Josipović zna: Oni koji rade zaslužili su dvorac, a lijenčine neka kopaju po kontejnerima
Foto: Index; Davor Pongračić, Goran Šebelić/Cropix
"VEĆINA je više spremna kukati nego raditi". Izjavio je to jučer mrtav-hladan naš vrli predsjednik.
Ova se izjava vrlo dobro nadovezala na konstantno kukanje naših kapitalista (ili, kako im režimski mediji vole tepati, "poslodavaca" jer nam oni, eto, milostivo daju posla) kako im je teško. U zemlji s 375.000 nezaposlenih je, izgleda, najteže onima koji imaju najviše. Nadajmo se da im sve te silne jahte, vile, dvorci i skupi auti valjda tu muku ipak malo ublažavaju.
Jasno je da su ovakve bezobrazne izjave o tobožnjoj urođenoj lijenosti prilično lako opovrgnuti. Počev samo od činjenice da mnogi danas rade vrlo naporno u užasnim uvjetima za crkavicu ili čak i ne dobivajući plaću, pa sve do toga da se sjetimo da su u istoj ovoj zemlji u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata bilježene najviše stope gospodarskog rasta na svijetu - od po 10 posto i više. Je li moguće da se taj "mentalitet", na koji se elite tako često nadriznanstveno pozivaju, tako brzo promijenio?
No, ostavimo li po strani to zapravo nepotrebno opovrgavanje besmislenih Josipovićevih tvrdnji, treba sagledati premisu koja se krije iza ovakvih izjava. A to je da je nezaposlenost tu jer ljudi ne žele raditi.
Bezobrazna ideološka podvala
Takva je tvrdnja, dakako, vrlo bezobrazna ideološka podvala. Ispada da radnih mjesta u Hrvatskoj ima napretek, ali da se ljudima ne da raditi pa se jednostavno ne žele zaposliti.
Na stranu opet posve nepotrebno dokazivanje da većina ljudi ne samo da želi nego i mora raditi želi li preživjeti te da je nevjerojatno stupidno tvrditi da ljudi ne žele raditi u zemlji u kojoj gotovo 100.000 ljudi radi ne primajući plaću redovno ili uopće, ovakvim se izjavama pokušava sakriti prava istina.
A istina je vrlo jednostavna - radnih mjesta nema jer ih jednostavno nema. Riječ je o onome što se stručno zove strukturna nezaposlenost. U Hrvatskoj jednostavno nedostaje 375.000 radnih mjesta (realno i više, uzmemo li u obzir broj nepotrebno i prerano umirovljenih itd.). Tih mjesta nema i ne može ih se iz zraka stvoriti, pogotovo ne ovakvom politikom.
Džabe je sva marljivost ako posla nema...
Napravimo jedan misaoni eksperiment. Zamislimo da su naši radnici stvarno najljeniji na svijetu. A onda uzmimo da su se odjednom magično, možda potaknuti veleučenim opaskama našega predsjednika, promijenili i postali marljivi i radišni. Tko pri zdravoj pameti može pomisliti da bi se na taj način mogla promijeniti situacija s ovih 375.000 nezaposlenih? Džabe je sva marljivost ako posla nema...
Iz istog razloga su besmislene i Mrsićeve tlapnje o stjecanju iskustva. Ponavljamo opet - onih 375.000 nezaposlenih nije nezaposleno jer "nemaju dovoljno iskustva". Sve i da svi do jednoga imaju i po 30 godina radnog iskustva i dalje bi bili nezaposleni jer posla nema. Stoga su takvi programi "stjecanja iskustva" (a zapravo izrabljivanja na trošak države) besmisleni. Iskustvo može pomoći nekom pojedincu da dobije posao umjesto drugog pojedinca. Međutim, iz perspektive čitavog društva je potpuno svejedno hoće li posao dobiti osoba A ili osoba B ako je u konačnom zbroju 375.000 ljudi i dalje nezaposleno.
Gdje im je duh poduzetništva?
Najzagriženiji će branitelji sistema sad reći - e ali mogu se ti nezaposleni sami zaposliti! Zašto čekaju da ih netko zaposli? Gdje im je duh poduzetništva?
Ali takve tvrdnje opet dokazuju samo elementarno nepoznavanje ekonomije. Kao što već godinama dokazuje Ha-Joon Chang, svjetski poznati ekonomist sa sveučilišta u Cambridgeu, samozapošljavanje samo po sebi ne znači ništa.
Najveća samozaposlenost i poduzetnost se vidi upravo u nekim najsiromašnijim zemljama - usporedite npr. 88,7 posto samozaposlenih u Beninu sa 6,7 posto samozaposlenih u Norveškoj. Bez promišljenoga i smislenoga razvoja na razini čitavoga društva, duh poduzetništva malo znači. To je, uostalom, priznao i sam Warren Buffet, jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, ustvrdivši da svoj uspjeh duguje ponajviše tome što se rodio u pravoj zemlji u pravo vrijeme.
Smisao ovakvog sustava jednostavno nije siguran posao i život za sve
Živimo u ekonomskom sistemu kojemu je sam smisao postojanja privatni profit manjine na vrhu - klasičnim ekonomskim rječnikom profit kapitalista, rječnikom pokreta Occupy profit 1 posto, Tuđmanovim rječnikom profit 200 bogatih obitelji. Smisao ovakvog sustava jednostavno nije siguran posao i život za sve.
I da, u neku ruku i jesmo ipak sami odgovorni za ovakvu situaciju. Odgovorni smo zato što trpimo postojanje ovakvog sistema u kojem da bi neki mogli živjeti u dvorcima drugi moraju kopati po kontejnerima.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati