Foto: Krešimir Žanetić

MALO je koji građanin Hrvatske spreman povjerovati da Ivo Sanader nije počinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret. U ovom konkretnom slučaju, radi se o primanju provizije od Hypo banke i mita od mađarske naftne kompanije MOL.

Što se javnosti tiče Sanader je utjelovljenje korumpiranosti hrvatske političke elite i kao takav, možda i opravdano, unaprijed proglašen krivim. Procedura, međutim, nalaže da njegovu krivicu prije kažnjavanja mora potvrditi nadležna sudska instanca. U ovom slučaju Županijski sud u Zagrebu, odnosno sudsko vijeće pod predsjedavanjem Ivana Turudića.

A Turudiću sigurno neće biti lako donijeti presudu, kakva god ona bila. Ako odluči da Sanader nije kriv, naći će se pod paljbom jer je najomraženijeg čovjeka u državi pustio da (barem još neko vrijeme) slobodno šeta Zagrebom. Ako ga proglasi krivim i pošalje u zatvor, obrazloženje presude pomno će se secirati zbog aljkavosti tužiteljstva u prvom procesu protiv Sanadera.

U suđenju koje je trajalo nešto više od godinu dana, Mladen Bajić i njegov tim nisu uspjeli prezentirati niti jedan čvrsti, neoborivi dokaz protiv Sanadera. Također, nisu bili sposobni ni uvjerljivo objasniti zbog čega je primanje provizije od Hypo banke klasificirano kao ratno profiterstvo.

Prva točka optužnice: Hypo banka

Prva točka optužnice odnosi se na 1994. i 1995. godinu, kada je Sanader bio zamjenik ministra vanjskih poslova Mate Granića. Ministarstvo vanjskih poslova tada je ispregovaralo i dobilo kredit od austrijske Hypo banke za kupnju diplomatskih predstavništava u svijetu.

Više svjedoka, među kojima tadašnji premijer Nikica Valentić, ali i sam Granić, na sudu su kazali da se radilo o vjerojatno najpovoljnijem kreditu kojeg je Hrvatska u ratnim okolnostima mogla dobiti.

Nesporno je utvrđeno da je u sklopu tog kredita isplaćena provizija od pet posto, odnosno sedam milijuna tadašnjih austrijskih šilinga. Službeno, provizija je isplaćena Eugenu Laxi, utjecajnom i dobro povezanom hrvatskom iseljeniku koji je nakon Drugog svjetskog rata emigrirao u Južnu Ameriku.

Stav je tužiteljstva da je Sanader zapravo ukrao Laxin identitet kako bi prikrio da je provizija isplaćena njemu. U zamjenu je Sanader navodno ponudio Wolfgangu Kultereru, bivšem direktoru Hypo banke, povlašten položaj na hrvatskom tržištu.

Ova optužba uvelike se temelji na iskazu Franza Hasslingera, nekadašnjeg menadžera u Hypo banci. Hasslinger tvrdi da je Kulterer pred Nadzornim odborom banke rekao da je Sanader tražio isplatu provizije za sklapanje ugovora o kreditu. Kulterer je u svom svjedočenju to demantirao.

Hypo banka traženu proviziju isplatila je u četiri rate. Na sve četiri isplatnice nalaze se potpisi Eugena Laxe, ali sva četiri potpisa su, kako je utvrđeno grafološkim vještačenjem, različita. Sumnja da je Laxu netko iskoristio kao paravan stoga je i više nego opravdana.

Sanaderovi odvjetnici tijekom procesa ukazali su na mogućnost da je proviziju "u džep" stavio netko od tadašnjih šefova Hypo banke ili sam Granić, koji je, kako tvrdi obrana i ispregovarao uvjete kredita. Kao glavni argument ovoj tvrdnji obrana navodi dokument od 31. kolovoza 1994. godine, kojeg Uskok nije uključio u spis. Navodno ga nisu uspjeli nabaviti.

Radi se o ponudi koju je Hypo banka poslala Graniću, a koja se spominje i u finalnom, zaključenom ugovoru. Prema ugovoru između Hypa i MVP-a, upravo u toj ponudi definirani su svi uvjeti kredita. Ukoliko je to točno, radi se o dokumentu koji Sanaderu, koji je u pregovore uključen par mjeseci nakon što je predmetna ponuda poslana Graniću, itekako ide u prilog.

S obzirom na nedostatak konkretnih dokaza i kontradiktorna svjedočenja koja smo tijekom procesa slušali na sudu, dojam je da je Čedo Prodanović u pravu kada kaže da postoji osnovana sumnja da Sanader nije počinio djelo za koje ga se tereti, i da bi stoga trebao biti oslobođen po prvoj točki optužnice.

Druga točka optužnice: Ina - MOL

Druga točka optužnice, po kojoj se Sanadera tereti da je od šefa mađarskog MOL-a Zsolta Hernadija primio 10 milijuna eura mita, a u zamjenu prepustio MOL-u upravljačka prava nad Inom, kompliciranija je samo na prvi pogled. Jedini dokaz koji Sanadera tereti za primanje mita je svjedočenje njegovog bivšeg prijatelja Roberta Ježića, krunskog svjedoka u ovom postupku.

Ježić tvrdi da su proviziju za Sanadera na račun njegove švicarske firme Xenoplast uplatile ciparske tvrtke Hangarn Oil i Ceroma. Tužiteljstvo je isprva tvrdilo da su te tvrtke u MOL-ovom vlasništvu. Kasnije se pokazalo da to nije točno: vlasnici firmi na Cipru su ruski tajkun Mihail Gucerijev i njegov mađarski partner Imre Fazekaš. Obojica su to potvrdila na sudu.

Fazekaš i Gucerijev kazali su da pet milijuna eura uplaćenih na račun Xenoplasta nije mito za Sanadera već Ježićev honorar za lobiranje u projektu Družba Adria. Sanaderu u korist ide i činjenica da on taj novac nikad nije vidio, niti je njime raspolagao. Spornih pet milijuna eura i dalje su u posjedu Roberta Ježića, koji je obećao da će sredstva transferirati na račun Županijskog suda u Zagrebu.

U takvim okolnostima više je nego razumno zapitati se ima li Ježić razloga lagati. S obzirom da je i sam predmet antikorupcijskih istraga, očigledno je da je odgovor potvrdan. No, tužiteljstvo njegovom iskazu bezrezervno vjeruje. Sanaderovi odvjetnici, s druge strane, tvrde da je Ježić lagao u zamjenu za povoljniju poziciju u istragama koji se vode protiv njega. Sam Sanader u više navrata je izjavio da se protiv njega vodi politički proces kojeg je naredila Jadranka Kosor, te da mu Mladen Bajić podmeće nagovarajući svjedoke da ga lažno terete. 

Tužiteljstvo je optužbu da je Sanader "prodao" Inu pokušalo potkrijepiti i dokazivanjem da je njegova vlada s MOL-om potpisala štetan međudioničarski ugovor. No, ni to im nije pošlo za rukom. Podsjećamo, još je Vlada Ivice Račana počela privatizaciju Ine, kada je prodala MOL-u 25 posto dionica.

U ugovoru koji je tada potpisan bilo je specificirano da većinu glasova ima dioničar koji drži više od 51 posto opcija. U međuvremenu je Vlada pala na 44 posto dionica Ine, a MOL je skočio na 47, te su Mađari zatražili izmjene ugovora na koje su zakonski imali pravo. U pregovorima su im odlukom Vlade prepuštena upravljačka prava.

Stav je tužiteljstva da je Sanader izvršio pritisak na članove svoje Vlade kako bi se donijela odluka koju on priželjkuje, odnosno prebacivanje prava na MOL. Na sudu se od više članova tadašnje Vlade čula tvrdnja da je Sanader vladao čvrstom rukom, ali su isto tako svjedočili da nisu svjesno, pod pritiskom donijeli odluku koja je štetna za Hrvatsku.