Foto: Hina

U DOKUMENTU koji je, krajem ožujka, grčka vlada dostavila ministrima financija eurozone potcrtana je predanost Grčke eurozoni i EU. Reformski sadržaj toga dokumenta ostao je, ipak, nedorečen i nedovoljno uvjerljiv. Stoga se ponovo, sve glasnije i sve češće spominje mogućnost da Grčka napusti eurozonu. Ovoga puta garnirana zavodljivim najavama kako bi se mogao pojaviti i netko treći tko bi ‘pomogao’ Grčkoj. Spominju se Rusija, Kina i sl.

 U srcu te rasprave nalazi se riječ ‘pomoć’ – treba li, kako i u kojoj mjeri ‘pomoći’ Grčkoj. Međutim, kako bi se izbjeglo zuzimanje kategoričkih stavova samo na temelju dojma i osjećaja, elementarno snalaženje u ovoj raspravi zahtijeva poznavanje barem osnovnih činjenica. Naravno, u ovom prikazu nije moguće prikazati sveobuhvatnu analizu grčkih problema, ali neke činjenice je korisno znati.

Golemi financijski problemi

Grčka dužnička kriza počela je u listopadu 2009. godine kada je, tadašnja novoizabrana, vlada Georga Papandreua objavila da su stvarni proračunski deficiti i razine duga puno veće od onoga što su pokazivali službeni statistički podatci. Pokazalo se da je deficit za 2009. godinu, umjesto najavljivanih 7% BDP-a u stvari, iznosio 15,2% BDP-a, a dug dosegao 127% BDP-a. Na tragu ovoga, ali i drugih loših vijesti cijena zaduženja narasla je do travnja 2010. na 9% iznad njemačkih obveznica, prinosi su poletjeli u nebo, a vrijednost grčkih obveznica je dramatično pala. U travnju 2010. Grčka je u potpunosti izgubila povjerenje kreditora i našla se isključena s tržišta kapitala. To znači da je grčka država mogla proglasiti neplaćanje obveza prema kreditorima odnosno grublje rečeno bankrot ili pronaći izvore financiranja svojih potreba na drugom mjestu. A jedino preostalo drugo mjesto su bili MMF i, već skoro zaboravljeni, direktni zajmovi od drugih država članice Unije. Bilo je to već drugi put u 80 godina (ili šesti put od stjecanja nezavisnosti) da grčka država nije mogla servisirati svoje obveze.

I tako je krenula operacija spašavanja Grčke, ali i eurozone, koju su zajednički financirali MMF i zemlje članice eurozone, a operativno tehnički provodili i nadzirali Međunarodni monetarni fond, Europska središnja banka i Europska Komisija. Vrlo brzo ove su tri institucije dobile nadimak ‘trojka’. Donošenje odluka o financijskoj pomoći Grčkoj izazivalo je i kao što vidimo i danas izaziva brojne političke napetosti u eurozoni. Slovačka se, na primjer, povukla iz prvog kruga pomoći pruženog 2010. godine, a Irska i Portugal su istupile kada su i same zatražile pomoć MMF-a.

MMF i države članice eurozone su od svibnja 2010. do kraja 2014. godine, kroz nekoliko mehanizama, namijenile Grčkoj 240 milijaradi eura kao potporu za provođenje programa fiskalne konsolidacije i strukturnih reformi. Grčkoj je, zaključno s kolovozom 2014. godine, stvarno isplaćeno oko 230 milijardi eura. Više od tri četvrtine toga iznosa Grčkoj su posudile članice eurozone.

Posljednje dvije tranše planirane za isplatu u 2014. godini, kojima se trebao ispuniti spomenuti iznos od 240 mlrd eura ( tj. 7 mlrd eura od MMF-a), nisu plaćene jer je Grčka ušla u razdoblje političke nestabilnosti koja je kulminirala prijevremenim izborima. To je efektivno imalo za posljedicu nestanak političke volje i potpore za provođenje dogovorenog programa reformi čime je onemogućen nadzor nad ispunjavanjem ciljeva programa i njegovim planiranim završetkom. Da je program koji je Grčka dogovorila s MMFom i članicama eurozone uspješno zaključen, Grčka bi, osim spomenutih 7 mlrd eura od MMF u 2014. godini, imala i pravo na posudbu dodatnih 9 milijardi eura od MMF tijekom 2015. i 2016.

Iznosi financijske pomoći koje je proteklih godina primila Grčka su iznimno veliki i za svakodnevni život gotovo nepojmljivi.  Samo za ilustraciju, sredstva posuđena Grčkoj kroz program pomoći jednaka su 127% grčkog bruto domaćeg proizvoda iz 2013. godine što znači da su 27% veća od ukupne vrijednosti proizvedene u svim sektorima grčkog gospodarstva u 2013. godini. Ili nama bliže i još jasnije. Radi se o iznosu koji je sedam puta veći od hrvatskog javnog duga i za koji bi cijela hrvatska ekonomija morala raditi 5,6 godina!

Osim ogromnih financijskih sredstava koje su posudili MMF i članice eurozone, u ožujku 2012. privatni vjerovnici su Grčkoj otpisali 53,5% duga. To znači da su mnogobrojni kreditori koji su posjedovali grčke obveznice zamijenili te obveznice za nove s 53,5% manjom nominalnom vrijednošću. Drugim riječima, dug prema privatnim kreditorima je smanjen za 100 milijardi eura, a dospijeća novih obveznica imaju rokove između 11 i 30 godina. Bila je to najveća operacija otpisa duga u povijesti čiji je rezultat da u strukturi grčkog duga privatni vjerovnici danas čine manje od 25%, a sve ostalo su dugovi članicama eurozone i financijskim institucijama kao što je MMF i ECB. Uobičajena struktura duga država koje imaju pristup tržištu kapitala je upravo suprotna. Plastičnije rečeno, 75% sadašnjeg grčkog javnog duga je dug poreznim obveznicima država članica eurozone.

Operacija otpisa duga iz 2012. godine ipak nije pridonijela radikalnom smanjivanju visine grčkoga duga jer je izazvala troškove dokapitalizacije banaka, a i financijske potrebe države su ostale visoke. Danas grčki dug iznosi oko 172% BDP-a dok ekonomske analize pokazuju da se održiva razina duga pri kojoj bi grčka država i ekonomija mogle koliko toliko normalno funkcionirati kreće oko 120% BDP-a. Na ovoj se razlici vjerojatno temeljila početna ideja novih grčkih vlasti o nužnosti daljnjih otpisa duga.

Golemi ekonomski problemi

Novac koji su članice eurozone i MMF posudili Grčkoj bio je vezan uz provođenje vrlo strogog programa fiskalne prilagodbe i smanjivanja deficita za oko 12% BDP-a u četiri godine te opsežnih strukturnih reformi u gotovo svim dijelovima ekonomije. Prema ocjenama samog MMF-a ovakva fiskalna prilagodba, 12% BDP-a u četiri godine, je bez premca u povijesti. I Grčka je u fiskalnoj prilagodbi pokazala poprilično dobre rezultate što priznaje i sam MMF. Već u 2013. godini ostvaren je primarni suficit što znači da je dio dospjelih kamata plaćen iz vlastitih prihoda, a ne iz zaduženja. Prema programu primarni suficit je trebao nastaviti rasti u 2014. i godinama nakon nje čime be se zaustavio automatski rast duga.

Po svemu sudeći Grčka je puno bolje rezultate ostvarila u samoj fiskalnoj prilagodbi nego u strukturnim reformama i koliko toliko pravednoj društvenoj raspodjeli tereta fiskalne prilagodbe. Reforme su išle teško otkrivajući glomazan, neučinkovit i poprilično korumpiran javni sektor te ogromne blokade i prepreke funkcioniranju tržišne ekonomije. Samo malena ilustracija. Jedna od strukturnih reformi predviđena za drugu polovicu 2014. godinu, koja je identificirana temljem analize konkurentnosti koju je proveo OECD, je bilo uklanjanje restrikcija na prodaju kruha koji se u Grčkoj može prodavati samo u pekarnicama, ali ne i u velikim dućanima. Naravno posljedica ovakvih i brojnih drugih restrikcija na tržištima su više cijene (ali i manja kvaliteta i raznovrsnost) proizvoda nego što bi bile da postoji prostor za veću konkurenciju. Ovakvih i sličnih primjera može se naći mnoštvo na gotovo svim tržištima. Uključujući i ustavne odredbe koje jamče stalnost i trajnost zaposlenja u državnoj službi bez mogućnosti otkaza ili smanjivanja plaće osim kada to dopusti vijeće sastavljeno od dvije trećine državnih službenika (članak 103. stavak 4. grčkog Ustava).

Sporost u provođenju reformi značila je sporost u ekonomskom oporavku što je u konačnici ugrozilo održivost i društvenu prihvatljivost cjelokupnog programa uključujući i uspjehe u fiskalnoj prilagodbi. Dodatno, sporost reformi se samo nadogradila na slabašnu strukturu grčke ekonomije. Opet samo ilustracija. Grčka ekonomija s nešto više od 10 milijuna stanovnika danas ostvaruje izvoz roba i usluga od tek 29% BDP-a od čega je izvoz roba 15% BDP-a. U pretkriznom razdoblju izvoz roba i usluga je bio još i manji, prosječno 23% BDP-a godišnje. Hrvatska za usporedbu izvozi roba i usluga od premalih 43% BDP-a, dok se Slovački izvoz nalazi na 97% BDP-a. S takvom ekonomskom strukturom, koja u cjelosti ovisi o domaćoj potražnji, poticanje rasta u maloj ekonomiji izloženoj fiskalnoj prilagodbi nije niti malo lagan zadatak. S druge strane, početkom ove godine minimalna mjesečna plaća u Grčkoj je iznosila 683 eura što je 17% više nego u Portugalu i oko 73% posto više nego u Hrvatskoj ili Slovačkoj! Sve ovo samo ilustrira da se problem ekonomske strukture koja proizvodi ovako slabašne rezultate, na žalost, ne može riješiti nikakvom ‘pomoći’. Ipak, nakon šest godina Grčka je u 2014. zabilježila ekonomski rast i to od nekih 0,8%. Iako doduše puno više od Hrvatske, za grčke prilike daleko, daleko nedovoljno i premalo.

Grčki ekonomski problemi, kao uostalom i problemi svake druge države, su iznimno kompleksni, imaju mnogobrojna lica i naličja. Nemoguće je u ovako kratkom komentaru obuhvatiti sve njih. Međutim, ovdje iznesen izvadak iz grčke ekonomsko financijske faktografije ipak pokazuje koliko je varljiva rasprava o ‘pomoći’. Pomoć je data i to u ogromnim iznosima. Teško je vjerovati da itko, bilo Rusija, bilo koja druga država može Grčkoj ‘pomoći’ u obujmu i na način koji je to već učinila eurozona. Međutim, kakva god ‘pomoć’ bila, Grčka i dalje ostaje suočena s temeljnim problemom. A to je snaga, konkurentnost i proizvodnost ekonomije koja se može povećati samo strukturnim reformama. I sve to u zemlji koja je već više od 30 godina članica EU i trebala bi biti puno više integrirana u to tržište. Odgovor na pitanje zbog čega to nije slučaj nalazi se u srcu grčkih ekonomksih problema.

A te probleme moraju riješiti sami Grci. Sami Grci moraju naučiti ubirati svoje poreze, raspodijeliti porezni teret na način da bogatiji plaćaju više, a ne manje, sami Grci moraju stvoriti okruženje koje će poticati i privlačiti nove poslovne poduhvate, a ne izmišljati restrikcije koje malobrojnim zanimanjima i poslovnim aktivnostima osiguravaju visoke rente na račun velike većine stanovništva. A upravo tome, strukturnim reformama i modernizaciji grčke ekonomije se po svemu sudeći najviše protivi sadašnja grčka Vlada.

I zato čak i da države članice eurozone pristanu na otpis duga, što bi zbog opisane strukture grčkog duga značilo direktno povećanje deficita svih država eurozone i opterećenje njihovih poreznih obveznika, situacija na ‘terenu’ u Grčkoj bi bez strukturnih reformi ostala ista. Nekonkurentna ekonomija s niskom sposobnošću rasta gdje bi financijske neravnoteže tj. dugovi vrlo brzo ponovo narasli. I logično je stoga pitanje što bi se to u ovom trenutku otpisom duga stvarno postiglo, osim poruke da je prihvatljivo nastaviti po starom. Na isti način, ako Grčka i izađe iz eurozone, zadatak modernizacije ekonomije i grčke države neće nestati, ostaje i dalje. Samo uvjeti izvršavanja tog zadatka postaju u samoizolaciji još teži i zahtjevniji.

Proizlazi da bi grčka Vlada puno jednostavnije i efikasnije postigla ostvarenje svojih ciljeva u vraćanju grčkog dostojanstva i digniteta radeći sa svojim narodom na reformama i modernizaciji ekonomije i društva. U tom bi slučaju mogla stvoriti i konkretnije i uvjerljivije argumente za obrazlaganje i eventualno traženje daljnjih otpisa dijela dugova. Za sada ona samo deklarira čvrstu povezanost s euroznom i Unijom uz puno manje čvrstu odlučnost za provođenje reformi.   Zvuči poznato, zar ne?

Izvor: martinadalic.hr