Udario je glavom o pod i postao biljka. Suigrač se o njemu brinuo do kraja života
U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Maurice Stokes bio je jedan od najtalentiranijih mladih NBA igrača, koji je kombinacijom snage, brzine i kvalitete podsjećao na LeBrona Jamesa, dok mu karijeru nije naprasno prekinuo pad nakon bezazlenog prekršaja. Pao je u komu, ostao nepokretan, a njegov suigrač Jack Twyman preuzeo je na sebe zakonsko skrbništvo nad njim i do kraja života mu pomagao da se oporavi.
NAJKORISNIJI igrač lige, najbolji novak, defenzivac godine, igrač koji je najviše napredovao, najbolji šesti igrač... Cijeli je niz nagrada koje najzaslužniji NBA igrači mogu osvojiti na kraju sezone, a čini se kako liga svako toliko dodaje i nove, poput nedavne za najboljeg clutch igrača.
Tako se od 2013. dodjeljuje i nagrada Twyman-Stokes za najboljeg suigrača. Djeluje kao nešto izmišljeno reda radi, posebno jer dobitnika odlučuju igrači, a kako bi oni (i itko drugi) znao tko je kakav suigrač ako nikad nisu igrali s njim? Ipak, nagrada je postala tradicija, kroz godine su je osvajali superzvijezde Tim Duncan, Vince Carter i Dirk Nowitzki, a u tri od posljednje četiri godine zavrijedio ju je Milwaukeejev bek Jrue Holiday.
Zaista, NBA liga je tu nagradu izmislila na silu i uvela je nakon smrti bivšeg višestrukog All-Stara i "hall of famera" Jacka Twymana 2012., ali vrijedilo je jer je njenim osmišljavanjem pronijela glas o jednoj od najtužnijih i istovremeno najljepših, a svakako najinspirativnijih priča iz svoje povijesti.
Njeni junaci su Jack Twyman i Maurice Stokes, dva vrhunska košarkaša koja su u drugoj polovici 1950-ih igrala zajedno u Rochester i Cincinnati Royalsima, današnjim Sacramento Kingsima, bijeli šuter i tamnoputi svestrani krilni centar, čije je prijateljstvo daleko nadišlo košarkaški teren.
Stokes je tada bio ono što je u ovom mileniju LeBron James
Znali su se od djetinjstva s košarkaških terena, iako nisu odrastali zajedno niti su bili posebno bliski, pa čak ni dok su bili suigrači u NBA ligi, ali sve se promijenilo 12. ožujka 1958., na posljednjoj utakmici osnovnog dijela sezone, kad je Stokes nakon pada snažno udario glavom o parket.
Posljedično, Stokes je ostao paraliziran od vrata nadolje, a Twyman je od njegove obitelji, koja nije mogla plaćati bolničke troškove, preuzeo pravno skrbništvo nad suigračem, brinuo se o njemu i borio se za njega dugih 12 godina, dok ga nije dokrajčio srčani udar.
"Bio je prvi veliki, atletični krilni centar, bio je poput Karla Malonea, ali s više finese", opisao je čudo od dva metra i skoro 110 kila mišića legendarni suvremenik Bob Cousy, koji je u to vrijeme igrao za Boston Celticse.
"Najbliža usporedba iz modernog doba bio bi LeBron James zbog kombinacije snage, brzine i kvalitete", precizirao je Pat Farabaugh, profesor na sveučilištu St. Francis i autor knjige Neraskidiva veza o Twymanu i Stokesu. Bio je prvi visoki igrač s vanjskom igrom, koji je znao pogoditi šut, driblati i dodavati.
"Da nije ostao paraliziran, ne vjerujem da bi Celticsi osvojili ni polovicu svih onih naslova", rekao je Stokesov suigrač Wayne Embry, misleći na 11 titula koje je Boston uzeo od 1957. do 1969. s Billom Russellom, posebno zato što se 1960. Royalsima pridružio legendarni Oscar Robertson, Big O, s kojim bi Stokes, Big Mo, činio neuništivi tandem.
Twymana u srednjoškolsku momčad nisu primili do posljednje godine
Za svijet košarke Big Mo, a za prijatelje i obitelj Maurie, u posljednje dvije godine na St. Francisu u prosjeku je postizao 25.2 poena i nevjerojatna 26.3 skoka te je do danas skakački rekorder sveučilišta. Rochester Royalsi izabrali su ga kao drugog na draftu 1955. godine, a prvim idućim, ukupno osmim pickom, pridodali su mu i Jacka Twymana.
Twyman je u prve tri sezone igrao solidno i postizao nekih 16 poena po utakmici, ali Stokes je od starta pokazivao kakva je zvijer jer je uz sličan broj poena (16.4) postizao i 17.3 skoka te više od pet asistencija, lakoćom bilježeći triple-doubleove. No momčad kojoj su ti klinci bili najbolji igrači nije uspjela doći do play-offa u prve dvije sezone.
Na ljeto 1957. Royalsi su se preselili u Cincinnati, grad u kojem je Twyman četiri godine išao na istoimeno sveučilište. Za razliku od Stokesa, Twyman nije bio atletski nadaren, a ni posebno talentiran, o čemu svjedoči činjenica da se u srednjoj školi tek na četvrtoj godini izborio za momčad. Prethodna tri puta su mu se zahvalili, ali Twyman je neumorno radio i ispaljivao stotine šuteva dnevno dok ga konačno nisu primili.
S vremenom je postao tako dobar da je sveučilišnu karijeru završio s prosjecima od 24.6 poena i 16.5 skokova te zaslužio visok izbor na draftu, nakon kojeg su stari znanci s igrališta u Pittsburghu postali suigrači na profesionalnoj razini.
Bilo bi čudnije da su klinci različitih rasa u to vrijeme bili bliski
Nisu bili osobito bliski iz čistog razloga što u rasno podijeljenoj Americi, u kojoj je još dobrim dijelom na snazi bila segregacija, nisu imali ništa zajedničko osim dobi i košarke. Twyman je bio iz obitelji srednje klase, Stokesova se selila po predgrađima dok je otac radio u čeličani te govorio Maurieju, bratu i sestrama kako ne želi da ikad moraju tako naporno raditi da bi uzdržavali obitelj.
Twyman i Stokes kao klinci su satima bili zajedno na terenu, ali kad bi završili s košarkom, svatko bi otišao na svoju stranu i to je bilo sasvim normalno. Zapravo, bilo bi puno čudnije da su se i nakon toga ostali družiti.
Stokes se u idućim godinama fizički razvio u zvijer od košarkaša, koji je još pritom znao s loptom i imao osjećaj za proigravanja. Twyman je mukotrpnim radom postao izvrstan šuter. Na sveučilištima su obojica dominirala na svoj način, a onda ih je sudbina ponovno spojila u Rochesteru. Postojala je određena bliskost jer su se poznavali od ranije, ali i dalje su bili samo suigrači, nipošto nerazdvojni prijatelji.
Obojica su bili starteri, ali Stokes se isticao. Odmah na debiju zabio je 32 poena uz 20 skokova i osam asistencija. Na jednoj utakmici zgrabio je 38 skokova, što je bio klupski rekord, koji je nadmašio tek Jerry Lucas osam godina kasnije i nitko više.
Stokes je nakon prve sezone izabran za rookieja godine, a prva stvar koju je rekao u javnom obraćanju bila je zahvala suigračima bez kojih ni njegovo priznanje ne bi bilo moguće. Za nagradu je dobio novi automobil, koji su mu dovezli na parket.
"Uh, morat ćete raščistiti dvoranu", sa smiješkom je prokomentirao Big Mo. "Zašto? Zato što ne znam voziti", nasmijao je sve u publici. Naposljetku je s njim u automobil za upravljač sjeo upravo Twyman, koji mu je predložio da proda svoju nagradu ako već ne zna voziti i ne želi plaćati najam garaže koji bi mu bio skuplji od stanarine. Maurie ga je poslušao, odvezli su se do trgovca automobilima i prodali ga za 3200 dolara. Cifra je važna da bi se shvatila vrijednost dolara u to vrijeme, što će biti važno u kasnijem dijelu priče.
Pad na posljednjoj utakmici uoči prvog play-offa
Nakon njihove druge sezone, na ljeto 1957., Royalsi su se iz Rochestera preselili u Cincinnati, gdje su umjesto pred 3000 igrali pred 12.500 ljudi. Twymanu je to itekako odgovaralo jer je tamo išao na sveučilište i ostao živjeti u tom gradu i izvan sezone, pa je zapravo igrao kod kuće.
U prvoj sezoni u Cincinnatiju Royalsi su imali nešto bolje rezultate i uspjeli su se prvi put plasirati u play-off. Posljednju utakmicu osnovnog dijela sezone igrali su u Minneapolisu protiv tamošnjih Lakersa. Big Mo krenuo je u prodor na koš, a Vern Mikkelsen zaustavio ga je prekršajem. Nije u kontaktu bilo ništa osobito grubo ni nesportski, ali pri padu je Stokes snažno udario glavom o parket.
Na mjestu je ostao bez svijesti. Liječnička ekipa je dotrčala i probudila ga uz pomoć mirisnih soli, a Stokes je samostalno ustao i otišao na klupu. Danas bi ga odmah odveli u svlačionicu i stavili pod protokol za slučajeve potresa mozga, nakon čega bi dobio odgovarajući tretman.
No prije 65 godina stvari su bile znatno drukčije. Štoviše, Stokes je osjetio da je spreman za igru i tražio od trenera da ga vrati na parket, što je ovaj i učinio. Royalsi su pobijedili 96:89, a Stokes je završio kao prvi strijelac s 24 poena.
Mislili su da se otrovao hranom kao ostali. Povratak avionom bio je koban
Već tri dana kasnije Royalsima je slijedila prva utakmica doigravanja u Detroitu protiv Pistonsa, prva u Stokesovoj i Twymanovoj karijeri, na koju je momčad putovala vlakom. No, uoči utakmice dobar dio momčadi se otrovao hranom i loše se osjećao. Ni Stokesu nije bilo dobro, ali klub je sve pripisao želučanim tegobama. Big Mo odigrao je cijelu utakmicu, ali nije bio pravi, kao ni ostatak momčadi.
Završio je s 12 poena i 15 skokova, a Royalsi su izgubili 100:83. Dan poslije čekala ih je uzvratna utakmica kod kuće da izbore nastavak sezone, jer tada se serija prvoga kruga igrala na samo dvije pobjede. No, Stokes na toj utakmici, kao ni na bilo kojoj poslije, nije zaigrao.
Prije nego što će se ukrcati na avion za Cincinnati, odjurio je u WC i povraćao. U klubu nisu znali što će s njim, ali su zaključili da je najbolje da se vrate kući i odmah ga pošalju kod doktora, jer ipak se radilo o kratkom letu. Ali nakon što je avion poletio, stanje se pogoršalo.
U jednom je trenutku rekao suigraču: "Osjećam se kao da ću umrijeti." Nekoliko trenutaka kasnije je ustao i samo se srušio na pod između redova sjedala. Avionsko osoblje donijelo mu je kisik i tako mu spasilo život, Stokes je prodisao, ali, ispostavit će se, to je bilo doslovno jedino što je mogao raditi.
U NBA-u tada nije bilo odgovarajućih protokola, ali ni sindikata, osiguranja...
Odmah po slijetanju prevezli su ga u najbližu bolnicu u Covingtonu. Stokes je bio u komi, nepokretan od vrata nadolje. Ustanovilo se da ima posttraumatsku encefalopatiju, nateklinu na mozgu koja je pritiskala njegov motorički sustav i učinila ga kvadriplegičarem. Nateklina je, dakako, nastala nakon udarca glavom u Minneapolisu, a kabinski pritisak u avionu pogoršao je stvari i praktički ga pretvorio u biljku.
"Ne mogu reći je li postojala medicinska tehnologija koja je mogla to spriječiti, ali u to vrijeme bilo je dovoljno proći 'očni test'. Ako si izgledao spremno za igru, igrao si. Nije bilo protokola kao danas", ispričao je prof. Farabaugh.
Nije bilo ni posebnog odjeka cijelog događaja. Da se takvo nešto danas dogodi LeBronu Jamesu, s kojim ga je Farabaugh usporedio, mediji bi 24 sata dnevno pratili situaciju, društvene mreže bi gorjele, ali 1958. stvari su bile drukčije, a vlasnici kluba nisu željeli da se pročuje za problem s njihovim najboljim igračem jer su mislili da će se oporaviti i htjeli su nabrijavati navijače na sezonu koja dolazi. Objavljeno je tek nekoliko crtica u novinama.
Ali, tada nije bilo ni košarkaških sindikata niti osiguranja igrača da pokrije liječničke troškove, pa su ozlijeđeni igrači bili prepušteni sami sebi. A Stokesovi roditelji nisu imali novca ni za stalno putovati iz Pittsburgha u Cincinnati, gdje je njihov sin uskoro prebačen, a kamoli za plaćati dugogodišnje terapije kojima bi se mogao vratiti u koliko-toliko normalan život.
Kako je sezona završila, svi ostali igrači Royalsa razišli su se svojim domovima, samo je Twyman ostao u Cincinnatiju jer je tamo živio. Samo ga je on posjećivao u bolnici, razgovarao s osobljem koje se brinulo za Maurieja, koje ga je obavijestilo da je oporavak moguć, ali da bi zahtijevao godine mukotrpnih terapija koje možda i ne bi dale željene rezultate, a koštale bi 100.000 dolara godišnje. Dakle, u protuvrijednosti od 30-ak automobila poput onog koji je prodao nakon osvojene nagrade za najboljeg rookieja.
Ugovori za najbolje igrače u NBA ligi tada su se brojali u tisućama dolara. Stokes je imao 8000 dolara na računu, ali do njih nije mogao dok je bez svijesti. A Mauriejevi roditelji imali su jedva da prehrane obitelj očevim radom u čeličani i djelomično su ovisili o onome što bi im slavni sin poslao.
Twyman mu je postao zakonski skrbnik, sakupljao novac, organizirao utakmice, prodavao umak od rajčica...
Situacija je izgledala beznadno, ali Twyman je sjeo sa Stokesovim roditeljima i dao im nevjerojatan prijedlog - da postane Mauriceov zakonski skrbnik, da se brine o njemu i bori za njega. Nakon što im je obrazložio svoju ideju, gospodin Stokes ga je, još vrlo skeptičan da neki bijeli mladić želi učiniti nešto tako plemenito za njihova sina, upitao zašto to želi učiniti. Jack je odgovorio: "Zato što mi ne pada na pamet drugi način."
Ni Twyman nije bio bogataš, ali bio je poduzetan i namjeravao je sakupljati novac za liječenje na sve moguće načine. Organizirao je humanitarne akcije, u svakom intervjuu koji bi dao pričao je o Stokesovoj situaciji, a ljudi su se solidarizirali, uplaćivali koliko su mogli, 500 dolara, 3000, a jednom je stigla i donacija od 1000 sanduka umaka od rajčica, koje je Twyman zatim prodavao lancima trgovina.
Tri tjedna nakon što je Big Mo pao u komu, Twyman ga je došao posjetiti i u njegovoj mračnoj sobi upalio svjetlo na noćnom ormariću. Stokesu su oči bile otvorene. Ali one su bile jedino što je mogao pomicati. Uskoro su uspostavili komunikaciju - jedan treptaj za "da", dva za "ne".
Stokes je bio savršeno bistar, sve je razumio, a i tijelo mu je zapravo bilo funkcionalno, samo što je pritisak na motoričkom centru sprječavao informacije iz mozga da ga pokrene. Doslovno je morao učiti kako kontrolirati svaki mišić, jedan po jedan, uz pomoć specijalista za svaki dio tijela. Treptajima je potvrdio suigraču da se želi boriti. Izgubio je sve, ali zadržao je duh.
Od treptaja do pisaće mašine
Oporavak je tekao sporo, a nakon nekog vremena, kad je nova NBA sezona već bila u jeku, Twyman je posjetio prijatelja, koji mu je imao nešto za pokazati. Medicinska sestra ispred njega je ostavila pladanj s priborom za jelo. Stokes je počeo pomicati zgrčeni prst, jedan, pa drugi, pa cijeli zglob. Uhvatio je žlicu i podigao je, prije nego što je, iscrpljen, pustio ruku da padne.
Cijeli je proces trajao nekoliko minuta, a Stokes je bio potpuno mokar od znoja, zadihan, ali s osmijehom na licu. Twyman ga je bocnuo: "Ja se ubijam igrajući na tri utakmice u gostima, a ti se tu hvališ dizanjem žličice?" Nasmiješio mu se i poručio: "Vidimo se ujutro." Takav smisao za humor držao je Stokesa i gurao ga prema sve većim i većim koracima u oporavku, pa je počeo tipkati na pisaćoj mašini.
Tako je Twyman prilikom jednog posjeta naletio na praznu sobu i zatekao bolničarku koja ga je obavijestila da mu je Stokes napisao pismo i da mu je trebao cijeli tjedan da ga natipka. U pismu je stajalo samo: "Dragi Jack, kako ću ti ikad moći zahvaliti? Maurie." Twyman ga je pronašao na terapiji i odgovorio mu: "Ne znam kako ćeš mi zahvaliti, ali pronaći ću način i kad ga smislim, ti ćeš prvi saznati."
Zaista, Twymanova žrtva bila je ogromna. Jer u to vrijeme košarkaši nisu bili strogo profesionalci, već su radili i druge poslove, a on je prodavao osiguranje. Imao je i svoju obitelj s malom kćerkicom, koju je često zapostavljao zbog angažmana oko suigrača.
Wilt Chamberlain je unajmio privatni avion i doletio iz Europe samo za tu utakmicu
Među humanitarnim akcijama koje je organizirao za Stokesa bila je i revijalna utakmica na koju su se odazvale brojne NBA zvijezde, ali kad bi platio troškove organizacije, ne bi ostalo ništa od zarade od ulaznica, koja je trebala ići za liječenje. Tada je u priču uskočio Milton Kutsher, vlasnik hotela u Catskillsu, koji je Twymanu potpuno besplatno ustupio dvoranu svog hotela, koja prima 3000 ljudi.
Kutsher je bio velik ljubitelj sporta, posebno košarke, i na sebe je preuzeo sve troškove organizacije, tako da Twymanu ostane kompletna zarada od ulaznica. Kad ga je Twyman upitao zašto to radi, ovaj mu je odgovorio: "Pa zar me od svih ljudi na svijetu ti to pitaš?"
Utakmica je postala tradicionalna, a odaziv NBA igrača bio je ogroman. Legendarni Wilt Chamberlain, koji će kasnije porušiti Stokesove skakačke rekorde, u to je vrijeme igrao za Harlem Globetrotterse i bio na turneji u Europi, ali je o svom trošku unajmio privatni avion samo da bi odletio u SAD i nastupio na toj utakmici te se odmah vratio natrag.
Nekoliko godina kasnije, 1964., igrači su napravili i prvi korak prema sindikatu baš zbog Stokesova slučaja i inzistirali da NBA dio svoje zarade počne izdvajati za benefite ozlijeđenim igračima, prijeteći bojkotiranjem All-Star utakmice.
Kako je napredovao Stokesov oporavak, tako je napredovala i Twymanova karijera. Bez Stokesa u Royalsima, njemu je pripala glavna uloga i postao je njihov najbolji igrač i standardni All-Star. Karijera mu je potrajala 11 godina, a cijelu ju je proveo u Cincinnatiju, pa je stalno mogao biti uz Maurieja i pomagati mu u oporavku.
Stokes nije želio da ga ljudi vide, ali nije mogao odbiti Twymanov zahtjev
S vremenom je Stokes ponovno naučio govoriti, iako ne kao prije, nego je zvučao poput gluhih ljudi. Počeo je vraćati osjećaj u sve dijelove tijela, pa čak i ustati i koračati oslonjen na druge. Ali, unatoč golemom napretku, unatoč radosti života koja ga je držala i gonila, dugo se sramio svoga stanja.
Nije želio da ga itko iz vanjskog svijeta vidi takvog, čak se i opirao kad bi mu u posjet došla djevojka iz Pittsburgha. Zato nije želio ni čuti za zahtjev koji je Twyman stavio pred njega, da ode s njim na utakmicu u hotel Catskills. Ali, Twyman je znao kako ga natjerati da se predomisli. Podsjetio ga je da će pronaći način kako da mu zahvali i da je to ono što želi od njega. Stokesu nije preostalo ništa nego pitati ga: "Kad je utakmica?"
Naposljetku, bio je uz njega i kad je 1966., osam godina nakon nesreće, a 11 nakon zajedničkog početka NBA karijere, Twyman odlučio završiti karijeru. Iako je dobio zaslužene ovacije za veliku karijeru koju je cijelu proveo u istom klubu, bile su zanemarive u usporedbi s onima kad su na parket u kolicima doveli Stokesa. Razdragani Big Mo smogao je snage da sam ustane i odmahne publici dok upija svu tu ljubav za koju nije ni znao da mu je namijenjena.
Nakon igračke karijere Twyman je postao TV komentator, a 1970. prenosio je čuveno finale u kojem su New York Knicksi osvojili svoj prvi naslov te tijekom sedme utakmice ušao u povijest slavnim uzvikom "mislim da vidim Willisa Reeda kako izlazi" kad je ozlijeđena zvijezda Knicksa inspirirala suigrače na pobjedu.
Twyman: On je deset puta više učinio za mene nego ja za njega
Samo nekoliko tjedana prije toga Stokes je preminuo od srčanog udara u dobi od 36 godina. Uspio se vratiti koliko-toliko normalnom životu, prihvatila ga je i Twymanova obitelj kao pridruženog člana, ali vjerojatno su svi napori koje je proživljavao godinama u mukotrpnim devetosatnim terapijama ostavili traga...
Obojici dresovi s umirovljenim brojevima danas vise pod svodom dvorane Sacramento Kingsa, ondašnjih Royalsa. Obojica su uvrštena u Kuću slavnih - Twyman 1982., a Stokes posthumno 2004. godine. Upravo je Twyman primio tu čast u njegovo ime na pozornici u Springfieldu.
"Uza sve što sam učinio za njega, on je učinio deset puta više za mene. Ja sam bio taj koji je privilegiran jer sam ga poznavao, jer sam svakog dana svjedočio njegovoj hrabrosti. Niti jednom u tih 12 godina nisam ga vidio deprimiranog, kako se pita 'zašto ja'. Veselio se svakom novom danu, bio je nevjerojatna osoba i inspiracija svima koji su s njim došli u kontakt", rekao je Twyman.
Nakon njegove smrti 2012. NBA liga je konačno odlučila napraviti nešto u čast dviju bivših zvijezda čiju je dominaciju tragedija prekinula, ali istovremeno i stvorila neraskidivu vezu koja je nadišla sport i donijela potpuno novo značenje pojmu "suigrač". Možda zato osmišljanje nagrade za suigrača godine i nije bio idealan način.
Jrue Holiday i ostali dobitnici izuzetno su cijenjeni među kolegama, ali nitko se nikad neće moći nositi s onim što je Jack Twyman punih 12 godina radio za svog suigrača.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati