''UŽIVAO sam igrajući protiv Dražena. Velik igrač. Nije se bojao, do kraja koncentriran. Borben i samouvjeren. Kad god bismo se sučelili, išao je snažno protiv mene, kao i ja protiv njega. Drugačije protiv Dražena nisi mogao. Naši dvoboji su uvijek bili maksimalni, do ruba. Imali smo nekoliko sjajnih dvoboja, nažalost, bili su to kratki dvoboji. Za kratko vrijeme ostavio je dubok trag. Bez straha se upustio u NBA izazov i pokazao ostalim Europljanima kako mogu uspjeti'', rekao je Michael Jordan.

Dražen i Jordan - isti mentalni sklop

Dražena Petrovića s Michaelom Jordanom nije povezivao samo iskonski stav pobjednika na terenu. Povezivao ih je i način neverbalne komunikacije sa suigračima i trenerima, grimase s jezikom koje su govorile koliko sebe ulažu u igru. Povezivala ih je i glad da postignu koš više od protivnika, upravo ona glad koja se pretvorila u moć da se gledatelje željne spektakla dovede u dvorane kako bi svjedočili nezaboravnim utakmicama. Povezivao ih je i način na koji su ljutnju pretvarali u motiv više, igrajući često s nadljudskom dozom agresije. Agresije koju nikada nisu upotrijebili kao nasilje.

Obojica su djetinjstvo proveli u gradovima na morskoj obali. Dražen u Šibeniku, na obali prekrasnog Jadranskog mora. Jordan, iako rođen u Brooklynu (New York), kao najnovija prinova u obitelji Jamesa i Deloris Jordan doselio je na obalu Atlantskog oceana, u grad Wilmington u North Carolini. Zanimljivo je da oba grada, prema Köppenovoj klimatskoj klasifikaciji, imaju vlažnu suptropsku klimu.

I dok je Petrović gotovo od samih košarkaških početaka dobio prigodu da trenira i da se natječe s igračima koji su i po nekoliko godina stariji, Jordan, zbog niskog rasta (180 cm), iako je već izabrao dres s brojem 23, isprva nije izborio mjesto u ekipi srednje škole Emsley A. Laney. 

No nije odustao od svog nauma te mu je ta nepravda dala dodatnu motivaciju i energiju za bespoštedne dvoboje s bratom Larryjem na danas legendarnom igralištu u dvorištu obiteljske kuće. Isprva je stariji Larry bio taj koji je mahom pobjeđivao a mlađi Michael taj koji je gomilao poraze i poraze. Ali upravo je ta jedinstvena sposobnost da podnese, prebrodi te izvuče pouke iz bolnih poraza kod mladog Michaela razvila nevjerojatni pobjednički mentalitet te ga usmjerila na u svijetu sporta dotad zaista neviđenu pobjedonosnu stazu.

Michael se fajtao s Larryjem, Dražen s Acom 

Nakon što je izrastao još 10 cm, uz rigorozan režim treninga tijekom ljeta, posljednje je dvije godine školovanja postao zvijezda svoje ekipe s prosjekom od dvadeset poena po susretu.

Dražen je, kao i godinu i osam mjeseci stariji Jordan, imao starijeg brata. Michael je svoje tinejdžerske košarkaške bitke s Larryjem vodio u pozadini obiteljske kuće u Wilmingtonu. Tih se neponovljivih košarkaških bitaka do zadnjeg atoma snage prisjetio i tijekom primanja u Kuću slavnih, 2009. godine: Imam dva brata, Jamesa i Larryja. Dali su mi sve što sam ikad mogao tražiti od braće, što se tiče natjecanja. Pomislili biste da je nadmetanje s Larryjem idealna situacija gdje ‘male stvari dolaze u malim pakiranjima’. Ovaj se ‘frajer’ borio sa mnom svaki dan do te mjere da bi mama izišla iz kuće i tjerala nas unutra jer smo se previše svađali.

Draženu je pak stariji brat Aleksandar isprva predstavljao prvog košarkaškog idola u životu. Još u vrijeme dok nije aktivno trenirao košarku, redovito mu je pomagao nositi torbu s opremom na treninge. No zatim mu je, baš kao i Larryju Michaelu, Aleksandar postao najomiljeniji protivnik. Ostali su zapamćeni njihovi dvoboji iz dana dok je Dražen nastupao za Šibenku, a Aco za Cibonu iz Zagreba.

Dražen bi već etabliranog brata Acu dočekivao porukama na vratima obiteljskog doma u Šibeniku. Nije s njim želio razgovarati – čekao ga je nabrušen za obračun na parketu prepunog Baldekina. Obojici je tijekom tinejdžerskih dana pobjeda nad starijim bratom bila ostvarenje ambicije svih ambicija. Ipak, parket je Aci i Draženu, za razliku od Larryja i Michaela, ostavio brojne uspomene.

"Kada sam odlazio u Cibonu, imao sam sedamnaest godina, a on je imao jedanaest i pol godina. Nismo međusobno igrali, ali smo se poslije znali dodatno natjecali u šutiranju više nego u igri jedan-na-jedan. Pogotovo u razdoblju od 1984. do 1987. kada smo zajedno nastupali za reprezentaciju Jugoslavije. U igri jedan-na-jedan bio je dominantniji od mene, a ja nisam igrao unaprijed izgubljene bitke", rekao je Aleksandar Petrović.

Prvenstveni dvoboji Šibenke i Cibone tako su postali poprište nekih od najžešćih košarkaških bitaka budućih suigrača, braće Petrović: u zagrebačkom Domu sportova, u srazu Šibenke i Cibone, pred majčinim očima vodili su žestok obračun 1-na-1, u obrani i napadu. Dražen se inatio, Aco tražio način da se otarasi šibenskog "stršljena". Jedan, treći, pa i peti prekršaj.

Aleksandrova dva i na bratu – u napadu. ''Na klupu, ajde na klupu'', zanosio se mladac novostvorenim izgledima za pobjedu nad prvacima Jugoslavije te je požurivao suigrače da mu dobace loptu. Neizustivši ni riječ Aco je pogledom tražio Biserku. Majka je oborila pogled te netom poslije utakmice pokušala posredovati u hodniku ispred svlačionice iz koje je Dražen izašao vidno rastužen bolnim porazom: 'Dražene, idi se ispričaj bratu!!!'. Dražen joj je krenuvši prema izlazu samo odbrusio: 'Ja? Nećeš ti više na utakmice."

Najveći napredak u amaterskoj karijeri obojica su zabilježila tijekom sezone 1982./1983., za koju su se iznimno naporno pripremali. Sophomore North Caroline Jordan narastao je nekoliko centimetara te fizički sazrio. Slično je bilo i s Draženom. U sklopu priprema seniora Šibenke, pod vodstvom prof. Milanovića, Dražen se temeljito pripremio za svoju najbolju seniorsku sezonu u dresu Šibenke.

Znali su jedan za drugoga još kao klinci 

Znali su jedan za drugoga. Prvi put su se na terenu susreli 5. prosinca 1981. kada je North Carolina ugostila reprezentaciju Jugoslavije pod vodstvom Bogdana Tanjevića. Freshman Jordan bio je uspješniji s 23 poena, a Dražen se nije upisao u strijelce u 16 minuta. Slijedili su bliski susreti početkom lipnja 1982. u Zadru te u jesen 1983. ponovo u North Carolini. Obojica su se u ljeto 1984. našli na raskrižju svojih već tada respektabilnih karijera. Dražen je obasipan brojnim ponudama sa svih strana bivše Jugoslavije odabrao Cibonu iz Zagreba, sve bolju ekipu čiju je igru nosio njegov stariji brat Aleksandar. Zatim je, uz Dražena Dalipagića predvodio reprezentaciju Jugoslavije do brončanog odličja na OI-u u Los Angelesu.

Iščekivani dvoboj na parketu Great Western Foruma s Jordanom ipak je izostao. Jordan je na tada samo sebi svojstven "leteći" način predvodio reprezentaciju SAD-a do zlatne medalje u Los Angelesu.

Ipak, vrijedi zamijetiti gotovo nevjerojatnu statističku podudarnost dva asa na tom olimpijskom turniru  – Dražen u prosjeku 17,5 poena u 25,9 minuta uz 54,2% šuta; Jordan 17,1 poena u 21,5 minuta uz 54,3% šuta.

Pozlatilo se na NBA draftu 1984. i Chicago Bullsima, onda tek prosječnoj NBA franšizi, koja je svoj 3. pick iskoristila kako bi izabrala briljantnog braniča, s atributima potencijalne buduće NBA zvijezde.

Tijekom sezone 1984./1985. oba novaka briljantnim igrama preporodili su svoje nove ekipe te ih nepovratno stavili na košarkašku mapu svojih kontinenata za sva nastupajuća desetljeća. Dražen je u svojim specifičnim okolnostima ipak otišao korak dalje osvojivši u svojoj prvoj sezoni s Cibonom apsolutno sve što se moglo osvojiti. U sezoni kakva se samo poželjeti može, dvostruku krunu u Jugoslaviji kompletirao je osvajanjem naslova europskih klupskih prvaka u Ateni.

Jordan je pak, u vrijeme kad je nevjerojatno jaka NBA liga bila prepuna dokazanih asova (Erving, Bird, Johnson), kao predvodnik jednog novog atraktivnog vala mladih talenata osvojio prestižan naslov najboljeg NBA novaka za sezonu 1984./1985.

Jednom i drugom treninzi su bili svetinja 

Obojici je zajednička bila i izvrsnost na trening-utakmicama svojih ekipa. Konstantnim zalaganjem i izgaranjem za svaku loptu u segmentu koji su mnogi uzimali za opuštanje od turneja i utakmica posredno su utjecali na bolju timsku "kemiju" te pristup svojih ekipa službenim utakmicama. Prema riječima Jordana, njegov prvi trener u Bullsima Kevin Loughery često ga je na treningu znao prebaciti iz prve u drugu petorku, koja bi zatim uz njegovu pomoć bez imalo poteškoća preuzela rezultatsku inicijativu nad petorkom standardnih startera. Slične su se situacije događale i na treninzima Šibenke i Cibone te reprezentacija Jugoslavije i Hrvatske. Pozornost je plijenio budući NBA profesionalac kojeg se njegov trener iz Netsa Bill Fitch prisjeća kao izvrsnog igrača za trening-utakmice.

Na treningu Cibone Dražena bi izluđivao veteran Adnan Bečić, najbolje ga je čuvao od svih jer je imao dugačke ruke. Kada bi Dražen krenuo u karakterističan dribling, Bečić bi se spustio u niski stav te mu stvarao probleme. Dražena bi to znalo naljutiti, ali je ipak konstantno tražio od Bečića da primjenjuje defenzivni pritisak u očitoj namjeri da postane još boljim igračem.

''Tijekom razdoblja od 1984. do 1988. obojica će učiniti značajne prilagodbe na tehničko-taktičkom planu, što će u konačnici od njih napraviti vrhunske profesionalce, igrače koji će ostati uspješni u svakoj sredini više od desetljeća nakon juniorskih dana. Kako je vrijeme odmicalo, kroz sve faze svojih karijera, ova su dva velikana demonstrirala neponovljivi kapacitet za dodatni rad i nadogradnju. Jordan je došavši u Chicago Bullse promijenio težište šuta, a Dražen je kao velika prinova Cibone prihvatio tricu kao moćno taktičko oružje'', kazao je Željko Fijačko.

''Kad gledate Jordana iz tog vremena trebate imati na umu da je Dražen Petrović bio potpuno samouk. Ono što je on radio to vam ne može nitko pokazati. To se ne uči. Ili imate ili nemate. A to ako imate, a čuvate u sebi i ne radite, nema od toga koristi. A on je itekako radio na svemu tome'', rekao je bivši igrač Partizana i Draženov suigrač iz reprezentacije Goran Grbović.

Kada je Cibona 1986. na domaćem parketu doživjela neočekivani knock-out od Zadra, već iduće jutro, kažu, obukao je trenirku, uzeo loptu pod ruku te otišao šutirati na legendarno igralište na Tuškancu. Bila je tek 1986., a Dražen je primjerom pokazivao drugima što znači biti košarkaški profesionalac.

"Nitko nikad nije dobio sve utakmice. Što prije to shvatiš, bit će ti lakše. Plakanje za jednim porazom, ma koliko bio bolan, samo će usporiti karijeru. Ako si čist pred sobom, ako znaš da si sve dao za pobjedu, najbolje je zaboraviti. Zaboraviti odmah", rekao je.

Kada su četiri godine poslije Chicago Bullsi ispali od naizgled nepremostivih Detroita Pistonsa u finalu Istočne konferencije NBA, Jordan i Pippen već su iduće jutro viđeni kako "pumpaju" u teretani. Dobro su znali da je put do vrha posipan trnjem te da se naporni rad isplati. Godinu dana poslije Chicago Bullsi osvojili su svoj prvi od šest naslova prvaka NBA lige u razdoblju od 1991. do 1998.

Iako zvijezde na distanciranim kontinentima, koje su nezamislivo popularizirale košarku okončavši eru supremacije visokih igrača, obojica su znali jedan za drugog te su se međusobno respektirali. To potvrđuje i intervju koji je s igračem koji je u samo nekoliko sezona preporodio NBA ligu u proljeće 1987. imao novinar magazina Sprint, Igor Marušić.

Michael, sjećate li se ovog igrača s Olimpijade?

''Sjećam se. Pročitao sam da ga je neki NBA klub stavio na draft. Dragan? Oh yes, Drazen Pet... ne mogu izgovoriti. Petrović, Portland ga je izabrao, ali ostao je u Europi.''

Kakav je dojam ostavio na vas?

''Vrlo hrabar igrač, pun trikova, naročito head fake (finta glavom), pomalo 'drvenog' šuta.''

Mislite li da je NBA kalibar?

''Vjerojatno. Da je igrao na američkom sveučilištu brže bi se adaptirao na način života i igranja.''

Vrijedi izdvojiti sezonu 1988./1989., tijekom koje će trener Bullsa Doug Collins postaviti Jordana kao playa te mu tako omogućiti da ostvari nevjerojatne prosjeke od 32,5 poena uz 8,0 skokova i 8 asistencija. 

Dražen će u Španjolskoj ACB, u utakmicama koje su kraće za 8 minuta, stati na prosjeku od 28,3 poena. Sasvim dovoljno da bude okrunjen za košarkaškog kralja Europe za tu sezonu te da noseći zvučni nadimak europski Michael Jordan krene u NBA misiju.

''Michael Jordan uvijek mi je bio najatraktivniji sportaš. Prepoznao je i u Draženu tu crtu, sve te vrline koje su i njega krasile tijekom karijere. Kao i Dražen, nikako nije volio gubiti utakmice. Jednom mi se povjerio: ‘Vaš Dražen imao je tako meku dušu, a nikoga se nije bojao! On je ravnopravno ušao u borbu s nama''', rekla je Biserka Petrović

Dvije NBA zvijezde ponovno će se susresti na olimpijskom platou u Barceloni 1992. u ulozi vođa svojih respektabilnih državnih selekcija – Hrvatske i SAD-a. U svojim se dvobojima na parketu neće štedjeti, igrat će do maksimuma, kako bi izborili medalju u izuzetnoj, nikada do tada zabilježenoj konkurenciji. Odigrat će turnir za povijest. U finalu, Dražen će postići 24, a Jordan 22 poena.

Genijalan Draženov odgovor na pitanje tko bi pobijedio u partiji jedan na jedan, on ili Jordan

Nekoliko tjedana nakon jedne od najzapamćenijih košarkaških utakmica svih vremena, kada je tijekom intervjua na hrvatskoj televizijskoj postaji OTV od gledatelja bio priupitan:

''Tko bi pobijedio u igri jedan-na-jedan – Ti ili Jordan?''

Dražen je bez mnogo oklijevanja smjelo ponudio hrabar odgovor: ''Ovisi tko bi imao prvi loptu. Kad se igra jedan-na-jedan, vrlo je važno što onaj tko ima loptu može napraviti i ovisi na koliko se igra basket – igra li se basket na sedam poena, jedanaest ili na dvadeset i jedan… Kada bi se igralo do dvadeset i jedan, tu bi bilo dosta mogućnosti da se napravi dobar rezultat. Ako bi se igralo do sedam, vjerujem da bi bilo 7:0 za onoga tko ima prvi loptu. Da ja imam loptu, i igra se tko prije do sedam, mislim da bi također bilo 7:0'', samouvjereno je rekao Dražen.

No, o tome kako je Draženu zaista bilo igrati protiv najboljeg od najboljih podijelio je, sa sportskim novinarom Draženom Brajdićem, Draženov nerazdvojni prijatelj Stojko Vranković:

''Čuvati Jordana bio je najteži zadatak koji si mogao dobiti u jednoj NBA momčadi. Njegove napadačke reakcije bile su apsolutno nepredvidljive. Ako si bio uz njega, on te je u tren oka 'isfintirao' i zaobišao. Ako bi se imalo odmaknuo, on bi već preko tebe šutirao. Nekad sam imao osjećaj kako mu nitko ništa ne može. Čak i meni, kao njegovom čuvaru, bio je užitak gledati kada bi postizao koševe. Jer, jednostavno, to je bila harmonija, znao je govoriti Dražen.''

Koliko je velika bila Draženova težnja da se snagom i atleticizmom približi naizgled na tom polju nedodirljivim tamnoputim igračima, pa čak i Jordanu, govori i činjenica da se, prema riječima njegova kondicijskog trenera Richa Dalatrija, Draženov postotak tjelesne masnoće tijekom NBA sezone spuštao na nevjerojatnu razinu ispod 6%. Usporedbe radi, Jordanov postotak tjelesne masnoće kretao se između 3 i 6%, uz napomenu da je upravo on bio jedan od ekstrema. Bila je riječ o rapidnom pomaku. Prema riječima profesora Dragana Milanovića, Dražen je tijekom reprezentativnih priprema te europskih dana uvijek bio unutar raspona 8-10%.

Također, ostat će zabilježeno da je Michael Jordan predvodio Chicago Bullse do njihova prva tri naslova NBA prvaka tijekom razdoblja 1991. – 1993., dakle upravo u identičnom razdoblju u kojemu je Dražen Petrović pomogao izvući New Jersey Netse s mutnog i hladnog dna Atlantske divizije NBA. 

Cleveland Cavaliersi, jedna od ponajboljih ekipa Istočne konferencije NBA tih godina, bili su ti koji su dvaput uzastopce (1992. i 1993.) eliminirali New Jersey iz doigravanja te tako uskratili Netsima potencijalnu prigodu da se susretnu s budućim prvacima, uz nezaobilazne okršaje Jordana i Petrovića.

''Ne volim igrati s Chicago Bullsima jer imaju drugačiji tretman kod sudaca od ostalih. Mislim, prije svih, na Michaela Jordana koji obranu igra vrlo snažno, ponekad i grubo, ali ima povlašteni status jer je bez konkurencije najveća NBA zvijezda'', pričao je Dražen Petrović.

Koliko se zapravo Dražen primaknuo Najvećem ikad?

Koliko se u konačnici Dražen Petrović kvalitetom primakao nedodirljivom Michaelu Jordanu? Odgovor na kompleksno pitanje nudi jazz glazbenik iz Splita, u slobodno vrijeme pasionirani kolekcionar videosnimaka košarkaških utakmica, Splićanin Jadran Dučić.

Danas 54-godišnji bubnjar, koji je odgledao na tisuće snimaka utakmica iz tog nezaboravnog razdoblja NBA košarke, sa sigurnošću tvrdi: "U Portlandu mu je fizička snaga bila hendikep. Nije se mogao nositi s njima iako definitivno nisu bili talentiraniji od njega. Kad je došao u Netse, košarka je bila drukčija – on je bio jači, zvijezde 1980-ih bile su na zalazu, a nove zvijezde u usponu nisu bile toliko kvalitetne. On ih je ‘uništavao’ šutom izvana, razbijao im je igru. Osamdesete su već bile prošlost. U tom razdoblju, početkom devedesetih, samo je Jordan od svih NBA braniča bio bolji! Šteta da je poginuo tako mlad jer bi mu se otvorila šansa i prostor da ostavi još dublji trag."

U svojoj posljednjoj NBA sezoni (1992/93.) Dražen je, unatoč fascinantnoj činjenici da je sa sjajnim postotkom šuta (51,8%) predvodio sve NBA startere na pozicijama braniča, na raspolaganju za svoje bravure u dresu Netsa imao gotovo desetak lopti manje od njegovog letećeg visočanstva u Chicagu, koje je uz 49,5% šuta iz polja još jednom zasjelo na vrh prestižne NBA ljestvice strijelaca, s prosjekom od 32,6 poena.

Šokantna vijest o tragičnoj Draženovoj smrti na vijestima CNN-a zatekla je Michaela Jordana u hotelskoj sobi u Phoenixu, prije samog početka finalne serije NBA doigravanja sa Sunsima.

Nepuna tri tjedna nakon Draženove smrti, 23. lipnja 1993., ovaj svijet napustit će i Jordanov otac James. Taj će događaj postati povod za Jordanov prvi, privremeni oproštaj od igranja košarke tada tek 30-godišnjeg najboljeg sportaša svijeta svih vremena. Zanimljivo je primijetiti da se Jordanovo prvo umirovljenje od igranja poklopilo s dolaskom Tonija Kukoča u redove trostrukih NBA prvaka.

"Dva tjedna poslije Dražena poginuo je i otac Michaela Jordana, a to ljeto otišao je i Reggie Lewis. Upravo mu je Reggie Lewis bio glavni konkurent na poziciji braniča za nastup na All-Star susretu u Salt Lake Cityju. Bila je to sudbina, tako je bilo zapisano u zvijezdama", ističe Biserka Petrović.

Tijekom međusobnih dvoboja nisu se štedjeli, bili su jedan drugome najbolji motiv da budu još bolji. Baš poput Jordana, Dražena nije bilo strah da u žaru natjecateljske borbe započne i verbalnu komunikaciju. To je bio razlog zašto je Jordan u isto vrijeme volio nadmetati se s Draženom.

A Jordan je obožavao kada mu neko baci rukavicu izazova, pogotovo netko iz Europe.

Ovaj tekst uz dozvolu autora smo preuzeli iz knjige ''Godine zmaja – nikad ispričana priča'' (2005.) autorskog dvojca Marjana Crnogaja i Vlade Radičevića. Marjan Crnogaj je inače jedan od najvećih košarkaških fanatika u Hrvatskoj, entuzijast i publicist koji je prije tri godine uz skupinu koautora objavio i knjigu Most generacija, priču o povijesti košarke u Jugoslaviji. 

Odlomci iz teksta su iz hrvatskog izdanja knjige "Dražen - Godine Zmaja", čije je 2. izdanje u pripremi za drugu polovinu 2020. Globalno izdanje knjige na engleskom dostupno je na Amazonu na ovom linku.