Mnogi smatraju da je za takvo stanje djelomično kriva i Hrvatska narodna banka, zbog monetarne politike kakvu je vodila, odnosno održavanja visokog tečaja kune.

 

Osim toga, kuna se nikada nije afirmirala kao valuta, usprkos niskoj inflaciji i stabilnom tečaju, tako da cijelo vrijeme u Hrvatskoj egzistira paralelna valuta. Prije je to bila njemačka marka, a nakon nje ulogu je preuzeo euro.

 

 

Boris Vujčić, aktualni guverner HNB-a, očekivano je nastavio istim smjerom kao i njegovi prethodnici, a poznato je da je i veliki zagovornik uvođenja eura. Osim toga, Hrvatska je Zakonom o HNB-u 1998. godini kao jedini cilj monetarne politike postavila nisku inflaciju.

 

"HNB se vodila i još se uvijek vodi sljedećom maksimom: uspješno održavati stabilnost financijskog sustava uz minimalne promjene valutnog tečaja te što prije usvojiti euro. Prvi dio tog monetarnog stava se zapravo pokazao vrlo uspješnim modelom koji je u prvoj fazi hrvatske monetarne politike doveo inflaciju na prihvatljive razine i stabilizirao čitavo gospodarstvo", objašnjava za Index dr.sc. Marina Tkalec sa Ekonomskog instituta u Zagrebu.

 

 

Hrvatska je nakon osamostaljenja imala izrazito visoku inflaciju, što je problem koji se naslijeđen još iz Jugoslavije. Prosječna godišnja stopa inflacije u Hrvatskoj, u razdoblju od 1971. - 91., iznosila je 69%, a nakon toga u 91.-92. godini penje se na nevjerojatnih 1000%.

 

Stabilizacijski program, kojim se ona obuzdala, uvodi Vlada Nikice Valentića, 1993. godine. U prvoj fazi stabilizacijskog programa, u samo mjesec dana, rast cijena na malo pao je sa prosječne stope od 38,7% na 1,4%. U narednim godinama prosječna inflacija cijena na malo kreće se u rasponu od 3 do 4% godišnje.

 

"Stabilizacija je tada, 1993., provedena putem valutnog tečaja prema njemačkoj marki, tako da je daljnja nominalna tečajna deprecijacija bila zaustavljena, isto kao i daljnja aprecijacija realnog tečaja. S ulaskom stranog kapitala u nadolazećim godinama, rasla je potražnja za domaćom valutom sto je dovodilo do aprecijacijskih pritisaka na tečaj na sto je HNB odgovarao kupnjom deviza i emisijom kune putem deviznih aukcija koje su do današnjeg dana ostale najvažniji instrument monetarne politike. Na taj je način središnja banka držala tečaj u uskom rasponu i održavala stabilnost cijena", smatra dr. Tkalec.

 

Jedan od glavnih instrumenata provođenja stabilizacijskog programa bio je nominalni tečaj tadašnjeg hrvatskog dinara prema njemačkoj marki. Već tada javilo pitanje treba li fiksirati nominalni tečaj, utvrditi gornju granicu obrane tečaja ili dopustiti da se tečaj slobodno formira na tržištu. Iako se program u prvi mah pokazao vrlo uspješnim, nastavak provođenja politike "fiksnog" tečaja izaziva kontroverze.

 

 

No, dr. Tkalec smatra da a fleksibilnost tečaja nije toliko bitna, već njegova razina.

 

"Fiksni ili fleksibilni tečaj sam po sebi nije toliko važan, koliko je važna razina realnog tečaja. Ne nominalnog, nego realnog. U slučaju nominalne deprecijacije, izvoz ce pojeftiniti jedino ukoliko dođe i do realne tečajne deprecijacije. S obzirom da je Hrvatska visoko eurizirana zemlja i da su cijene dobrim dijelom izražene u eurima, nominalna deprecijacija bi vjerojatno dovela do proporcionalnog rasta cijena koji bi poništio ikakvo realno kretanje tečaja. Drugim riječima, da je HNB i dopustila tečajnu deprecijaciju, teško je vjerovati da bi došlo i do pojeftinjenja izvoza. Do realne deprecijacije se pak može doci drugim putem, kojim smo zapravo već i krenuli. A to je interna devalvacija koja se provodi putem smanjenja državne potrošnje, stabilizacije javnih financija, smanjenjem troškova rada i provođenjem reformi koje potiču konkurentnost gospodarstva", objašnjava dr. Tkalec.

 

 

Makroekonomist dr.sc. Ante Babić upozorava da je pogled na monetarnu politiku uvijek konfliktan. Dok HNB svoju monetarnu politiku doživljava kao poticajnu za gospodarstvo, realni sektor ima drugačije mišljenje.

 

"Pogled na monetarnu politiku je uvijek bio konfliktan. S jedne strane, Vlada i Hrvatska narodna banka su oduvijek smatrale monetarnu politiku kao akomodirajuću na rubu ekspanzivne. Realni sektor je oduvijek smatrao monetarnu politiku kao kontraktivnu. To je tako dijelom zbog iskustva s početka 1990-ih godina kada je monetarna politika bila pretjerano ekspanzivna, i kontrakcija se dogodila s Anti-inflacijskim programom, a dijelom i zbog činjenice da je prije recesije HNB vodio bitku s rastućim zajmovima iz matica prema podružnicama unutar bankovnih grupacija u stranom vlasništvu pokušavajući, slabog uspjeha, smanjiti taj dio inozemnog duga koji je u stvari bio korišten za financiranje gospodarske aktivnosti u Hrvatskoj. Podaci o rastu novca (mjereni agregatima M1 i M4) i ukupnom plasmanu banaka potkrjepljuju priču ekspanzivne politike u razdobljima od 1994.-1998., 2000.-2003. i 2005.-2008. godine, s kontrakcijama u 1999., 2004. i zadnjem razdoblju od 2009. do 2012. godine", objašnjava dr. Babić.

 

 

Pogreška u tečajnoj politici se, prema  njegovom mišljenju, dogodila u prošlom desetljeću, u fazi priljeva kapitala, kada se dopustilo da tečaj kune ojača, čime se u tom razdoblju pogoršao položaj izvoznika.

 

"Ono što mislim da je bila pogreška u tečajnoj politici jest da se u fazi priljeva kapitala 2000-2008 dopustilo da tečaj jača s 7,7 kuna za euro došao je do 7,2 kuna u 2008, što se moglo spriječiti većom ponudom novca umjesto da se igra protiv vjetrenjača i stezanjem pravila ograničava povlačenje sredstava domaćih banaka u stranom vlasništvu od matica u inozemstvu. To je pogoršalo položaj izvoznika u razdoblju 2000-2008.", smatra dr. Babić.

 

 

Problem je i visoki stupanj eurizacije. Još u vrijeme Jugoslavije, građani su, zbog visoke inflacije, stekli naviku štednje u stranim valutama, što je nastavljeno i nakon osamostaljenja. U samo četiri godine, od 1991. do 94. građani Hrvatske imali su čak četiri valute. Do kraja 1991. vrijedio je jugoslavenski dinar, nakon toga uvedena je prijelazna valuta hrvatski dinar, da bi 1994. bila uvedena kuna. Istovremeno, kao usporedna valuta funkcionirala je njemačka marka, a kasnije je njenu ulogu preuzeo euro.

 

"S dolaskom krize u jesen 2008. godine i njezinom kulminacijom početkom 2009. godine, HNB na povećanu potražnju za stranom valutom odgovara deviznim intervencijama putem kojih uspijeva održati stabilnost tečaja i čitavog bankarskog sustava. Tečaj kune prema euru trebao je ostati stabilan zbog visoke razine eurizacije koja bi u slučaju snažnije deprecijacije dovela do rasta kreditnog rizika i velikih troškova dužnicima", objašnjava dr. Tkalec.

 

 

Status kune dodatno je oslabljen uvođenjem valutne klauzule, tako da je dobar dio građana i tvrtki zadužen u stranoj valuti, iako posluju u Hrvatskoj.  Osim toga, moguće uvođenje eura sve je manje vjerojatno u kraćem roku, prvenstveno zbog kaosa u javnim financijama, radi kojega je Hrvatska nedavno ušla u proceduru prekomjernog deficita.

 

"Valutnu klauzulu, ako je već bilo nerazborito ukinuti, je trebalo barem ograničiti primjerice na izvoznička poduzeća koja ostvaruju prihode u stranoj valuti ili samo na euro jer je središnja banka jamčila stabilnost jedino tog tečaja. Moglo se također raditi na razvoju tržišta financijskih derivata koji bi korisnicima kredita s valutnom klauzulom omogućili prikladno osiguranje od tečajnog rizika. Uzaludno je danas raspravljati o tome je li to bila pogreška ili ne, jer je najlakše naknadno davati ocjenu o primjerenosti neke mjere, kada imate sve informacije koje su u trenutku donošenja odluke bile nedostupne. Ipak, možemo se poučeni lekcijama, okrenuti novim mjerama koje mogu ublažiti djelovanje valutne klauzule i eurizacije i pokušati smanjiti našu ovisnost o euru u budućnosti", smatra dr.sc Tkalec.

 

Osim toga, moguće uvođenje eura sve je manje vjerojatno u kraćem roku, prvenstveno zbog kaosa u javnim financijama, radi kojega je Hrvatska nedavno ušla u proceduru prekomjernog deficita.

 

"Jedina strategija HNB-a, usvajanje eura, danas je u rukama fiskalnih vlasti, odnosno Bruxellesa jer je od ove godine Hrvatska ušla u proceduru pri prekomjernom deficitu što znači da ćemo prije uvođenja eura našu fiskalnu blagajnu morati ozbiljno dovesti u red. Ukoliko to ne učinimo, teško je povjerovati da će HNB u srednjem roku moći braniti trenutnu razinu tečaja. Drugih opcija (barem službeno) nema jer je u ova dva desetljeća to bila jedina politika koja se vodila i iz nje je sada teško tražiti nova rješenja", pojašnjava dr. Tkalec.