Foto: Index, Hina

IVAN VILIBOR SINČIĆ kao predsjednički kandidat svakako je prikupio dosta pažnje i građana i medija – dijelom radi svoje mladosti i stavova koje zastupa, a dijelom radi općenito malog broja kandidata na ovim izborima, gdje je on jedini, mogli bismo reći "vaninstitucionalni" kandidat. Dok su Ivu Josipovića i Kolindu Grabar Kitarović podržale velike stranke, pa i treći kandidat Milan Kujundžić (inače utemeljitelj demokršćanske Hrvatske zore) spada u poznate političare,  Ivan Vilibor Sinčić je sasvim nov – mladi aktivist Živog zida nije do sada bio politički eksponiran, makar je bio politički aktivan u smislu društvenog aktivista – u borbi protiv deložacija.

E, sada, nudi li on nešto novo Hrvatskoj? Mlad, politički "nepotrošen", s radikalnim stavovima – zasigurno može prikupiti pažnju dobrog dijela građana nakon 6 godina krize. Štoviše, u krizi se i stavovi građana radikaliziraju, traži se Mesija koji će izvući narod iz problema i politički spektar skreće prema lijevim ili desnim ekstremima.

Negdje se to događa upravo u ovo doba, nakon 5-6 godina stalne krize. Da se kriza nastavi još 4-5 godina, imali bismo totalni rasap društva na svim razinama. Promjene i to duboke, svakako trebaju, no je li Ivan Vilibor Sinčić taj koji ih nosi?

U nastavku dajemo citate iz njegovog izbornog programa  i obrazloženja vašeg kolumniste.

Politička lustracija - Tijekom i nakon tranzicije društva iz stare SFRJ u Republiku Hrvatsku došlo je do prestrojavanja postojećeg političkog kadra iz nekadašnje monolitne Komunističke partije Hrvatske u novoosnovane stranke. Tek je manji dio članova KPH otišao iz političkih zbivanja i izabrao umirovljenje. Drugim riječima, isti oni ljudi koji su donosili odluke i uživali privilegije u starom sistemu to čine i sada u novoj državi kroz nove stranke, državne organe i javne službe. Yoji Koyagama, profesor sa Sveučilišta Niigata, sjajno je to pokazao u svom znanstvenom radu "Transition in Croatia” . Potrebno je dignuti svijest među stanovništvom o ovom problemu te promovirati donošenje zakona o lustraciji kako bi se dokinuo utjecaj korumpiranog kadra na razvoj naše mlade države. Ovakav proces provele su gotovo sve druge zemlje bivšeg istočnog bloka i to još krajem prošlog stoljeća (Poljska 1996.)

Dakle, poznato je da je dobar dio kadra starog Saveza komunista Hrvatske (ne znam zašto Komunističke partije?) ušao u nove stranke. Uključivo i u HDZ. Jedan dio ih se politički pasivizirao i to ponajviše oni koji su u partiji bili da bi mogli biti direktori firmi, pogona, škola, sveučilišni profesori ili recimo piloti. Partija uz poneki izuzetak (kojeg bi onda uredno naveli kao predstavnika Socijalističkog saveza) nije puštala nepartijske kadrove na osjetljiva mjesta. Pa ako niste imali volje za biti protiv režima, za što su znale biti posljedice od nedobivanja zasluženog napredovanja do zatvora, uredno bi ušli u Partiju. Broj članova iste je bio ogroman – zato 1990. godine nisu ni uzete nekretnine SKH – plaćene su uredno od članova. A to, koliko je članova SKH bilo politički aktivno kasnije – pa to nije nikakav tajni podatak. Znamo koliko ih je ostalo u SDP-u, a i koliko ih je imao Tuđman još od onog osnivanja HDZ-a u baraci.

Lustracija znači onemogućavanje javnog života onima koji su radili u tajnim i represivnim organima bivših socijalističkih država. Dakle, ne svima, već onima koji su radili za tajne službe, koji su pisali dopise protiv svojih susjeda ili kolegu asistenta na istoj katedri optuživali za "nacionalizam" kako bi se riješili konkurencije na poslu. Lustracija u Hrvatskoj nije provedena 90-tih jer je predsjednik Tuđman smatrao da mu upravo predstavnici starih tajnih službi trebaju u ratu i da ne treba stvarati novu unutarnju frontu. Danas, čisto biološki, vrlo je mali broj tih ljudi moguć na nekim viđenijim položajima. Naša politička struktura se od 1990. nadalje par puta kadrovski debelo promijenila.

Ovakva lustracija, gdje bi se isključivali ljudi jer su bili samo članovi SKH, a ne zato jer su radili u nekadašnjim tajnim službama – zasigurno ne bi bila ni moguća ni ustavna ni realna.

Monetarni suverenitet - Ustavom je propisana dužnost Predsjednika čuvati suverenitet zemlje. Daleko najvažniji suverenitet koji zemlja može izgubiti jest onaj monetarni, odnosno vlast nad novcem. Od 1994. godine, adaptacijom Maastrichtskog ugovora Hrvatska je izgubila važan monetaran alat – primarnu emisiju novca. Od uvođenja kune pa da danas novac se stvara isključivo u privatnim bankama tzv. sekundarnom emisijom novca preko kredita. Opisani događaji nisu ništa drugo nego neprijateljska okupacija. Ono što nije učinjeno oružjem učinit će se dugom – korporacije i banke preuzet će naš prostor, izvore i dobra te lišiti naš narod prava i privatne imovine. Jednostavno se uočava da gubitak monetarnog suvereniteta vodi u dužničko ropstvo.

Ovo je na tragu pseudoteorije o "nekreditnom novcu". Zašto pseudoteorije? Pa ako imate na Wikipediji samo hrvatski članak http://hr.wikipedia.org/wiki/Nekreditni_novac jasno je da teorija nije svjetski prihvaćena, niti je netko ozbiljno razmatra. Inače, jugoslavenski je izum.
Uglavnom, što je primarna emisija? To je kada centralna banka tiska novac bez pokrića – a svi stariji od 40 sjetiti će se barem 2-3 slučaja kada smo to imali. Povećanje mase novca (a koju onda vladajuća stranka dijeli kako joj se ćefne, prvo u svoje plaće kao što je drug Tito uvijek dobivao svježe novčanice s Topčidera) znači da taj novac manje vrijedi.

Ako manje vrijedi – imamo inflaciju, znači nešto što obezvrjeđuje rad, obezvrjeđuje štednju i u biti pomaže samo dužnicima u domaćoj valuti (što bi valjda srediti ukidanjem valutne klauzule – pa bi primarna emisija suštinski predstavljala porez koji bi svi platili). Znači, primate plaću u valuti X i ako centralna banka plaća nečije dugove u valuti X iz primarne emisije – to samo znači posredni porez, jer vaši X manje vrijede.

Dalje se objašnjava:

Trenutno je kuna prejaka (zbog toga jer HNB ima ulogu mjenjačnice, a ne centralne banke), što za posljedicu ima raspad domaće proizvodnje i porast nezaposlenosti budući da je uvozna roba zbog toga jeftinija od domaće. Imajte na umu da bez realnog tečaja nema realne ekonomije (proizvodnje). Posljedice nerealno jake kune za našu zemlju su katastrofalne, zbog nje nemamo normalnu ekonomiju nego "kasino ekonomiju” u kojoj ima malo proizvodnje, a ekonomska aktivnost se zasniva na trgovini uvoznom robom.

Hajdemo ovo komentirati marksistički! Dakle, da bi stvorili novu vrijednost trebamo: predmet rada (sirovinu, repromaterijal, rudu, energiju), sredstvo rada (pila, računalo, kamion) i sam rad. Osim nešto drva i nafte – u Hrvatskoj sirovine uvozimo. Slabljenjem kune sirovine postaju skupe. Što se tiče predmeta rada, proizvodimo ih također malo – čak i da smo ekonomija snage Japana, na ovako malo broja ljudi masu strojeva se mora uvoziti. Dakle, devalvacija isključivo plaće i mirovine čini nižim, jer umjesto 1000 € primate 800 €, ili još gore, umjesto 400 € plaća je 300 €. Zašto u Eurima? Zato jer je SF da se danas može imati samodostatna ekonomija i u puno većoj državi.

Uglavnom – kada vam netko naredni put bude pričao o devalvaciji zamolite ga da bude jasan i da priča da Hrvati imaju previsoke plaće i da bi ih on snižavao. I ne zaboravite – II. mirovinski stup vam je u kunama. A to je vaša imovina.

Deprivatizacija novca - Hrvatsko društvo više ne može koristiti mehanizme države i Hrvatske narodne banke kako bi stvorilo novac koji mu je potreban. Kako je to nedavno priznao i Sabor, novac se stvara i ulazi u opticaj jedino uzimanjem kredita što znači da je sav monetarni agregat u opticaju jedan veliki kredit koji konstantno treba održavati uz sve veće troškove (anuiteti). (…)

Novac je sredstvo razmjene, i sam po sebi ne vrijedi ništa – uzmite novce iz neke igre i lako ćete se uvjeriti u to. Hrvatskoj krediti trebaju jer previše trošimo: neučinkovit javni aparat, sve skuplje metode liječenja koje ne možemo popratiti uplatama jer nam se najbolji iseljavaju, manje od 20% ljudi koji idu u punu starosnu mirovinu – naravno da se tu država zadužuje. Međutim, država jednostavno može odlukom Sabora odlučiti da se ne zadužuje, da će se pokriti pokrivačem koji ima (evo Savezna Republika Njemačka je tako podesila svoj proračun za 2015. godinu).

Hrvatski problem je je to što premalo privređujemo za standard koji želimo – premalo ljudi radi i premalo ih je u djelatnostima koje generiraju proizvode visoke vrijednosti (npr. informatika, složeno inženjerstvo). Ne može se to riješiti stvaranjem novca.

Druga Republika - Hrvatska nije postala ono što smo željeli da postane. Potrebne su nam temeljite reforme i novi, svježi početak sa vizijom i strateški razrađenim ciljevima. Prvi korak na tom putu je povratak monetarnog suvereniteta i provođenje lustracije kako bi se sa društveno odgovornih položaja uklonili pripadnici bivšeg dvostranačkog režima te komunističkog režima prije toga. Moramo prestati davati moć kriminalcima i ljudima bez vizije. Zajedno možemo stvoriti bogatu i slobodnu Hrvatsku.

Dakle, "kako bi se sa društveno odgovornih položaja uklonili pripadnici bivšeg dvostranačkog režima" - ovdje se čini se želi smijeniti sve koji su bili na vlasti prije njih? To je ništa nego poziv na totalitarizam! Svi koji su birani nakon 1990. birani su samo od strane naroda i narod će odlučiti tko će biti na vlasti. Nadalje, dosta perfidno se dalje navode pojmovi "kriminalci" i "ljudi bez vizije". Što se tiče kriminalaca – valjda ćemo se svi složiti da im je mjesto iza rešetaka, a što se tiče "ljudi bez vizije", valjda su birači ti koji će odlučiti da li viziju ima Ivan Vilibor Sinčić, Ivo Josipović ili netko treći.

Oružane snage - Hrvatska mora imati oružane snage koje će u svakom trenutku biti sposobna čuvati nacionalnu sigurnost, sve vrste suvereniteta i prije svega teritorijalni integritet. Kako bismo bili u stanju financirati reformu vojske potrebno je izvršiti ranije opisane reforme monetarne politike. Trenutno stanje u Oružanim snagama je porazno i nesposobne vladajuće strukture to više ne mogu sakriti. Nekada ponosni brodovi i zrakoplovi koji su izborili pobjedu u ratu sada poniženi hrđaju u lukama i padaju s neba predstavljajući opasnost za građane i njihovu imovinu. Modernizacija i opremanje vojske mora se u što većoj mjeri financirati domaćim izvorima novca i uz pomoć domaćih proizvođača vojne opreme.

Činjenica jest da oružane snage nisu na zadovoljavajućoj razini i da imamo samorušeće avione, a flota je također više na vezu nego što radi svoj posao. Ovo drugo – da će država ištampati novce i od toga će financirati njihovu obnovu je ni manje ni više nego bajčica. Kamo sreće da Đuro Đaković dobije narudžbu za 100 novih tenkova – ali repromaterijal i gomilu uvozne elektronike i što sve taj tenk treba – netko treba zaraditi. Sada se može pojaviti kritika da upravo tako (štampanjem) Ameri financiraju svoj ratni stroj. Jest, ali oni štampaju valutu koju svijet želi. Test? Uzmite svježih 1000 dolara i 5000 kuna i pokušajte negdje u Africi ili Aziji nešto kupiti.

Na ovo možemo nastaviti vanjskopolitički program:

Izlazak iz NATO pakta - Sjevernoatlantski savez izgubio je svoju svrhu i postao je poluga SAD-a i EU-a kojom provodi teror nad zemljama od ekonomskog interesa. Suprotno imidžu koji žele ostaviti u javnosti NATO ne osigurava mir već upravo podgrijava sukobe diljem svijeta i provodi ratno-huškačku politiku. Republika Hrvatska držat će se svoje povelje mira i neće sudjelovati u ratu ovakve zločinačke organizacije.

Popularna teza u nekim krugovima u nas, posebno u salonskih socijalista, no što bi realno značio izlazak iz NATO-a? Kao prvo, bitno veće troškove obrane i gotovo sigurno ponovno aktiviranje opće vojne obveze (ima je većina neutralnih država).

Moguće da se varam, ali nekako sam siguran da dobar dio zagovornika mladog predsjedničkog kandidata ne bi uživao da mora na osnovnu obuku kod nekog drill-narednika. Neutralnost košta milijarde. Dodatno, treba se podsjetiti, sve međunarodne misije u kojima sudjeluje Republika Hrvatska su ujedno u UN-misije, a neke od njih operativno vodi NATO. Usput, najveća misija je u Afganistanu, koje je ono tamo "ekonomski interes"?

Izlazak iz Europske Unije – Europska Unija je projekt kojem cilj nije ekonomski razvoj država članica ili razvoj demokracije već je cilj tog projekta neofeudalizacija i totalitarizacija odnosa u društvu. Upravo je usvajanjem odredaba Maastrichtskog ugovora 1994. godine Hrvatska uspostavili štetnu regulaciju novca i stavili se položaj kolonije. Europska Uniju, odnosno one koji njome upravljaju,a to nije stanovništvo već birokracija i korporacije, ne zanima dobrobit hrvatskog stanovništva već samo prostor, izvori i dobra na našem teritoriju. Iz ovakvog odnosa koji nije ništa doli dužničko ropstvo Hrvatska mora izaći.

Jako puno epiteta i teških riječi (uopće gdje to nalaze, neofeudalizacija?) bez ikakve osnove – mnoge države Nove Europe, Poljaci, Česi, Slovaci, Estonci – pokazali su upravo da je ulazak u Europsku uniju bio ključni korak koji je pomogao revitalizaciji njihovih gospodarstava i obnovi cijelih društava. Pogledajte uostalom kao su Škode izgledale 1989. i danas…

To što Hrvatska ne koristi mogućnosti EU, to nije problem EU nego naš. Uostalom, što bi izvan EU? Pa i ovo reformi što smo napravili je upravo radi EU. Ne treba, evo kada govorimo o kreditima, zaboraviti da je presuda u korist dužnika u "švicarcima" donesena jer banke nisu poštovale pravni okvir zaštite potrošača – što je upravo stečevina EU.

Izlazak iz EU automatski znači i uvođenje carinskog nadzora s državama EU, nema više slobodnog uvoza, nema više e-kupovine bez carine, nema više britanskog i njemačkog Amazona – sve fino i lijepo preko naših špeditera, trgovaca i trgovačkih lanaca. Vjerujem da bi većina onih koji su zarađivali milijune u trgovini, upravo radi ograničenje iste prije ulaska u EU, zdušno pozdravili ovakve odluke.

Osim načela, neke teme su na navedenim internetskim stranicama i detaljnije objašnjene, pa navodim par (za općeniti prikaz trebalo bi puno više teksta):

Trgovački sporazumi
- obnove trgovačkih sporazuma sa zemljama članicama CEFTA-e
- sklapanje trgovačkih sporazuma sa zemlja Afrike, Azije i Južne Amerike

CEFTA (Central European Free Trade Agreement) trgovinska je organizacije iz 1992. čije su članice redom ulazile u EU, pa je 2006. osnovana takozvana Nova CEFTA. Nakon što su u EU ušle Bugarska, Rumunjska i na kraju Hrvatska, tamo ostaju Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, Moldavija, Srbija i Kosovo. Mislim, treba sa svima trgovati što je više moguće, ali to su jednostavno sve relativno siromašne zemlje i tržišta koja nemaju love. I uopće, čemu ta opsesija na "region"? Sa svakome dobro, posebno sa susjedom, ali gospodarski se vezati na bivšu Jugu s Moldavijom? Čemu?
Ovo oko Afrike, Azije i Južne Amerike, samo sklapanje trgovačkog sporazuma u današnje doba otvorene trgovine slabo znači. Oni nam nisu jaki trgovinski partneri.

Zabrana zaprašivanja
- primjeri iz svijeta sve više dokazuju da chemtrailovi postoje te da se zaprašivanje odvija bez znanja javnosti što povlači motive takvog čina
- zalažemo se za trenutačno zaustavljanje zaprašivanja te pokretanje istrage

Od svih teorija zavjera valjda je ona o chemtrailovima najgluplja. Teorija o masovnom "zaprašivanju" svijeta u kojem se ionako sve nadzire (uključivo i što amaterski možete danas bez problema nadzirati zračni promet), a u kojoj bi trebale sudjelovati tisuće ljudi i nitko o tome ne reći ni riječi – i gdje zaprašivači ujedno zaprašuju i sebe i svoje obitelji, jednostavno je blesava, besmislena, tehnički nemoguća, a da netko nešto pokuša – bilo bi lako dokazivo. Ovo pokazuje da kandidat ima ili ozbiljnih problema s elementarnom znanstvenom logikom ili želi jednostavno prikupiti glasove onih se pale na ovakve teorije.

Spomenimo još par tema.

Ima tu još puno velikih parola – tipa "Poništenje pretvorbe i privatizacije" – kriminal u pretvorbi i privatizaciji treba goniti, no što bi značilo poništenje, osim vraćanje na neko državno/društveno vlasništvo pod kontrolom političke vrhuške i usput potpunu međunarodnu blokadu Hrvatske – jer bi bili oštećeni oni koji su naknadno, u tko zna kojem ciklusu, pošteno kupili neku imovinu. Uzmimo npr. Jugoplastikine pogone u Splitu. Danas su tamo neke sasvim druge zgrade i neki sasvim drugi vlasnici u odnosu na one koju su sudjelovali u privatizaciji u prvoj polovini 90-tih godina.

I na kraju – puno se toga u programu i izjavama predsjedničkog kandidata vrti oko stanova i ovrha – da, treba to pitanje riješiti, nedopustivo je da radi malih dugovanja odlaze stanovi na prodaju, ali opet – ako nemate nekretnine i želite kupiti stan, jedina imovina kojom za taj stan možete jamčiti je upravo taj stan. Ako taj stan ne može biti prodan jer u njemu živite – banka vam neće dati kredit, tražiti će zamjensku nekretninu za jamstvo. Pa će onda stan kupiti netko tko već ima jedan i uzeti vas kao podstanare. I onda povećavamo socijalne razlike.  Tu ću se referencirati na odličan članak stručnjaka, suca Mislava Kolakušića. I nemojte zaboraviti da nisu sve ovrhe radi bankarskih i sličnih dugova – ima ih i radi neisplate plaća, neplaćanja alimentacija ili jer je netko pijan razbio tuđi automobil. Pa i onih gdje se plaća mjesto u režije i kredite potrošila u kladionici.

Ima i poglavlje programa koje se zove ni manje ni više nego "Svjetski mir" (znate ono kada pitaju potencijalne misice što žele – svaka je za mir u svijetu) – u kojem nalazimo i rečenicu: "U dostupnoj literaturi obično se navodi da čak 90% do 95% svih znanstvenika u svijetu radi u vojnoj industriji ili s njom povezanim djelatnostima." Kako program očigledno nema veze s vezom s nekom znanstvenom osnovom – onda je valjda najbolje znanstvenike odmah proglasiti plaćenicima vojnih oligarhija. Usput, u Hrvatskoj ima nešto preko 10.000 znanstvenika. Nisam znao da imamo tako bogati vojni potencijal… Kada izbacite društvenjake, humaniste, one u bazičnim istraživanjima, one u industriji – naći ćete da svega nekoliko postotaka znanstvenika uopće radi poslove koji bi vojsku mogli zanimati.

Zaključno

I na kraju - Ivan Vilibor Sinčić prodaje maglu. Koliko god je prodavalo ostalo troje kandidata, on prodaje maglu na kvadrat. Valjda onu koja se kondenzira iza zrakoplova na velikim visinama. Većina toga iz programa uostalom uopće nije u nadležnosti predsjednika Republike, neke stvari ne bi prošle ako se ne bi promijenio Ustav (2/3 većina svih zastupnika), a par stvari se čak i kose s temeljnim dokumentima o ljudskim pravima. Dakle, u pitanju je otvoreno prodavanje magle ljudima koji možda i ne znaju cijeli ustavni sustav.

Da, u Hrvatskoj je recesija već šestu godinu. Da, imamo i preko 300.000 ljudi pod blokadama, i velik dio je upao u njih upravo radi te duge recesije gdje se ne otvaraju nova radna mjesta. I dobar dio tih ljudi je očajan. I povesti će se za ovakvim idejama, jer nemaju ni snage ni volje analizirati što bi značio još jedan društveni eksperiment – kojih smo u prošlom stoljeću imali puno, a niti jedan nije donio nešto puno dobra.

Hrvatskoj svakako trebaju nove političke snage – i zašto ne nove političke stranke: socijalističke, socijal-demokratske, demokršćanske, liberali, konzervativci, pa čak i krajnji ljevičari ili desničari (dok im je rad unutar ustavnog ustroja zemlje). Ali ovakve političke snage, koje u biti računaju na dobivanje popularnosti zbog krize same, a program im je kombinacija pseudoekonomskih teorija, teorija zavjere i populizma – u biti samo dugoročno ojačavaju stav da se ništa ne može promijeniti. A kod takvog stava gledati ćemo promjene HDZ/SDP narednih 50 godina. Štoviše, ovakvi nastupi samo će ojačati te klasične političke snage.

Dodatno, zanimljivo je za primijetiti, na Internetu su pristalice Ivana Vilibora Sinčića vrlo agresivni – kako je na svom javnom profilu napisao Nik Titanik aka Nikola Plečko: "Danas je bio dan koji me prosvijetlio. Naime, ako Vilibor postane predsjednik i time mi bude na meti karikatura, napadi pobornika desničarskih političara će biti mila majka prema napadima pobornika onog koji će nas spasiti od kondenzirane pare koju ostavljaju iza sebe avioni na nebu iznad Hrvata."

Dakle, da za promjene, ali ono što nudi Ivan Vilibor Sinčić i Živi zid nisu promjene, već samo podsjetnik da može postojati i gore od postojeće politike. Društveni eksperiment koji se hrani krizom, koji se hrani sljedbenicima a ne simpatizerima i koji, kako smo se povijesno uvjerili više puta ne donosi ništa dobroga. Dakle, glede novih lica i novih programa u politici – više sreće drugi puta!