Komentar: Njemačke reforme koje uvodi Hrvatska vode u još veće siromaštvo
Foto: Hina
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
14. OŽUJKA 2003. godine tadašnja koalicija njemačkih socijaldemokrata (SPD) i Zelenih predstavila je Agendu 2010 čiji je dugoročni cilj bila "promocija ekonomskog rasta" i posljedično "smanjenje nezaposlenosti".
Kancelar Gerhard Schröder je tada stao pred naciju i najavio bolnu reformu ekonomije, sustava socijalne skrbi i redefiniranje Njemačke pozicije na globalnom tržištu. Pet godina nakon završetka reformi u Njemačkoj, taj se plan, punom parom i u vrlo sirovom obliku provodi kod nas, s tom razlikom da nitko nije stao pred naciju i rekao što i zašto usvajamo. Kod nas se Agenda uvodi i provodi na mala vrata, bez ikakve javne rasprave.
Najveći rez u sustava socijalne skrbi od Drugog svjetskog rata
Za provedbu društveno nepopularnih reformi koje su dijelom preslikane iz ostavštine Margaret Thatcher u Njemačkoj je bio zadužen ministra financija Hand Eichel. Država je u sljedećih sedam godina smanjila poreze na dobit, radikalno srezala troškove medicinske skrbi, drastično zasjekla u mirovine i naknade za nezaposlene. U pozadini, sve je bilo u skladu s širim porivom prema liberalizaciji tržišta poznatim kao "Lisabonska strategija" koju je u razgovoru s Hinom primjereno definirao sociolog i politolog s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu Marko Grdešić, rekavši da je "prevlast neoliberalnih ideja svuda oslabila radnike i sindikate, a osnažila vlasnike i menadžere."
Reforme tržišta rada, poznate kao plan Hartz, započele su u 2003. godini, a završile 1. siječnja 2005. s Hartzom IV. Sustav socijalne skrbi, naknada za nezaposlene i tržište rada kakve su Nijemci poznavali prije izvršenja plana, prestali su postojati. Danas postoji konsenzus unutar i izvan Njemačke da Agenda 2010, a posebno plan Hartz, predstavljaju najveći rez u njemačkom sustavu socijalne skrbi nakon Drugog svjetskog rata. Vjerujem da će, nakon određenog povijesnog odmaka, isto vrijediti i za Hrvatsku gdje su, baš kao i u Njemačkoj, za tranziciju prema "radu bez radnog odnosa" i drugim tekovinama konzervativnog neoliberalnog kapitalizma odgovorni socijaldemokrati.
Reforme su u njemačkoj provedene uz podršku konzervativnih i liberalnih parlamentarnih stranaka kakve su CDU, SDU ili FDP, dok je Schröder "preživio" previranja unutar svoje, socijaldemokratske stranke. U raspravu su se čak uključili i poglavari protestantske i katoličke crkve u "krajnje neobičnim istupima" podrške. "Stare metode više ne rade," rekao je evanđelist Manfred Koch, dok je katolički kardinal Karl Lehman reforme nazvao "apsolutno neophodnim".
Za uspješnost provedbe Agende 2010 ipak je najzaslužnija grupe Bertelsmann.
Kako podijeliti i oslabiti sindikate
U prvim godinama reforme, najveći otpor je pružao Savez njemačkih sindikata (DGB), pobuna je bila žestoka a potrajala je do srpnja 2004. godine kad je Schröder poveo razgovor sa sindikalnim čelnicima koji je rezultirao podjelom stajališta. Sindikati su se suočili s raskošnim odljevom članova, dio ljudi je otišao pod dojmom da su čelnici "kapitulirali i izdali temeljna načela", dio uz ocjenu da je stav sindikata u pregovorima suviše rigidan i da su potrebne dodatni ustupci. Taktika divide et impera, svesrdno potpomognuta grupom Bertelsmann, pokazala je svoju poslovičnu uspješnost.
Iako njemački zakoni brane politički motiviran štrajk, sindikati su kroz godine indirektno organizirali niz prosvjeda, od kojih je među najpoznatijima onaj od 3. travnja 2004. godine kad je na prosvjedima u Kölnu, Stuttgartu i Berlinu sudjelovalo oko pola milijuna ljudi. "Prosvjedi ponedjeljkom" u Njemačkoj su se zadržali do danas.
Pad nezaposlenosti i prve nuspojave
Prvi rezultat reformi je bio brz i neumoljiv rast nezaposlenosti. U veljači 2005. godine bez posla je bilo 5.2 milijuna Nijemaca pa je Schröder njemačke tvrtke nazvao "lijenima" jer ne zapošljavaju iako su im radnici dostupni za trećinu prijašnjih troškova. S početkom 2005. trend se preokrenuo, do svibnja 2007. broj nezaposlenih je pao na 3.8 milijuna ljudi, a taj se trend nastavio do danas. Uspjeh je bio toliko upečatljiv da se rasprava o Hartzu povela i u Sjedinjenim Državama, gdje su republikanci citirali Agendu 2010 tražeći ukidanje i/ili smanjivanje dugoročnih naknada za nezaposlene.
Cijena uspjeha se počela propitkivati već iduće godine, nakon što je zaklada Friedrich Ebert krajem 2006. objavila istraživanje prema kojem 4 posto ljudi na zapadu i 20 posto ljudi na istoku Njemačke živi u prekarnim socio-ekonomskim uvjetima. Iako je istraživanje potaknulo široku javnu raspravu o "ljudima koji rade ali ne zarađuju za život" u kojoj su brojni političari, uključujući socijaldemokrate za novonastalu situaciju krivili upravo Schrödera i njegov Hartz IV, reforme su nastavljene, a politika je ostala neizmijenjena. "Od 2000. godine u Njemačkoj su nejednakost u primanjima i siromaštvo rasli brže nego u bilo kojoj OECD naciji. U razdoblju od pet godina (2000.-2005.) zabilježeno je povećanje peterostruko veće nego u prijašnjih 15 godina zbirno (1985.-2000.)," piše u izvješću OECD iz 2008. godine (.pdf). Usprkos povijesno niskoj nezaposlenost, Njemačka je po rastu nejednakosti u primanjima i siromaštvu do danas ostala pri samom vrhu EU.
Zaposleni i siromašni
Razmjere ekonomske nejednakosti koja je direktna posljedica Hartz reformi koje su srušile cijenu rada ponajbolje ilustrira stopa siromaštva. Broj Nijemaca koji žive ispod granice se s 11 posto u 2001. popeo na 12.3 posto u 2004., da bi u 2007. iznosio 14 posto. Prema izvješću iz veljače ove godine, broj siromašnih ljudi u Njemačkoj je 2013. godine bio najviši od ujedinjena i iznosio 15.5 posto, što su ujedno i posljednji službeno dostupni podaci.
Konačno, ekonomisti poput Nicholasa Craftsa, Jörga Bibowa, Steffena Lehndorfa, Brigitte Young, Willi Semmler i drugih, tvrde da je depresija plaća u Njemačkoj, ojačana Agendom 2010, jedan od razloga za europsku dužničku krizu.
Naša verzija Hartza: "Rad bez radnog odnosa"
Hrvatska je, poput dobrog dijela zemalja na periferiji EU, usvojila temeljne smjernice Agende 2010 i Hartza bez ikakve javne rasprave, iako su našoj Vladi lako dostupne sve navedene informacije. Štoviše, Hrvatska je ignorirajući činjenice o Hartzu, usvojila strategiju čija je uspješnost upitna u naciji koja ima daleko najveću korist od konkuriranja radnicima na dalekom istoku. Drugim riječima, mi smo usvojili, ili radije, loše prepisali mjere, koje su radikalno srušile cijene na tržištu rada i koje prema javno i lako dostupnim podacima vode prema masivnom siromaštvu, iako za razliku od Njemačke nemamo zdravu, izvozu orijentiranu industriju i ekonomiju. Hrvatska je u 23. mjesecu deflacije i taj trend aktivno podupire smjernicama koje se već duže od desetljeća propitkuju unutar i izvan Njemačke.
Prema podacima i referencama (.pdf) prikupljenima u razgovoru s Nijemcima na društvenoj mreži reddit, Njemačka je u 2003. godini imala 24 milijuna ljudi zaposlenih na neodređeno i 11.1 milijuna na određeno. Taj je omjer u 2009. iznosio 22.9 milijuna na neodređeno i 13.5 milijuna na određeno, da bi u 2014. na neodređeno radilo 23.5 milijuna ljudi, a na određeno 14.8 milijuna ljudi. Njemačka je dakle, napravila "čudo" na tržištu rada primoravši sve veći broj ljudi na radni odnos koji se prema hrvatskim zakonima koje Vlada ne poštuje "sklapa u iznimnim slučajevima".
Njemačka je u posljednjim godinama izmijenila i metodologiju statističkih podataka o zaposlenosti, pa se nezaposleni stariji od 58 godina jednostavno ne vode kao nezaposleni, ljudi koji posao traže putem privatnih agencija za zapošljavanje također nisu ubrojeni, baš kao i specifična zanimanja koje podrazumijevaju "vježbeništvo" i druge oblike rada bez zasnivanja radnog odnosa.
Agenda 2020
Dok mi naslijepo provodimo upitne i na Hrvatsku teško primjenjive eksperimente s "mini poslovima" i plaćama do 400 eura, u EU postoji rastući konsenzus da je desetljeće neoliberalnog orgijanja izazvalo više štete nego koristi, pa tako europska Agenda 2020 kao jedan od prioriteta navodi iskupljivanje ljudi od prekarnih poslova i u suštini predstavlja radikalan, iako ne potpun zaokret od dosadašnjeg smjera na kojem inzistira Hrvatska.
"Europska 2020 strategija je vjerodostojan odgovor mnogim izazovima s kojima je EU suočen danas, pogotovo kad govorimo o globalizaciji i recesiji. Ipak, ona ostaje snažno inspirirana neoliberalnim modelom koji je vladao poslije 2000-ih, koji je oštetio okoliš planeta i klimu, osnažio nejednakost u primanjima i socijalnu isključivost i stvorio degeneraciju javnih službi. Europa, i buduće EU regionalne politike, trebaju odvažno prijeći Rubikon i ostaviti neoliberalizam iza sebe," rekla je 2010. godine Mercedes Bresso, predsjednica europskog Vijeća regija.
Hrvatska može nastaviti s Agendom 2010 ili se okrenuti budućnosti i pronaći partnere u EU dovoljno odvažne da prijeđu Rubikon, osiguraju plaće i tržište rada u kojem građani ne služe ekonomiji, već ekonomija građanima.