Kako se kralo u predstečajnim nagodbama

I.Ć., H.A.

09:54, 07. svibnja 2014.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Foto: Index

SUDAC zagrebačkog Trgovačkog suda, koji je bio jedan od prvih koji je javno progovorio o slabostima predstečajnih nagodbi i zatražio ocjenu ustavnosti spornog zakona, komentirao je jučer u emisiji Hrvatska uživo smjenu ministra financija Slavka Linića. Kazao je kako se nada da je ovo početak revizije svih do sada zaključenih predstečajnih nagodbi. Dodao je i kako je znakovito da je u Hrvatskoj u godinu i pol zaključeno negdje oko 1100 predstečajnih nagodbi, a u Sloveniji u godinu dana samo 13.

Podsjećamo na članak koji smo objavili prije nekoliko mjeseci u kojemu smo objasnili kako se krade u predstečajnim nagodbama.

Predstečajne nagodbe - legalna pljačka proračuna i malih poduzetnika

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Zakonu o predstečajnoj nagodbi bolje bi pristajao naziv Zakon o legalnoj pljački državnog proračuna i malih poduzetnika! "Zakon" kojemu je i ime kontradiktorno njegovom sadržaju omogućuje do sada neviđenu pljačku državnog proračuna malih poduzetnika. Pljačka je teška 48,5 milijardi kuna koliko zapravo vrijede postupci nagodbe odnosno nepodmirena potraživanja.

Zakonodavac u ovom slučaju Ministarstvo financija i njegov ministar Slavko Linić osigurali su postupak predstečajne nagodbe tako da ni ona tijela koja provode postupak pa ni dužnik koji traži predstečajnu nagodbu ne odgovaraju za svoje postupke! Naime, u predstečajnom postupku odluke se donose na tri razine i to Ministarstvo financija, Trgovački i Upravni sudovi, a da ni jedna od tih institucija zapravo ne odrađuje funkciju koju bi trebala. Onako kako to propisuje zakon, ali i Ustav.

Linićev predstečajni apsolutizam

Za početak tu je uloga Ministarstva financija, odnosno Linićevo ministarstvo ima diskrecijsko pravo nekome u ime države oprostiti 70 posto duga, a nekome jednostavno okrenuti leđa. Lukavo osmišljene odredbe zakona omogućile su apsolutizam ministra financija u upravljanju 48,5 milijardi kuna, što je gotovo pet hrvatskih proračunskih deficita. Ne postoje kriteriji po kojima se određuje kako će Ministarstvo financija postupiti u kojem slučaju. Nekada je ključni kriterij broj zaposlenih, nekada budući potencijal tvrtke, a neka rješenja i postupci kao kod predstečajne nagodbe Taxi Cammea ili dubrovačke tvrtke Viam navode nas na zaključak da je ipak ključno - prijateljstvo. I političke veze. A to nema veze ni s ekonomijom, još manje sa pravosuđem.

Trgovački sudovi kao javnobilježnički uredi

Druga karika u Predstečajnom lancu pljački su Trgovački sudovi. U tim postupcima uloga Trgovačkih sudova pala je na javnobilježničke dužnosti. Ovi sudovi jednostavno evidentiraju ono što se događa, ono što ste prijavljuje i dogovara, no zakonom im je "zabranjeno" otkrivati zloupotrebe u tim postupcima!?

Konkretan primjer za to je predstečajna nagodba Dalekovoda koju je pokušao srušiti sudac Trgovačkog suda Mislav Kolakušić. Njegovu presudu srušio je Visoki trgovački sud s obrazloženjem da "prvostupanjski sud nije ovlašten ocjenjivati jeli u postupku utvrđivanja tražbina došlo do nezakonitosti".

Štoviše, Visoki trgovački sud na temelju Linićeva zakona o Predstečajnim nagodbama napisao je i ovo: Sud ne može drugačije odlučiti o priznavanju tražbina jer mu takva ovlast nije dana odredbama Zakona o predstečajnom postupku!

Upravni bi trebao kontrolirati, ali on samo potvrđuje!

Na kraju dolazimo i do Upravnih sudova. Naime, njima je dano u nadležnost da odlučuju o utvrđenim potraživanjima koji su temelj za glasanje o otpisu dugova i to tek nakon što Trgovački pravomoćno odobre nagodbe!?

Sustav Predstečajnih nagodbi gledajući ga od Ministarstva financija, Trgovačkog pa do Upravnog suda čini se naizgled kao savršeni sustav prevare No zakonodavci su zaboravili na jednu sitnicu. "Sitnica" je da je većina dokumentacije - dokaza o nezakonitostima, objavljena i dostupna na web stranicama FINE te će se moći procesuirati i za nekoliko godina.

U tom slučaju ministar financija Slavko Linić uvijek može reći da su Trgovački sudovi odobrili nagodbe, a sudovi mogu reći da nisu bili ovlašteni utvrđivati nezakonitosti u postupku dok dužnik može reći da rješenje o utvrđenim dugovanjima donosi FINA i tako u krug. Pljačka se dogodila i događa se, a da nitko nije odgovoran.

No, kako se zapravo izvodi pljačka s apsolutističkim pravom Ministarstva financija i pravosudno kastriranim sudovima? Odnosno kako nestaje novac iz naših džepova, a vlasnici koji su i upropastili tvrtke ostaju na njihovom čelu s relativno čistom bilancom?

Slučaj prvi: Varteks

Prva situacija je ona u kojoj su građani RH najveći vjerovnici i to temeljem dugovanja poreznih dužnika državnom proračunu, a dužnik nije utvrdio nepostojeća potraživanja temeljem jamstva ili fiktivnih pozajmica. Ministarstvo financija i ministar su sami sebi propisali nepropisivanje uvjeta za otpust i visinu otpusta duga te time jasno dali do znanja poduzetnicima dužnicima da se moraju izravno dogovarati. Tako dolazi do situacija u kojima se ne prihvaćaju planovi restrukturiranja u kojima uopće nije predviđen otpis poreznog duga ili je minimalan, a Ministarstvo financija objeručke prihvaća planove u kojima se protuzakonito otpisuje i do 90 posto poreznog duga (70 posto glavnice i sve kamate). Najbolji primjer za to je Varteks.

Slučaj drugi: TOZ Penkala i nepostojeće tražbine

Situacija u kojoj su građani RH najveći vjerovnici temeljem dugovanja poreznih dužnika državnom proračunu, a dužnik je utvrdio nepostojeća potraživanja temeljem jamstva ili fiktivnih pozajmica i stekao 66 posto potrebnih glasova. Dužnik "tajkun na hrvatski način" je dovoljno moćan da da je siguran da nitko neće pokretati kazneni ili bilo koji drugi postupak te sam sebi putem nepostojećih tražbina otpisuje dugove prema državi, bankama i malim poduzetnicima i obrtnicima. U tim situacijama Ministarstvo uvijek glasa protiv plana i tako skida odgovornost sa sebe. Takav primjer mogli smo vidjeti kod predstečajne nagodbe TOZ Penkala.

Slučaj treći: Europapress Holding i dokapitalizacija

Treći slučaj je postupak stjecanja vlasništva. Naime, postupak predstečajnih nagodbi često se koristi za protuustavno i nezakonito preuzimanje (stjecanje vlasništva) trgovačkih društava za znatno nižu cijenu od njihove trenutne vrijednosti. Taj postupak se provodi putem takozvanog smanjena temeljnog kapitala i dokapitalizacije u kojoj mogu sudjelovati samo odabrana trgovačka društva, ponekad pod krinkom Fondova gospodarske suradnje i to u dioničkim društvima u kojima nema većinskog vlasništva "općeprihvaćenog tajkuna" ili kada se uvaženi gospodarstvenik želi preko svoje tvrtke kćeri riješiti ostalih suvlasnika "malih dioničara". Nakon smanjenja temeljnog kapitala na mizeran iznos, odabrani poduzetnik ili Fond vrši tzv. dokapitalizaciju s iznosom od 100 milijuna kuna po cijeni od 10 kuna iako je trenutno tržišna vrijednost udjela bez obzira na postupak predstečajne nagodbe 40 ili 60 kuna čime stječe 90 posto vlasništva iako bi, da je postupak dokapitalizacije proveden po tržišnim uvjetima, isti morao platiti 600 milijuna kuna. Ne treba niti spomenuti da radnici ili drugi poduzetnici ni na koji način ne mogu sudjelovati u toj "dokapitalizaciji" - poklanjanju vrlo vrijednih tvrtki i njihovih već ugovorenih poslova s državom ili županijom. Takav scenarij za sada se priprema tvrtki Europapress Holding prema kojem će 90 posto vlasništva pripasti Hypo banci, a koja će svoje udjele prodati nekom od "uglednih" gospodarstvenika. U treći slučaj spadaju i Dalekovod te Nexe grupa.

Slučaj četvrti: Taxi Cammeo i poslovna prilika

Četvrti slučaj vezan je za sve češće situacije u kojoj tvrtke stvaraju fiktivne uvjete za predstečajnu nagodbu iako su u vrlo dobrom poslovnom položaju, ali su da se ne osjećaju glupo, pomislili zašto ne bi i mi otpisali barem 40 posto dugova svojim vjerovnicima. Takav slučaj imali smo kod predstečajne nagodbe Taxi Cammea. Naime, vlasnik te tvrtke sam je izjavio kako njegova tvrtka nije bila u bezizglednoj situaciji nego da je tek htio iskoristiti situaciju za financijsku konsolidaciju. Oprošteno mu je milijun eura.

Peti slučaj: Žele vrijeme i novac, ali ne i nagodbu

Peti slučaj je najčešći, ali najmanje društveno opasan način zloupotrebe (otprilike 5 tisuća, odnosno 85 posto svih predmeta) izveden je na način da su dužnici podnijeli prijedloge za otvaranje postupka predstečajnih nagodbi bez namjere da se iste i provedu. Namjera im je bila da Fina po službenoj dužnosti pokrene predstečajni postupak nad dužnikom, čime su oni oslobođeni plaćanja troškova u višemilijunskim iznosima koji padaju na teret državnog proračuna i ostalih vjerovnika, u čemu su itekako uspjeli.