Foto: Guliver image/Getty images

DOGOVOR o drugom stupu bankovne unije europski čelnici ocijenili su dalekosežnim i povijesnim, no mnogi analitičari smatraju da to neće biti dovoljno da bi se povratilo povjerenje u financijski sustav i izbjeglo ponavljanje financijske krize.

Nakon više od godinu dana pregovora, države članice EU-a postigle su ovaj tjedan dogovor o jedinstvenom mehanizmu za sanaciju banaka, koji će činiti tijelo koje će nadgledati provedbu novih pravila o sanaciji banaka, u kojima će morati sudjelovati i privatni investitori, i zajednički fond koji će puniti same banke kako bi se osigurao novac za to.

Bankovna unija najambiciozniji je europski projekt od izbijanja dužničke krize koji bi trebao osigurati financijsku stabilnost i troškove propasti banaka svesti na najmanju moguću mjeru.

Njome se želi prekinuti začarani krug između banaka i nacionalnih vlada koje su njihove gubitke sanirale javnim novcem, što je dovelo do velikog povećanja javnih dugova i prisilne štednje koja se sada lomi na leđima poreznih obveznika.

"Bojim se da bi proces donošenja odluka mogao biti previše složen i da financijska rješenja neće biti adekvatna"

No, mnogi analitičari i dužnosnici, uključujući i neke u vrhu Europske središnje banke (ECB), koja je u sklopu novog sustava zadužena za nadzor banaka, strahuju da bankovna unija u obliku u kojem je dogovorena neće postići te ciljeve.

Predsjednik Europske središnje banke Mario Draghi upozorio je početkom tjedna u Europskom parlamentu da će novi sustav biti "jedinstven samo imenom." "Bojim se da bi proces donošenja odluka mogao biti previše složen i da financijska rješenja neće biti adekvatna", kazao je.

Bivši član izvršnog odbora Europske središnje banke, talijanski ekonomist Lorenzo Bini Smaghi, razočaran je dogovorom.

"Mehanizam je nezadovoljavajući s nekoliko stajališta. Proces donošenja odluka je nespretan i uključuje previše tijela. Sredstva su nedovoljna za velik bankovni problem. Zaduživanje mehanizma na tržištima još je nejasno. Prijelazno razdoblje je predugo u odnosu na učestalost bankovnih kriza. Općenito, razdvajanje bankovnog i državnog rizika, što je bilo glavni cilj unije, nije postignuto", ističe Smaghi u analizi za Financial Times.

Procedura donošenja odluka o sanaciji banaka bit će pod velikim utjecajem politike. U njoj će sudjelovati više od stotinu ljudi, članovi sanacijskog odbora, Europska komisija i Vijeće EU-a, a zajednički sanacijski fond u potpunosti će zaživjeti tek za deset godina, 2026., i tada bi trebao raspolagati s 55 milijardi eura, što u slučaju veće krize vjerojatno ne bi bilo dovoljno. Uz to, za odobravanje većih iznosa proces odlučivanja bit će puno stroži.

To će se regulirati novim međuvladinim sporazumom, poput fiskalnog pakta o proračunskoj disciplini. To je tražila Njemačka koja želi odgoditi što je dulje moguće podjelu troškova za sanaciju banaka.

"Te odredbe složene su kao i današnji financijski svijet"

Litavski ministar financija Rimantas Sadzius, koji je vodio pregovore, iskreno je potvrdio ono što mnogi misle o novom sustavu. "Te odredbe složene su kao i današnji financijski svijet", rekao je, prenosi EUobserver.

Zajednički sanacijski fond bit će uspostavljen tek za deset godina, što ne ide u prilog jačanju povjerenja u financijski sustav. Uz to, predviđenih 55 milijardi eura u slučaju veće krize ne bi bilo dovoljno s obzirom na to da je za spašavanje španjolskih banaka bilo potrebno 40 milijardi eura, grčkih isto toliko, a irske banke Anglo Irish gotovo 30 milijardi.

Britanska je vlada na vrhuncu krize 2008. kupila udjele u bankama RBS (Royal Bank of Scotland) i Lloyd's u iznosu od 90 milijardi eura kako bi spriječila njihov bankrot, a na britanske porezne obveznike na kraju je pao teret od gotovo bilijun eura u obliku zajmova, jamstava i osiguranja za britanski bankovni sektor. Njemački i irski porezni obveznici, po podacima Eurostata, opterećeni su na isti način s 40 odnosno 41 milijarda eura.

U slučaju da zajednički fond ne bude dovoljan, nacionalne vlade moći će uvesti novi namet svojem bankovnom sektoru. Bude li i to premalo, nacionalna vlada mogla bi pomoći kratkoročnim zajmom koji će banke kasnije vratiti, a ako ni vlada ne bude imala novca, moći će zatražiti program pomoći od Europskog stabilizacijskog mehanizma (ESM), stalnog kriznog fonda eurozone vrijednog 500 milijardi eura, kao što je 2012. učinila Španjolska.

Potpredsjednik Europske središnje banke Vitor Constancio upozorio je da izostanak lako dostupne kreditne linije za zajednički sanacijski fond tijekom "prijelaznog razdoblja" dovodi cijeli sustav u pitanje, sugerirajući vladama da ponude jamstva kako bi fond mogao prikupljati novac od privatnih vjerovnika.

Do 2025. godine uspostaviti "zajedničku sigurnosnu mrežu"

Države su se također obvezale da će do 2025. godine uspostaviti "zajedničku sigurnosnu mrežu", koja će uključivati sredstva poreznih obveznika koja će se moći upotrijebiti u slučajevima kada raspoloživi novac u sanacijskom fondu ne bude dovoljan za sanaciju banaka. No, kako će ta sigurnosna mreža izgledati i pojedinosti o tome zasad nisu poznati.

Bitna novost je spašavanje banaka iznutra, "bail-in", što znači da će troškove sanacije u prvom redu snositi dioničari i vjerovnici banke, za razliku od dosadašnjeg spašavanja izvana, "bail-out", to jest novcem iz državnih proračuna. Štedni polozi osigurani su do iznosa od 100.000 eura, a veći iznosi također će se moći koristiti za spašavanje banaka, ali tek nakon što se iscrpe sve druge mogućnosti. To će, na inzistiranje Njemačke, stupiti na snagu 2016., dvije godine prije planiranog.

"Država je i dalje glavni oslonac za svoj bankovni sustav", rekao je za Reuters Alan Ahearne, ekonomist koji je savjetovao irsku vladu prilikom kraha irskog bankovnog sustava. "To nije istinska bankovna unija. To znači da će troškovi financiranja banaka u perifernim državama ostati visoki kao i troškovi zaduživanja država."

Istinska bankovna unija

Europski dogovor blijeda je sjena sustava koji postoji u Sjedinjenim Državama, gdje savezna vlada može izravno financijski pomoći slabijim saveznim državama. Snažne države u eurozoni poput Njemačke ne šalju pomoć slabijima poput Portugala ili Grčke nego im novac posuđuju. "Država Pennsylvanija ne mora izdavati bankovna jamstva. To rade savezne agencije", rekao je. "To je istinska bankovna unija."

Kompromisno rješenje velikim je dijelom rezultat pritiska Njemačke, koja ne želi preuzeti odgovornost za pogreške banaka u drugim članicama. "To je tipično njemački dogovor", rekao je jedan europski dužnosnik, koji je sudjelovao u pregovorima. "U njemu nema baš mnogo toga za druge."

Sven Giegold, njemački zastupnik Europskog parlamenta, rekao je da bi se to Njemačkoj moglo obiti o glavu. "Mislim da je šokantno da jedna zemlja može progurati toliko" svojih zahtjeva, rekao je. "Kada jedna zemlja ima previše moći, to joj se može obiti o glavu."

Kompromis još treba finalizirati u pregovorima s Europskim parlamentom, koji bi mogao unijeti stanovite promjene, a konačni dogovor trebao bi biti postignut do proljeća iduće godine.

Predsjednik Europskog parlamenta Martin Schulz kompromisom nije zadovoljan i najavljuje "teške i složene" pregovore.

Europski zastupnici protive se prije svega donošenju još jednog međuvladinog sporazuma koji bi ih isključio iz procesa donošenja odluka, a traže i veću ulogu za Europsku komisiju. Žele također da zajednički sanacijski fond može posuđivati novac od "europskog javnog instrumenta", što bi mogao biti Europski stabilizacijski mehanizam ili proračun EU-a, čemu se Njemačka odlučno protivi.

"Najvažnija lekcija krize u eurozoni je hitna potreba minimiziranja jaza između integriranog financijskog sektora i fragmentiranog realnog gospodarstva"

Eurozona je, doduše, u lipnju ove godine postigla dogovor o izravnoj dokapitalizaciji banaka pomoću Europskog stabilizacijskog mehanizma, što bi uskoro trebalo biti finalizirano. Za to je predviđeno 60 milijardi eura, ali odobravanje novca pratit će jako strogi uvjeti i pitanje je hoće li to u praksi uopće biti moguće.

Od bankovne unije očekuje se također da pridonese izlasku iz krize i spriječi nove, no Sony Kapor, direktor međunarodnog think tanka Re-Define u to ne vjeruje.

"Najvažnija lekcija krize u eurozoni je hitna potreba minimiziranja jaza između integriranog financijskog sektora i fragmentiranog realnog gospodarstva", navodi Kapor u analizi za FT, zauzimajući se za jačanje unutarnjeg europskog tržišta, integraciju uslužnog sektora i poboljšanje mobilnosti radne snage.

Bivši talijanski premijer Mario Monti smatra također da se i južna i sjeverna Europa moraju reformirati kako bi se smanjio jaz među njima.

Južna Europa mora prihvatiti fiskalnu disciplinu, a sjeverna shvatiti važnost ulaganja u gospodarske aktivnosti, poručuje Monti u članku za FT, pozdravljajući novi fokus europske politike na pravno obvezujuće ugovore za provedbu strukturnih reformi u zamjenu za financijsku potporu.

Riječ je o sustavu po kojem bi države članice sklapale ugovore, odnosno partnerstva za rast, zapošljavanje i konkurentnost s europskim institucijama o provedbi reformi, a u zamjenu bi dobile financijsku potporu. EU bi dogovor o tome trebao postići do listopada 2014. godine.