KREDITI s valutnom klauzulom u švicarskom franku definitivno su tema koja je obilježila početak 2015. godine. U ovom periodu u kojemu se u političkim, financijskim ali i širim društvenim krugovima traži rješenje za problem koji je eskalirao naglim rastom vrijednosti švicarskog franka, smatram svojom dužnošću dati svoj doprinos raspravi, kako bi kroz argumente, mi kao društvo, našli optimalan način za rješavanje problema. Tema je izrazito kompleksna, i financijski procesi često su široj javnosti nerazumljivi. To je nažalost plodno tlo za plasiranje raznih vrsta poluinformacija, a po mom uvjerenju, pretjerano pojednostavljivanje problema često se koristi i u svrhu zastrašivanja – kako samih aktera u ovoj javnoj raspravi, tako i javnosti općenito.

Problem nije nastao danas. Nastao je u drugoj polovici prošlog desetljeća u kojemu su banke iskoristile manjak regulacije, i plasirale proizvod na kojemu mogu zaraditi. Dakle, manjkava zakonska regulativa, nedoraslo ponašanje HNB-a i želja za profitom banaka u nedovoljno reguliranim uvjetima poslovanja stvorili su plodno tlo za plasman ovako toksičnog proizvoda. Iako prepoznavanje mjesta na kojemu je nastao problem može pomoći u budućnosti, jer iz prošlosti treba učiti, samo pozicioniranje krivnje neće riješiti problem u kojemu se danas nalaze stotine tisuća građana.

Dakle, može li se "švicarac" riješiti? I kako?

Kako bi odgovorili na to pitanje moramo barem u osnovnim crtama opisati na koji su način ti krediti plasirani. Dakle, prema izvješćima HNB-a u periodu ekspanzije kredita sa valutnom klauzulom u švicarskom franku, posebno 2008., banke nisu imale "zatvorenu poziciju" prema franku. To znači da su izdavale kredite vezane uz tu valutu, mada nisu imale štednju u toj valuti, niti su zadužile tu valutu. Disproporcija je 2008. bila enormna. Banke su plasirale gotovo 40 milijardi kuna u kredite s valutnom klauzulom u švicarskom franku, a tek je trećina tog iznosa bila pokrivena "pasivom", dakle obavezama ili štednjom u švicarskom franku. Dakle, banke su u tom trenutku doslovno davale kredite u CHF uz napomenu u ugovoru "praviti ćemo se da ste dobili švicarske franke, iako ih niti nemamo".
U godinama nakon toga, HNB je od banaka tražio da "zatvore" svoju poziciju prema franku. Što su do današnjeg dana uglavnom i napravile zadužujući se u francima. No tu dolazimo do ključnog momenta cijele priče.

Banke su, kako bi pribavile franke koje je od njih tražio HNB, zaduženje provele tzv. swapovima, u pravilu sa svojim matičnim bankama. Radi se o financijskom mehanizmu kojim domaće banke mijenjaju svoje eure za tuđe švicarce, uz dogovor da će po isteku određenog vremena iste valute biti zamijenjene natrag po unaprijed dogovorenom tečaju.

Na taj su se način domaće banke osigurale od promjene tečaja na svojoj pasivi, tj. obavezama. Dok su u aktivi, dakle u kreditima prema građanima, uredno naplaćivale trenutni tečaj. Kratko rečeno, banke su naknadnom upotrebom financijskih mehanizama osigurale ekstra profit od tečaja. Taj zaključak postaje izuzetno važan onog trenutka kada se počne govoriti o konverziji kredita.

Jer nema besplatnog ručka, sve košta, pa i konverzija kredita. Pitanje je samo tko to može ili treba platiti.

Tu sada dolazimo do mjesta gdje svi uključeni akteri – država, banke, HNB i klijenti banaka (Udruga Franak) moraju demonstrirati odgovornost.

Izrazita je razlika u načinima na koje se krediti mogu konvertirati. Udruga Franak traži da se krediti konvertiraju u kune. To je izuzetno dalekosežan zahtjev. Naime, upravo je prema tom zahtjevu kreirano izvješće HNB-a koje govori o troškovima konverzije. I taj trošak koji se mjeri u desecima milijardi kuna (ovisno idu li u kompletu i konverzije za kredite u eurima) nemoguće je izbjeći. On je prevelik da bi ga ponijele same banke, tako da je sigurno prelijevanje troška i na devizne pričuve HNB-a. Mjera kojom se takva aktivnost može anulirati, poput potpunog ukidanja valutne klauzule i devalvacije kune jednostavno ima previše neanaliziranih posljedica za kompletni financijski sustav. Takve se mjere ne mogu donositi "preko koljena". Politički gledano, u ovom trenutku ne postoji niti legitimitet za provođenje takve odluke. Vlada je u zadnjoj godini mandata, a tako krupne političke odluke moraju biti potvrđene izborom jasno ponuđene opcije na izborima.

No, konverzija u kune nije jedina opcija, i stoga sustavno bombardiranje javnosti samo tom opcijom (bilo od strane Udruge Franak, HNB-a, banaka ili države) zapravo svodi raspravu na nepoželjne ekstreme, i koristi se ili kao populistička parola, ili kao mjera zastrašivanja. Time tema postaje svojevrsna financijska verzija "ustaša i partizana".

S druge strane konverzija toksičnih kredita u kredite u eurima puno je bezbolnije i provedivije rješenje.

Kako su banke većinu svoje pasive osigurale kroz EUR-CHF swapove, a ne kroz zaduživanje i prodaju švicarskih franaka, tako većina tereta te konverzije treba pasti na njihova pleća. Banke time gube, no gube prvenstveno ekstra profit ostvaren na tečaju špekulativno plasiranih kredita.  

Dakle, rješenje postoji. I to takvo rješenje koje ne uključuje kolaps deviznih pričuva države i cijele financijske strukture države, ili potpuno ignoriranje guljenja dužnika po principu "sami su si krivi". No da bi se problem riješio potrebna je politička snaga, hrabrost i mudrost.

Iz perspektive politički aktivne osobe, kao član SDP-a, moram istaknuti odgovornost koja je pred socijaldemokratskom politikom u rješavanju ovog problema. Ne smatram da socijaldemokracija mora zauzimati neku anti-bankarsku poziciju. Štoviše, takvo pozicioniranje smatram štetnim.
Ali socijaldemokracija mora čovjeka staviti ispred interesa financijskog sektora. Financijski sektor postoji radi ljudi i društva, a ne obrnuto. To u prvom redu znači obavezu izgradnje reguliranog financijskog tržišta, kako kroz zakonska rješenja, tako i kroz dobru praksu regulatora, koja je više nego očigledno izostala. Hrvatski bankarski sustav i njegov odnos prema građanima danas nažalost predstavlja financijski Divlji zapad. To se mora promijeniti.

Politički gledano, problem kredita u švicarskim francima ima dvije komponente, koje se često isprepliću. Ti krediti imaju socijalnu komponentu, i komponentu pravednosti. I obje moraju biti ispunjene.

Prema medijskim najavama, Vlada već radi na modelu kojim će se pomoći dužnicima koji su dovedeni do samog ruba dužničkog ropstva. No to nije dovoljno.Ukoliko se rješenjem ne nađe način ispravljanja opće nepravde prema dužnicima, kreirati će se dugotrajna politička šteta. Naime, prevara tih razmjera mora ostaviti političke posljedice. Ukoliko socijaldemokracija ne nađe način za uravnoteženo i pravedno rješenje, birači će pravdu potražiti kod nekog drugog tko im ju je spreman ponuditi. A to u prvom redu znači radikalizaciju političke scene, u kojoj često na površinu isplivaju ekstremne, u pravilu nepromišljene i opasne ideje i pokreti.

Zbog toga smatram da je na Vladi velika odgovornost – puno veća i od rješavanja uistinu velikog problema toksičnih kredita u švicarskim francima. Na njima je odgovornost za dugoročan razvoj demokracije. Ili ćemo krenuti ka pravednom i reguliranom društvu, u kojemu jači neće tlačiti slabije samo zato jer može (i jer je sve to "po zakonu"). Ili će Vlada izabrati trenutno lakši put nezamjeranja "jakima", u ovom slučaju bankarskom sektoru, i time dugoročno stvoriti plodno tlo za razvoj političkog radikalizma, populizma i hajki. Bilo na crne, crvene ili zelene vragove.

Aleksandar Hatzivelkos

O autoru:
Predavač sam matematike zaposlen na Veleučilištu Velika Gorica. Kao asistent sam držao vježbe iz matematike na više fakulteta, uključujući i Ekonomski fakultet u Zagrebu. Vraćam stambeni kredit prosječne veličine u švicarskom franku, što me i ponukalo da detaljnije proučim financijske transakcije iza tog proizvoda. Član sam SDP-a, u javnom djelovanju i kroz pisanje na blogu  zagovaram socijaldemokratske vrijednosti.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala ..