja Warrena za najboljeg igrača lige. Također je vodio Knightse do njihove prve NSL titule 1994./1995.

Bio je daleko najveći talent u svojoj zemlji, ali nije se činilo da mu je stalo do toga da se tako ponaša. Bio je uvjeren u svoje sposobnosti, ali osjećao se nelagodno pod svjetlima reflektora. Na pitanje što voli raditi izvan nogometa, Viduka je odgovorio: "Spavati."

Osvrćući se na nagađanja o svojoj budućoj karijeri, rekao je sljedeće: "Mislim da bih se mogao uklopiti u većinu europskih liga. Nisam previše sklon Engleskoj, mislim da je malo prebrza za mene, a ja sam pomalo lijen igrač. Ne volim baš toliko trčati."

Unatoč očitom talentu i činjenici da je Viduka do tog trenutka već bio reprezentativac Australije, zbog bliske veze s Hrvatskom nije bio baš posvuda popularan.

"Je li neophodno da svaki put kad postigne gol pozdravlja na fašistički način i ljubi hrvatsku zastavu na dresu? Ako toliko voli Hrvatsku, neka se vrati u zemlju svojih roditelja", napisao je 1994. jedan njegov kritičar.

Viduka se nasmijao na kritike. "Starci to vole... Mislio sam da će me tako zavoljeti", rekao je o svom slavlju, ali u maloj bari australskog nogometa tinejdžer se razočarao pod teretom očekivanja i ozljeda.

U trening-kampu Olyroosa u Perthu Viduka se slomio, nije mogao hodati. Razvio je ozbiljan slučaj osteitis pubisa (često neizlječiva upala prepona). Budući da je godinama prije bio označen kao visokorizičan na Australskom institutu za sport, trebao je slijediti strogi režim istezanja.

"Nikad nije imao problema na AIS-u, uvijek je bio u formi i nikada nije propuštao trening", rekao je Ron Smith, Vidukin dugogodišnji mentor, te dodao: "Kad sam ga pitao o tome, rekao je: 'Da budem iskren, radio sam istezanje u Knightsima, ali suigrači su me ismijavali i prestao sam to raditi. Rekli su mi da ne moram raditi sve te gluposti.'"

Srećom, zahvaljujući višemjesečnom liječenju Viduka se uspio vratiti u pogon. Ali taj će slučaj utjecati na njegovu fizičku spremnost u godinama koje dolaze.

Zov Hrvatske

Godine 1995. došlo je vrijeme za odlazak u inozemstvo. Stigle su ponude iz Borussije Dortmund i Japana. U isto vrijeme prvi hrvatski demokratski izabrani predsjednik Franjo Tuđman bio je u službenom posjetu Australiji.

Tuđman je prioritetno tražio susret s Vidukinom obitelji. Iznio je svoj plan da Dinamo Zagreb (tada Croatia Zagreb) postane nogometna sila u Europi, pokazujući na taj način hrvatski talent svijetu. I želio je to ostvariti uz pomoć Viduke.

Tuđman je ponudio da 19-godišnjaka odmah preveze u Hrvatsku svojim privatnim zrakoplovom. Iako je isprva odbio, australski napadač je nekoliko tjedana kasnije došao u Zagreb. Nažalost, kakve god je iluzije Viduka imao o očevoj domovini, stvarnost ih je uskoro razbila. Hrvatska je tek 1991. proglasila neovisnost od Jugoslavije i još uvijek je bila opterećena ratom kad je Viduka stigao.

Tuđman je bio figura koja je izazivala podjele, a kako je padala njegova popularnost, tako je padala i popularnost njegovog nogometnog ljubimca. Unatoč tome što je pomogao zagrebačkom klubu da triput zaredom osvoji dvostruku krunu, Viduki je bilo dosta.

Croatijini navijači počeli su mu zviždati, čak i kad je zabijao u derbiju protiv splitskog Hajduka. "Pomislio sam, ovo nije nogomet", kasnije se prisjetio Viduka, kojeg je boravak u Zagrebu očito uzdrmao. 

Dokazivanje u Celticu i Leedsu

Tri dana nakon dolaska u Glasgow odletio je kući u Melbourne zbog stresa i razmišljao je o potpunom napuštanju nogometa.

Vratio se u jeku velikih kritika na račun njegova mentalnog zdravlja i u drugom dijelu sezone. Pozitivno je eksplodirao 1999./2000. postigavši 25 golova u 28 prvenstvenih utakmica u svojoj jedinoj punoj sezoni za Celtic te je osvojio nagradu za najboljeg igrača godine u Škotskoj.

Takva je forma potaknula Leeds United da plati šest milijuna funti za njegove usluge, a njegovo partnerstvo s Alanom Smithom pomoglo je klubu iz Yorkshirea u iznenađujućem plasmanu u polufinale Lige prvaka 2001. godine.

No vrhunac je dosegao svoje sljedeće sezone u pobjedi nad Liverpoolom 4:3 na Elland Roadu, u kojoj je postigao sva četiri gola. Bila je to razorna prezentacija svih njegovih vještina. Dvaput je prebacio vratara, graciozno skočio za gol glavom i napravio piruetu kojom je "polomio" koljeno Patrika Bergera kao perec.

Bio je to Viduka na svom vrhuncu - prijetnja u zraku, ali veličanstven s loptom u nogama. Imao je briljantan osjećaj za loptu, a njegova građa bila je samo bonus. I to ga je činilo prokleto opasnim. Mogao se okretati, fintirati i bježati bespomoćnim braničima. Što su ga suparnici više pritiskali, imao je više prostora za vješta dodavanja za Smitha, Harryja Kewella i Leeja Bowyera.

Najbolje od svega, na kraju te utakmice protiv Liverpoola, umjesto da uživa u slavi i da se šepuri, on poput djeteta maše kameri i kaže: "Bok, mama!"

David O’Leary vjerojatno nikad nije osjetio veću ljubav od one koju je tog dana pokazao prema Viduki. Nevažno je što je bio u braku više od 30 godina.

Svjetsko prvenstvo i ostavština

Nešto se promijenilo u australskom nogometu 2005. Socceroosi su pobijedili Urugvaj i plasirali se na Svjetsko prvenstvo. Prave stvari dogodile su se neposredno prije toga. Nakon slomljenog srca u Melbourneu 1997. i neprijateljstva u Montevideu 2001., navijači su se okupili. Kolektivni nagon zamijenio je ravnodušnost, publika u Sydneyju bila je agresivna, razularena, ali ujedinjena.

Viduka je nosio kapetansku traku tijekom najvećeg sportskog trenutka Australije. Iako je promašio jedanaesterac tijekom raspucavanja, njegova asistencija za pogodak Australije omogućila je izvođenje jedanaesteraca.

Na samom Svjetskom prvenstvu vodio je Australiju u posljednjoj utakmici skupine protiv Hrvatske u Stuttgartu. Socceroosi su imali sedam članova momčadi hrvatskog podrijetla. Hrvatska je imala tri igrača odgajana u Australiji, uključujući trostrukog dobitnika žutog kartona Josipa Šimunića.

Bio je to još jedan veliki trenutak za australske navijače. Imali su talentiranu skupinu igrača koja je mogla birati zastavu, na čelu s Vidukom. I odabrali su Australiju. Zatim su bili bolji i prošli u drugi krug.

Viduka više nije imao dinamičnost iz mladosti zbog stalnih ozljeda. Ali bio je žarišna točka australskog napada i simbol galvanizirane nogometne javnosti. Desetljeće ranije bio je magnet za uzvike "vrati se odakle si došao". Do 2006. više nije bio Hrvat rođen u Australiji. Bio je Australac hrvatskog podrijetla. Nije bio lijen, bio je vođa.

Neki smatraju da Viduka nije uspio najbolje iskoristiti svoju karijeru. Povukao se iz reprezentacije u dobi od 31 godine i potpuno se umirovio s 33 godine zbog niza ozljeda.

U svom najboljem izdanju bio je prekrasno instinktivan igrač s beskonačnim vremenom na lopti - najkompletniji igrač kojeg je Australija proizvela. Ipak, s obzirom na njegovu problematičnu radnu etiku i nelagodu zbog slave, zapravo je nevjerojatno ono što je postigao.

Zbog iracionalne pohlepe navijača, kada se nazire tračak potencijala, od igrača se zahtijeva da rade prema tom standardu, s robotskom pouzdanošću, sve dok publika ne kaže da mogu prestati. Naravno, to zapravo ne funkcionira tako.

U razgovoru 2011. godine Viduka je rekao: "Imam taj kompleks. Ne volim previše eksponiranja. Ne znam zašto je tako. Možda je to usađeno u meni jer mi je tata uvijek govorio da budem skroman i da ne mislim da sam previše dobar. Možda mi je to previše nabijao. Dobro je biti skroman, ali također je dobro biti ponosan na svoja postignuća. Ponosan sam, ali ujedno i razočaran svojim neuspjesima. Volio bih da sam imao drugačiji karakter."

Viduka živi mirnim životom u Melbourneu sa suprugom i tri sina. Još uvijek je vjerni navijač Knightsa, jedinog australskog kluba za koji je igrao od svoje šeste godine. Kad ga sada gleda, čini to s tribine Marka Viduke.