HRVATSKA je u izuzetno sadržanoj i uzbudljivoj utakmici s 15:13 pobijedila Srbiju i plasirala se u polufinale vaterpolskog SP-a u Dohi. Bila je to do samog kraja dramatična utakmica, a odlučio ju je fenomenalni Marko Bijač s dva obranjena peterca i još nekoliko zicera u trenucima kad se susret lomio. Hrvatska će za finale igrati protiv reprezentacije Francuske koja je napravila senzaciju protiv Mađara, a u drugom polufinalu susrest će se Italija i Španjolska.

Za komentar i analizu vaterpolskog klasika nazvali smo jednog od najboljih i najtrofejnijih srpskih vaterpolista svih vremena Andriju Prlainovića (36). Prlainović je danas igrač Marseillea, a od reprezentativnog se vaterpola oprostio u Tokiju kad je osvojio drugo uzastopno zlato. U karijeri je još s reprezentacijom Srbije bio dva puta svjetski prvak, a najbolji u Europi je bio čak pet puta.

Jako neobična utakmica. Prvo poluvrijeme je završilo 9:9. Kao da se igralo bez obrana. Vaš prvi dojam?

Bijač je napravio najveću razliku. Srbija je bila u većini susreta čak i bolji rival, ali nije uspjela napraviti veću razliku i odvojiti se. Također, osim fenomenalnog Bijača, presudila je jako loša igra Srbije s igračem manje i loš dan golmana.

Nema se tu što previše filozofirati, s tri obrane se jako teško prolazi četvrtfinale protiv protivnika koji je u najmanju ruku jednako kvalitetan. Da, jako čudna utakmica. Jako loše obrane u prve dvije četvrtine. Čak i u nastavku, jako loše s obzirom na to da je ovo bio susret za polufinale.

Na početku, jako loš igrač manje Hrvatske i Srbija se, dok je imala dobru realizaciju, mogla i morala odvojiti. Međutim, kako sam već rekao, ne možeš dobiti ovakvu utakmicu kad ti golman u trećoj četvrtini obrani prvu loptu.

Očito je da Srbija nema kvalitetu da bez pomoći golmana dobije Hrvatsku s ovakvim Bijačem?

Nije problem Srbije samo manjak kvalitete. Ne postoji ekipa na svijetu koja s tri obrane može proći u polufinale. Istina, bilo je tu šuteva koji su prolazili jer obrana nije bila postavljena kako treba. S ovakvom igrom u obrani, bilo bi jako teško i protiv ekipe koja je slabija kvalitetom od nas. U pojedinim trenucima je bilo previše dekoncentracije, a bilo je i manjka blokova u situacijama kad je Hrvatska imala igrača više.

Obrana je ranije uvijek bila najjači adut srpske reprezentacije. Na tome smo bazirali svoje uspjehe, a sad je to druga priča. S ovakvom obranom nemamo se nadati čemu više od ovoga. Kad smo osvajali medalje u zadnjim desetljećima, uvijek smo bili na malo primljenih golova. To nam je bila najveća snaga, a sad se to promijenilo.

Pad Srbije nakon odlaska vaše generacije je vidljiv. Ako se sjetimo i nedavnih neobičnih situacija s izbacivanjem Dušana Mandića i Nikole Jakšića, postavlja se pitanje je li možda Srbija izgubila kult reprezentacije u vaterpolu u posljednje tri godine?

Ne bih spominjao moju generaciju, ali to ne treba ni uspoređivati. Pad je očit. Jednostavno, Srbija u nekoliko posljednjih godina nije dobila značajna osvježenja koja smo očekivali da će dobiti. Nakon Mandića i Jakšića, koji su sad već među najiskusnijima, kroz domaće klubove nismo stvorili klasne igrače za reprezentaciju.

To je tako, s tim moramo živjeti i to je trenutačna situacija. Najveći dobitak ovog SP-a je plasman na Igre u Pariz. S obzirom na sve, čak smo se i toga pribojavali, ali srećom to smo ostvarili. Tko zna, možda će u Parizu biti više sreće pa da napravimo neki korak više u odnosu na EP i SP.

Ne bih rekao da je narušen kult reprezentacije. Niti jednom igraču ne mogu zamjeriti ništa. Na svakoj utakmici i na ovom turniru i u Zagrebu odigrali su najbolje što mogu. Dali su sve od sebe, dali su svoj maksimum i što se tiče Srbije, ponavljam, to je naša realnost. Taj maksimum je u ovom trenutku dovoljan samo za ovo.

Nažalost, ne za više od četvrtfinala. Ništa, sad treba napraviti dobru analizu za Pariz, imamo dovoljno utakmica da vidimo gdje smo griješili i možda bismo mogli pokušati i s nekim drugim rješenjima.

Prije mjesec dana je završilo EP, a sad se igra SP. U dvije godine ćemo dobiti čak tri svjetska prvaka. Izbornici su uglavnom u prvi plan stavljali kao glavni cilj osiguranje plasmana na Igre. Koliko ima smisla igrati ta silna europska i svjetska prvenstva koja reprezentacijama uglavnom služe samo kao platforma s koje će izboriti Igre?

Naravno da nema smisla da se u mjesec dana odigra ovoliki broj utakmica tako visokog intenziteta. Pogotovo je bilo teško ekipama koje su imale pritisak plasmana u Pariz. Nema tu puno smisla, ali pričati o tome je suludo. Sve se zna i nažalost, ne vidim neku ideju da se nešto promijeni na bolje.

Promijenili su se ljudi u vrhu LEN-a, ali nisam primijetio da se išta pozitivno poduzelo. I dalje je kalendar natjecanja ogroman i previše je tu nelogičnosti. Više od 20 godina sam unutra i mogu reći da se baš ništa nije promijenilo.

Francuska je protiv Mađarske napravila senzaciju. Je li Hrvatska favorit u polufinalu?

Ovo je dokaz da se vaterpolo ne igra samo u pet, šest zemalja. Vjerujte mi, neće ni Hrvatskoj biti lako. Francuzi su itekako ozbiljna reprezentacija. Prvenstvo u Zagrebu im nije bilo previše bitno jer su domaćini Igara i iskoristili su ga da probaju neke varijante. Na ovo SP su došli u odličnoj formi, s Grcima su u grupi odigrali fantastično, a sad su napravili pravu senzaciju.

Blagu bih prednost dao Hrvatskoj, ali Hrvatska protiv Francuske sigurno nije više favorit kao što bi bila prije dvije ili tri godine. S obzirom na to da sam u Francuskoj nekoliko posljednjih godina i da s tim igračima svaki dan živim i treniram, jako mi je drago zbog ovoga što su napravili.