Foto: Nikša Stipaničev/Cropix

OD POČETKA godine u Hrvatskoj se dogodilo nekoliko urušavanja tla. Jedan nažalost sa smrtnom posljedicom. Stručnjaci tvrde da su za to krive velike količine padalina, no prste je u cijeloj priči imao i ljudski faktor.

Primorski Dolac, Selnica u Međimurju, Bokanjac u Zadru, Lovran - mjesta su uz koja se zadnjih dana vežu priče o urušavanju tla. Nažalost, ono u Međimurju završilo je tragično, a sreća u nesreći je da se isto nije dogodilo i na drugim lokacijama. Najveća, dosad neviđena rupa na ovim područjima, otvorila se u okolici Drniša, gdje urušavanje, kaže nam mještanin Josip Matić, nije stalo.

Za sve je kriva rekordna količina padalina!

"Otvorila se još jedna rupa u zaseoku Donji Marini, koja je udaljena 500-njak metara od one prve rupe. To znači da ti rasjedi ipak napreduju. Mi koji tamo živimo ne znamo kuda ti kanali vode. Te rupe se u svakom trenutku mogu otvoriti u blizini kuća", upozorava Matić.

Nešto slično, dogodilo se prije tri godine usred polja. Do tada o rupama u tlu, ističe Matić, nisu ni razmišljali. Urušavanja tla normalna su pojava za Hrvatsku, no ovako učestala iznenadila su i geologa Davora Polaka. Za sve je, tvrdi, 'kriva' rekordna količina padalina koja je zadnjih mjeseci natapala tlo. Zato je apelirao na lokalne vlasti da poboljšaju prostorne planove u kojima će naznačiti nestabilna područja.

"Nije dovoljno to samo promatrati, već bih apelirao da se lokalne zajednice i uredi za prostorno planiranje aktiviraju po pitanju izrade karata geoloških hazarda, jer će nam one ukazati na područja koja mogu biti ugrožena takvim procesima", dodaje Polak.

Tamo gdje se krš ne vidi, također ga ima ispod zemlje!

Neke županije poput Zagreba već su pri kraju s izradom karte potencijalnih klizišta na području grada.

Profesor geologije Tihomir Marjanac upozorava da moramo biti svjesni zemlje po kojoj hodamo.

"Hrvatska je država koja ima skoro dvije trećine teritorija na kršu. Tamo gdje se krš ne vidi, on je također negdje plitko ispod zemlje", ističe Marjanac.

Gdje nije djelovala priroda, utjecali su ljudi. Međimurje je primjer.

"U Međimurju su 30-ih godina prošlog stoljeća eksploatirali naftu, i to ne klasičnim bušilicama, već iz bunara, koji su kopani strojno i koji su imali veliki promjer. Kada je završena eksploatacija, ti bunari su jednostavno zaboravljeni", istaknuo je Marjanac.

Na sreću, Hrvatska je daleko od drastičnih slučajeva poput onih u Americi, gdje se znalo događati da propadaju ceste i naseljena područja, tvrdi Marjanac.

Zanimalo nas je je li tako nešto moguće i na autocesti A1 koja je također građena na kršu.

"Rađeni su detaljni istražni radovi i to toliko detaljno da je svaka dva do tri metra netko prošao, provjerio i dobro razmislio postoji li tu neki geomehanički rizik. Što se naših autocesta tiče, barem u ovom aspektu urušavanja, mislim da toga nadaleko nema", pojašnjava Marjanac.