ODRŽANA je glavna skupština Hajduka na kojoj je uprava, predvođena predsjednikom Ivanom Bilićem, izvijestila dioničare kluba o financijskom stanju na kraju tekuće godine i predstavila projekcije poslovanja za 2025. Kao što je već uobičajeno za skupštine Hajduka, nije bilo nimalo dosadno.

Uoči skupštine široj javnosti najzanimljivije je bilo što je dolazak najavio Igor Štimac. On nije dioničar kluba otkad je svoje dionice izgubio u ovršnom postupku početkom prošle godine, koji je protiv njega pokrenuo poduzetnik Dragutin Kamenski zbog nevraćene pozajmice u iznosu od oko 150.000 eura. Dionice, koje čine 0.37% temeljnog kapitala kluba, na javnoj je dražbi kupila udruga Naš Hajduk.

Navijači su jasno poručili što misle o Štimcu

Raskid svih službenih veza Štimca i Hajduka dočekan je u navijačkom puku s oduševljenjem te je za mnoge bio vrlo simboličan kraj veza s nekim prošlim vremenima kada je Hajduk bio u raljama dnevne politike. Dok je Štimac bio visoko pozicioniran u Hajduku, vodio je i rat protiv navijača koji su ga svim silama htjeli otjerati iz kluba.

Navijačka skupina Hajduka nakon kupnje njegovih dionica objavila je: "Neprijatelj Torcide, oličenje svega što nismo željeli da naš klub bude i simbol vremena za koje smo čvrsto odlučili da se neće ponoviti, utjelovljenje svega protiv čega smo se gotovo dva desetljeća borili. Onaj koji je navijače nazivao razbojnicima i žicarima, blatio i vrijeđao, a pri tome se nije libio šurovati s raznim polusvijetom, od danas više nije njegov dioničar!

Nismo odustali od svoga kluba niti smo ga pustili strvinarima. Naše su namjere oduvijek iskrene i časne, s jedinim ciljem: uspješni Hajduk u rukama onih koji ga najviše vole - njegovih navijača. O tvojim namjerama i ciljevima najviše govore poslovni 'uspjesi', ortaci i tvoji glasnogovornici, pa ti jedino možemo ponoviti: Igore, odjebi!"

Štimac je htio biti Mamić i nije uspio

Prošlo je već dosta vremena otkako je Štimac bio relevantna figura u Hajduku, tj. otkako je bio osoba koju se nešto pita i koja donosi odluke. S prolaskom vremena brojne se stvari zaborave, a priče ovise o tome tko ih i kako prezentira. Zato je važno podsjetiti zašto je Štimac zaslužio ovakvu reakciju navijača Hajduka nakon što je izgubio svoje dionice i tako prestao biti dio kluba na bilo kojoj razini.

Koliko god se priču pokušalo izokrenuti i oprati, činjenice su jednostavne. Štimac je htio biti Zdravko Mamić i nije uspio, a kasnije mu se prodao i okaljao se za sva vremena. Od cijenjenog bivšeg brončanog reprezentativca i nekadašnjeg kapetana Bijelih postao je s godinama karikatura samog sebe. Njega danas nitko ozbiljno ne doživljava, nije nimalo relevantan faktor u hrvatskom nogometu i to si je sve sam napravio.

Hajduk je za vrijeme njegove "vladavine" osvojio zadnji naslov prvaka Hrvatske. Koliko god to zvučalo čudno u kontekstu toga što je Hajduk sada 20 godina bez naslova prvaka, 2005. godine Poljud nije bio ispunjen na proslavi naslova. Hajduk je bio prvak, a Dinamo u Ligi za ostanak, ali ideali kojima je klub težio i želi težiti, koliko god to bilo ismijavano, bili su pogaženi.

Licemjerno želi da ga se poštuje jer je "legenda"

Navijačima trofeji nisu bili dovoljni, nego je klub morao biti čist ili barem težiti tome da bude čist. Hajduk je naslov prvaka potvrdio na Poljudu protiv tadašnjeg Varteksa. Ni sat vremena nakon toga objavljeno je da je novi trener Hajduka nitko drugi nego do tog trenutka trener ekipe koju su Bijeli pobijedili i brončani hrvatski izbornik Miroslav Ćiro Blažević.

Na klupi Hajduka sjedio je pak Štimac, koji je sebe postavio na to mjesto mjesec dana prije kraja prvenstva. Smijenio je Blaža Sliškovića, koji je kasnije morao tužiti klub i tek 2014. godine dobio je novac koji je trebao dobiti po ugovoru. Zbog načina poslovanja Hajduka pod vodstvom Štimca legendarni Baka morao je na sudu dokazivati da je uopće službeno bio njegov trener.

To je bio odnos Štimca kao djelatnika kluba prema legendi kluba, jednom od rijetkih koje se zaista tako smije zvati. Danas licemjerno želi da ga se poštuje jer je on "legenda" iako mu samome nije bio problem popišati se po drugim takvima.

Samo iz tog kratkog slučaja "Ćiro i Baka", bez ulaženja u sve detalje tog vremena, jasno je zašto navijači ne mogu smisliti Štimca. Navijač Hajduka osjećao se odvratno nakon što je Ćiro preuzeo klupu na opisani način i osjećao se odvratno kada se Baku provlačio po sudovima.

Ne treba uopće komentirati da je malo nakon kraja velebne vladavine Štimca klub došao na korak do stečaja, a u Europi se i tada blamirao porazima od Debrecena (0:8 u dvije utakmice) i ispadanjem od irskog Shelbournea, dok se zazivao Liverpool u ždrijebu.

Mamić je Štimca ponizio i ispljunuo

Bilo bi to dovoljno da ga navijači Hajduka pamte po zlu, ali nastavak je tu netrpeljivost doveo na najveću moguću razinu. Štimac je 2010. godine pokušao pobijediti na izborima za predsjednika HNS-a i maknuti Vlatka Markovića, ali svima je bilo jasno da je to sukob Mamića i Štimca za poziciju vladara hrvatskog nogometa.

Štimac je te izbore izgubio za jedan glas, a Mamić mu je vikao: "Nećeš, razbojniče." Kasnije je ta cijela skupština na Upravnom sudu ocijenjena nelegalnom jer su glasali ljudi koji tamo nisu smjeli biti.

Tko se sjeća tog vremena, sjeća ga se s mučninom u želucu. To je bio trenutak kada su sve maske i pričice o "boljitku hrvatskog nogometa" pale u vodu. Bila je to dvorska borba za vlast i utjecaj, borba da se dođe u poziciju u kojoj bi se prljavim radnjama ostvarivao rezultat i krao novac koji pripada klubovima.

Pojedinci su pokušavali tu borbu Štimca predstaviti kao vitešku i pravednu, a u realnosti bi pobjedom samo postao drugi Mamić. Pod svoje bi uzeo Hajduk i HNS, Bijeli bi drmali hrvatskim nogometom kao Dinamo u Mamićevo doba, a Štimac bi smjenjivao i postavljao izbornike.

Nakon tog poraza Mamić ga je zapravo ponizio. Poklonio mu je mjesto izbornika reprezentacije, okaljao ga do kraja i onda ispljunuo kad je s njim završio. U borbi "dva Mamića" pobijedio je onaj originalni. Navijači Hajduka nikad nisu htjeli svog Mamića. Htjeli su klub navijača, pa makar to bio teži put do rezultatskih ciljeva. Je li to ispravno ili dobro, nije ničiji problem osim navijača Hajduka.

Oni znaju zašto danas, kada je Hajduk rezultatski iznimno neuspješan, i dalje pune stadion i kupuju proizvode kluba. Znaju i da danas nije problem u medijima napisati da je Mamić prljavo vladao hrvatskim nogometom, od čega je korist imao on, a posredno i Dinamo.

Tada je to bio problem, a navijače Hajduka ismijavalo se kao teoretičare zavjere. Hajduk je sam sebi kriv za puno stvari, ali čist obraz nema cijenu, koliko god se to ismijavalo od onih koji ga nemaju. Štimac je itekako jedan od njih.

Štimac nije sudjelovao na skupštini i to je poraz Hajduka

Brisanjem Štimca iz popisa dioničara kluba ostvarena je navijačka pobjeda, a na skupštini je doživljen ogroman poraz. Štimac je trebao na skupštini sudjelovati kao opunomoćenik drugog dioničara, ali na kraju se pojavio na Poljudu i vratio odakle je došao.

Na skupštinu nije ušao i nije imao priliku sudjelovati u njenom radu. Tko mu je točno zapriječio put, ostaje pomalo nejasno, ali jasno je da je on imao svaku namjeru da tamo bude. Hajduk se vodi demokratski i članski, a tko god ima legalno pravo sudjelovati na skupštini kluba u bilo kojem obliku, u tome ne smije biti spriječen.

Jasno je zašto Štimac tamo nije dobrodošao s moralne strane, ali to ne može biti razlog da on ne kaže što misli ako ima legalno pravo biti tamo. To je poraz ideologije Hajduka, poraz svega za što su se navijači borili i izborili. To je licemjerno.

Nejasno je zašto bi se itko pribojavao bilo čega što Štimac ima reći. On godinama pljuje članski model Hajduka, a model je i dalje tu, sa svim svojim vrlinama i manama, te neće nestati dok sami članovi iz bilo kojeg razloga to ne odluče. Iz perspektive boljitka navijača kluba Štimca se trebalo pustiti da priča i sam sebe uništi, kao što je to napravio više puta u prošlosti.

Njegove riječi nemaju nikakvu težinu zbog svega gore napisanog, a sprječavanje toga da govori ima. Njegovim sudjelovanjem na skupštini dokazalo bi se da je Hajduk apsolutno demokratski i ostvarila bi se još jedna pobjeda, a ovako je doživljen poraz i bačena nepotrebna mrlja na priču. Ideali se žive svaki dan, a ne samo onda kada to nekome odgovara.