Foto: Shutterstock

OD 1. siječnja ukinut je mali ribolov za osobne potrebe, odnosno dnevni izlov do pet kilograma riba i morskih organizama.

Od 1. siječnja ukida se mali ribolov: Od čega će živjeti tisuće hrvatskih ribara?

Umjesto kategorije malog ribolova, uvodi se ona malog obalnog ribolova, a taj će ribolov smjeti obavljati samo stručno osposobljeni koji su i prije imali povlasticu za mali ribolov. Mali ribolov tako će postati gospodarska djelatnost, što znači da će oni koji pređu u kategoriju malog obalnog ribolova moći prodavati 5 kilograma dnevnog ulova ribe, i to isključivo u mjestu prebivališta. Kako bi dobili dozvolu za mali obalni ribolov, ribari će morati ispuniti dva uvjeta. Mjesečna primanja po članu kućanstva ne smiju im prelaziti 1.600 kuna te moraju imati 60 ili više godina života.

Informacija o ukidanju maloga ribolova za osobne potrebe snažno je odjeknula medijima, izazivajući dosta polemika u javnosti.

Pero Ugarković, urednik portala Podvodni.hr, bivši natjecatelj u podvodnom ribolovu te autor brojnih članaka u hrvatskim časopisima sportsko-ribolovne tematike, ponudio je Indexu svoje viđenje problematike.

Ugarković: Dan kada je ukinut mali ribolov dan je za slavlje

Mogu govoriti u ime sportskih ribolovaca koje poznajem u velikom broju, od Prevlake do Savudrije, (a poznajem i ostale ribare) i koji vezano za mali ribolov od uvijek imaju gotovo ujednačen stav. Sportski ribolovci su uvijek bili protiv te kategorije ribolova i smatraju da ona nikada nije trebala postojati.
Baviti se ribarstvom znači gospodarenje javnim dobrom koristeći se dopuštenim alatima i normama. Svaki alat je drugačiji i ima određene efekte na ekologiju. Alati koji se koriste u sportskom i rekreacijskom ribolovu imaju najmanji efekt, dok oni koji se koriste u gospodarskom ribolovu imaju veliki utjecaj na ekologiju mora. Nažalost svi smo svjesni da je Hrvatska prilično daleko od bilo kakvog oblika održivog ribolova, a najveći krivac za to je mentalitet ljudi koji žive na moru.

Ja vam otvoreno tvrdim, u Hrvatskoj vrijedi samo jedan zakon, a to je da svatko lovi koliko može, kako može, kad može i gdje može. Dozvole koje pritom koristi su nevažne, a takav pristup se podržava i ohrabruje međusobnim čestitkama. Usto, takvo ponašanje drugih ljudi koristi se i kao opravdanje za sve štetne radnje koje se čine. S obzirom na mogućnosti, naša inspekcija i policija rade dobar posao, ali to nije dovoljno, more koje imamo je veliko i teško za kontrolirati, a pravosuđe slabo, čak i oni koji budu osuđeni isplate kaznu novcima iz krivolova i ostanu na dobitku.

Pitali ste što to znači ukidanje ove kategorije za dosadašnje male ribare? Vidljivo je po reakcijama da im nije lako jer su do sada imali prava koristiti ribolovne alate kao što je mreža, koji bi po pravilima struke trebali biti namijenjeni gospodarskom ribolovu. To se uvelike iskorištavalo loveći preko mjere (uglavnom na crnom tržištu i samo takvima će utjecati na egzistenciju jer će iz polu-krivolova sada morati prijeći na potpuni krivolov). Nikome nije lako, jednom kada se navikne da nešto ima, prihvatiti kako toga više neće biti. Naravno, ne generaliziram, ima među tisućama ljudi i onih koji su time stvarno koristili primjereno i odgovorno, žao mi je takvih... Za sve nas ostale ukidanje ove kategorije je dan za slavlje, iako ne u potpunosti, jer se radi samo o malom koraku. Prelazak na ovu novu kategoriju, "mali obalni ribolov“", je napredak, i to zahvaljujući ulasku u Europsku uniju. Osobno bih radije da se tim ljudima dnevno isplaćuje socijalna pomoć i da se bave ribolovom s rekreativnom dozvolom nego da im se dopusti da gospodare morem. 

Sada ću vam odgovoriti na argumente koje ćete vjerojatno čuti od ljudi koji ne poznaju kritičko mišljenje i onih koji se ne razumiju u ribarstvo, jer sam ih sam čuo na tisuće puta:

1) Kako će sada loviti ribu za prehranu?

Dosad su po zakonu mali ribolovci imali pravo uloviti do 5 kg ribe koristeći iste alate kao i rekreativni ribolovci, uz mrežu stajaćicu kao alat koji ne može ciljano loviti ograničene količine ribe. Jedino što će mali ribari "izgubiti"su mreže, svemu ostalome imat će pristup putem rekreativne dozvole. Stoga je ovakav argument smiješan jer uloviti 5 kg ribe može učiniti bilo tko, i to koristeći udicu. Ja ne znam tko to može ostati gladan na moru ako zna loviti ribu, u pola sata na udicu se može uloviti dovoljno bukava (Boops boops) i kanjaca za prehranu od  nekoliko dana ako nema kvalitetnije ribe (izuzimam one koji žive na područjima poput recimo Prokljana).

2) Ukida se tradicija

Jok. Samo zato što je naziv alata mreža i njihovi djedovi su isto bacali mreže ne znači da se radi o tradiciji. Tko određuje što je to tradicija? Jesu li se bunili za ukidanje tradicije kada su prelazili s vesla i jedra na motore, s ruku na vinčeve, kada su kupovali elektroničke uređaje, jeftinije i kvalitetnije mreže, kada su počeli držati ribu u ledu? Tada nikome nije padalo na pamet da se buni o ukidanju tradicije, i baš zato je riblji fond Jadrana osiromašen, jer mentalitet ostaje isti, dok tehnologija stalno napreduje i danas je lako dostupna SVIMA!

Danas je novo doba koje zahtijeva nova pravila i novu odgovornost, a pojedinac koji želi potpunu slobodu iskorištavanja mora, onako kako bi on htio, nije to voljan prihvatiti. Razgovor s onima koji su osjećajni prema tradiciji i uživanju u dizanju mreže je nemoguć, jer im osjećaji pomute racionalnost.

3) Europska unija nam diktira što ćemo raditi

Ne kažem da je u EU ribarstvo idealno, ali bar je tržište uređeno i stalno se pokušava napredovati koristeći znanstvene spoznaje, što do sada u Hrvatskoj nije bio slučaj, jer nikada nije bilo političke volje. Kod nas su do sada interesne skupine u ribarstvu imale najveći utjecaj na zakone s kojima su na kraju profitirali opet jedni te isti pojedinci.

Taj sustav uništio je Jadran kakav smo imali prije 10, a pogotovo prije 20, 30 ili 40 godina. Taj sustav je kreirao i održao velik broj krivolovaca, nevezano za kategoriju ribolova koju zastupaju. Ne volim čitati kako su zemlje poput Italije uništile svoj riblji fond (ovo se odnosi na priobalnu bijelu ribu koja se izlovljavala malim ribolovom). Talijanski, francuski, španjolski obalni pojas dovoljno je bogat ribom, s obzirom na broj stanovnika i standard. Između ostaloga, to je tako i zahvaljujući nečemu  o čemu mi možemo samo sanjati, a to su svrsishodne zone zaštite (no take zone). Većina naših nacionalnih parkova i parkova prirode su uvijek bili jednostavan način ilegalne zarade od ribolova za odabrane. EU nam ne nameće pravila, nego nam pomaže postupno očistiti one odredbe koje smo sebi stvorili na stručno neprihvatljivim temeljima, a koje su rezultirale osiromašenim Jadranom. Hrvatska neće vidjeti održivi ribolov još dug niz godina, a svatko će radije upirati prste u druge nego preuzeti vlastiti dio odgovornosti.