Za 31-godišnjeg Dragića koji se tako nakon 12 godina idealno i senzacionalno oprostio od reprezentacije, ovo finale bilo je "win-win" situacija, jer koliko god voli Sloveniju, ništa manje ne ljubi Srbiju.

 

Otac Marinko je Srbin iz bosanskog Zvornika, odakle je s 15 godina došao u Sloveniju i tamo upoznao Mojcu. Kao plod njihove ljubavi rodio se Goran. 

Ali Dragiću porijeklo, nacionalnost i vjera koje baštini po ocu nikako nisu samo dio obiteljskog folklora ili prošlosti. On do svoje srpske i pravoslavne strane te rodbine od Zvornika do Požarevca itekako drži. Znaju to svi koji prate njegovu karijeru još prije ovog EP-a.

 

Ako ste gledali Sloveniju na Eurobasketu, morali ste primijetiti da Dragić svaku uspješnu akciju za Sloveniju slavi na srpski način, s visoko podignuta tri prsta obje ruke. Prilikom napetih situacija redovno se križa s tri prsta, a poslije finala, na dodjelu nagrade za MVP-a prvenstva, došao je s pravoslavnim "krstom" oko vrata.

 

Srbima sve ovo, kao i podatak da je Dončić također po ocu Srbin, dok je i slovenski izbornik Srbin Igor Kokoškov, donekle olakšava tugu nakon poraza u borbi za zlato. Tješe se, naime, da su "Srbi izgubili od Srba." 

 

Slovenski Srbin ili srpski Slovenac Dragić, kako god, koji je nakon polufinala poručio "U finalu želim Srbiju", partijom u finalu Eurobasketa 2017. ušao je u povijest. 

 

Zabio je 35 koševa, sve do kraja treće četvrtine. Od toga 26 u prvom poluvremenu i čudesnih 20 samo u drugoj četvrtini. Iz igre je gađao 12/22 (54 posto), za dva poena je pogodio 9/15 (60 posto), trice 3/7 (42 posto) i slobodna bacanja 8/9 (88 posto). Dodao je sedam skokova, tri asistencije i dvije ukradene lopte.

 

Sjajna Dragićeva šuterska statistika bila bi još bolja da nakon nevjerojatne druge dionice nije počeo igrati "sam" i da se nije ozlijedio. 

 

Njegovo soliranje ima opravdanje. Jer Luka Dončić, drugi najbolji igrač Slovenije, ozlijedio se, pa je Dragić kao kapetan i jedini preostali izvanserijski igrač morao preuzeti odgovornost. Mudrijaši s fejsa predbacuju mu da je nakon fantastične druge četvrtine, forsiranjem zamalo pokopao Sloveniju. Koji to igrač, k tome još jedina preostala svjetska klasa i vođa momčadi, ne bi "forsirao" nakon takvog prvog poluvremena?

Svaka čast Prepeliču, Blažiču, Randolphu i Nikoliću koji su na kraju, nakon što su im se vođa i najveća zvijezda ozlijedili, prelomili utakmicu. Ali da nije bilo Dragića i njegova prvog poluvremena, slovenski neočekivani heroji na kraju bi zabijali počasne, a ne pobjedničke koševe.

 

Dragić je savršeno okrunio karijeru u reprezentaciji vođenjem Slovenije do prve košarkaške medalje u povijesti i to zlata bez poraza na cijelom Eurobasketu, što je prvi takav podvig nakon Litve 2003. 

 

Za 22,6 koševa, 5,1 asistencije i "hrpu liderskih osobina" po susretu, FIBA mu je dodijelila mjesto u idealnoj petorci i naslov najkorisnijeg igrača Eurobasketa.

 

Dragić je tako u reprezentativnu mirovinu ispraćen i službenom potvrdom povika kojim su ga pozdravljali navijači jedne od dvije njegovih domovina: "MVP, MVP!"