Ilustracija: Shutterstock

KADA je, nakon završene srednje medicinske škole, 20-godišnja Zagrepčanka počela raditi u jednom poznatom, privatnom staračkom domu u Zagrebu, nije niti slutila da će se njen, do tada bezbrižan život, pretvoriti u pravi horor. Prvo radno iskustvo završilo je ozljedom kralježnice i prijavom protiv poslodavca čiji su postupci ostavili duboke ožiljke na njenom psihičkom zdravlju.

"Daleko od očiju javnosti, u privatnim staračkim domovima, medicinske sestre proživljavaju pakao, zlostavlja ih se, maksimalno iskorištava, vrijeđa i maltretira, a bilo je i situacija kada je vlasnik privatnog doma u kom sam radila neke od sestara pokušao i seksualno iskoristiti. Kolegice su me upozorile da je glavnu sestru, koja je tamo radila prije mene, pokušao silovati, no iako je sve prijavljeno policiji, on je, dva sata nakon što je priveden, izašao iz postaje", otkriva za Index danas 23-godišnja medicinska sestra iz Zagreba.

Zbog prijetnji svog bivšeg poslodavca i danas se, kaže, boji za vlastiti život, no o onome što u sebi krije već pune tri godine, više ne može šutjeti. 

"Na svakom od četiri kata staračkog doma, u kojem je bilo oko 90 korisnika, radila je samo po jedna medicinska sestra. Najgori kat je bio prizemlje gdje je bilo 30-ak nepokretnih, starih ljudi koje je trebalo hraniti, presvlačiti, kupati, a gotovo svi su bili mnogo teži od mene. Da bih sve to stigla, radila sam bez pauze te nisam imala vremena ni otići na toalet ni popiti čašu vode. Gonili su me doslovno kao roba i nikoga nije bilo briga da li ja, sa svojih 20 godina, fizički mogu odraditi sve te teške poslove sama. Kada mi je nakon par mjeseci mukotrpnog rada stradala kralježnica, te više nisam mogla raditi, rečeno mi je da nemam pravo na bolovanje", prisjeća se djevojka koju smo nazvali Ivona kako bismo joj zaštitili identitet.

U napornim smjenama, koje su trajale po 12 i 18 sati, medicinske sestre, kaže, najčešće nisu imale što jesti, no Ivonu je najviše boljelo što su, od ono malo hrane, jedva mogle skrpati obroke za stare i nemoćne ljude o kojima su brinule, a bilo je dana kada ni njima nisu imale što dati za ručak i večeru.

"Često nismo imale niti najosnovniji materijal, poput primjerice pelena. Inspekcija je dolazila u dom u par navrata, no sve se uspješno zataškavalo. Nisu se vodile redovne liste te sam na svoje oči vidjela dvije kolegice kako pišu papire za korisnicu doma koju nikada nisu niti vidjele", priča vidno potresena djevojka. U domu je izdržala jedva šest mjeseci, a nakon što je doživjela živčani slom, odlučila je da se na radno mjesto iz pakla više ne vraća, iako joj je novac bio više nego potreban.

Zidovi doma kriju mračne tajne

"Na odlasku sam zatražila da mi isplate neisplaćeni dio plaće, a vlasnik doma mi je zaprijetio urlajući – "Ti si nitko i ništa, sad ćeš vidjeti tko sam ja i više se nikada i nigdje u Hrvatskoj nećeš zaposliti kao medicinska sestra".

Ni danas, tri godine nakon horora koji sam proživjela, još uvijek ne mogu proći ulicom u kojoj je smješten taj starački dom čiji zidovi kriju mnoge mračne tajne jer dobijem pravi napad panike", kaže Ivona koja je zbog maltretiranja na poslu zatražila pomoć psihijatra te je pune dvije godine išla na tretmane.

Poslodavca iz pakla prijavila je inspekciji rada, no ucijenjena neisplaćenim dijelom plaće, prijavu je bila prisiljena povući.

"Vlasnikova žena mi je rekla da će mi plaća biti isplaćena samo pod uvjetom da povučem prijavu koju sam podnijela. S obzirom na financijsku situaciju u kojoj sam tada bila, jednostavno sam morala to napraviti jer mi je novac bio prijeko potreban. No, danas se zbog toga jako kajem, jer vidim da se protiv vlasnika tog doma još uvijek ništa nije poduzelo i bojim se da još mladih medicinskih sestara prolazi kroz isti pakao", kaže Ivona. Nakon što je dala otkaz u privatnom, zaposlila se u jednom državnom staračkom domu u kojem je, kaže, situacija bila nešto bolja, no uvjeti rada jednako katastrofalni.

Radi se bez osnovnog pribora

"Maltretiranja od strane nadređenih nije bilo, ali dešavalo se da nemamo s čim raditi. Imali smo, primjerice, obične PVC rukavice koje se dobiju u uz boju za kosu i s kojima je nemoguće raditi takve poslove jer pucaju. Pelene su bile rijetkost, uglavnom su se, umjesto njih, korisnicima stavljali obični ulošci. Kada sam bila vodeća dežurna sestra sama sam vodila čak pet katova. Da bih stigla sve, od inzulina, terapija, infuzija, previjanja vizita i ostalog, umjesto od 7 do 7, najčešće sam radila do 9 sati navečer. Kada pak nisam bila vodeća sestra, sama sam skrbila o 25 nepokretnih, teških, psihijatrijskih pacijenata koji nisu dobivali nikakvu terapiju", priča Ivona.

Danas je zaposlena kod privatnika te radi kao terenska sestra i napokon uživa u poslu o kojem je od djetinjstva sanjala i za koji se školovala, no ožiljci koje su na ovu mladu djevojku ostavila prva radna iskustava još nisu zacijeljeli te i danas živi u strahu od osvete svog bivšeg zagrebačkog poslodavca.

Na žalost, priča ove mlade medicinske sestre, koju smo na njenu molbu u ovom članku nazvali Ivona (pravo ime poznato redakciji) nije tek usamljeno, loše iskustvo. Sličnu sudbinu, kaže Ivona, dijeli i mnogo njenih kolegica koje zbog maltretiranja i zlostavljanja na poslu imaju broje psihičke "ožiljke" no zbog straha o svemu što proživljavaju najčešće šute.