„U današnjoj Republici Hrvatskoj, koja je jednom nogom u Evropskoj uniji, čak i pojedini verski predvodnici podstiču kršenje elementarnih ljudskih prava svojih sugrađana, pravoslavnih Srba, kao što su pravo na povratak i bezbedan život, ravnopravnost u zapošljavanju, pravo na vraćanje kuća, stanova i druge otete imovine, pravo na ime, jezik i pismo... U vezi sa ovim poslednjim, šta reći na javno istupanje jednog od najuglednih i najuticajnih ljudi u tamošnjem rimokatoličkom episkopatu kojim se pruža podrška nečuvenom zahtevu šovinističkih grupa da se zabrane srpski ćirilični natpisi u Vukovaru, gradu u kojem i danas živi mnogo Srba? Ko, za Boga miloga, može da pretenduje na monopol u stradanju i na neprikosnoveni status žrtve? Zaista, neverovatno! Naša braća rimokatolici u Srbiji imaju sva prava, kao i mi. Mi se za to zalažemo neodstupno.“

 

Premda to izrijekom nije spomenuo, očito je da se gospodin Patrijarh u drugome dijelu ovdje navedenih riječi osvrnuo na homiliju zagrebačkoga nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića, u euharistijskome slavlju u Vukovaru 29. travnja 2013., prigodom hodočašća svećenikâ Zagrebačke nadbiskupije u Vukovar. To potvrđuju i razni komentari na te njegove riječi, na koje nije uslijedilo nikakvo opovrgnuće.

U tome kratkom izvatku ima puno toga što zbunjuje i postavlja ozbiljna pitanja. Dok u prvome dijelu nije navedeno koji su to „pojedini verski predvodnici“ koji potiču kršenje temeljnih ljudskih prava, otvara se put stvaranju poopćenoga dojma. Budući da je riječ o uistinu teškim izrijecima, bilo bi odgovorno da se spomenu imena tih pojedinaca. 

 

U drugome se dijelu očito naznačuje pojedinac, kojega se proziva i nad čijim se riječima izražava zgražanje do mjere nevjerojatnosti. Tvrdi se da kardinal Bozanić „pruža podršku nečuvenom zahtevu šovinističkih grupa da se zabrane srpski ćirilični natpisi u Vukovaru“ i da se time „pretenduje na monopol u stradanju i na neprikosnoveni status žrtve“. U raspravu o tome kakva su prava rimokatolika u Srbiji ovdje ne ulazimo, nego otvoreno i iskreno pitamo što je zbilja rekao Kardinal?

 

Da bi se razbistrio pogled i da bismo se držali izrečenoga, korisno je ponovno navesti Kardinalove riječi: „Došli smo u Vukovar u trenutku kada hrvatsko društvo iznova preplavljuju pokušaji da se posebnost Vukovara zaniječe, da se ne cijeni ono što je najvrjednije u tkivu naroda, da se ne gradi na istini. Tako se nastoji stvoriti dojam da je ovo mjesto kao i svako drugo; da se ovdje nije dogodilo ništa što bi odstupalo od redovitosti; da se prema Vukovaru treba odnositi nekom beživotnom i hladnom redovitošću kao i prema drugim mjestima. Ali mi dobro znamo da za Hrvatsku ovdje postoje toliki nositelji nezaobilazne memorije koja odiše ljudskom i kršćanskom duhovnošću. U Vukovaru nisu na prvome mjestu oni koji su razarali, nego oni koji su čuvali i gradili. A svatko tko od ovdašnje neobičnosti i dara ljubavi stvara beznačajnu običnost taj i dalje pokušava razarati, unositi nemir, otvarati rane i širiti neosjetljivost koja vodi u sukobe.

 

I dok se čini neupitnim da je Vukovar jedan od najjasnijih simbola hrvatske slobode, nerazboritim se stavovima, udaljenima od stvarnoga života, pridonosi stvaranju osjećaja da nekima do toga nije stalo. Zar se nismo već dovoljno uvjerili upravo u Hrvatskoj da nepoštivanje ili dokidanje istinskih simbola ne vodi k dobru? […]

 

Sve što unosi laž, sve što šutnjom prekriva osjetljivost za čovjeka šteti ovomu Gradu i domovini Hrvatskoj. Zbog toga treba jasno reći da je pitanje jednoga pisma sažetak mnogih drugih pitanja na koja nisu dani odgovori. Ta goruća pitanja još uvijek odjekuju i traže odgovore. Stoga Vukovar zaslužuje posebnu osjetljivost koja treba biti izražena i posebnim okvirom pozitivnih propisa o uređenju pojedinih pitanja. Naime, politička mudrost odlikuje se osjetljivošću za stvarnost, ne utječe se nasilju prema osjećajima građana da bi provela svoj plan, poznaje iznimke i strpljiva je u iščekivanju da sazrije vrijeme. Ovdje je najprije potrebno učiti istinu, promicati čežnju za susretima i zajedništvom te širiti prostor suživota i pomirenja.“

 

Gdje se u tim riječima nalazi potpora nekomu šovinizmu ili zabrani natpisa na ćirilici u Vukovaru? Iz čega se to može iščitati težnja za 'monopolom na status žrtve' i što bi to uopće značilo u odnosu na jedan bestijalno razoreni hrvatski grad, na zlo koje je na tlu hrvatske države progovorilo najrazornijom snagom?

 

Moglo bi se zaključiti da gospodin Patrijarh nije slušao ni čitao ono što je Kardinal rekao u Vukovaru. Jer da jest, zar bi mogao zanijekati posebnost vukovarskih prilika i potrebu: da se bude osjetljivim u svim pitanjima; da se gradi na istini; da se ne unose nemir i sukobi; da se ne razara i otvaraju rane ljudi koji su neizrecivo patili i još uvijek pate; da se ne zanemari stvarnost života; da se ne šuti o onome što može donijeti dobro; da se osvijetli istina o ubijenim i nestalima u nedavnim ratnim sukobima? Ili možda smeta rečenica da je „najprije potrebno učiti istinu, promicati čežnju za susretima i zajedništvom te širiti prostor suživota i pomirenja“?

 

Žao nam je da gospodin Patrijarh nije veću pozornost posvetio stvarno izrečenomu, nego je Kardinalu pripisao nešto što se, niti iz izgovorene homilije niti iz njezina tekstualnoga oblika, ne može i ne smije iščitati a da se ne uđe u prostor neistine.

 

Svjesni smo da smo dio kulture koja se pokušava graditi na mišljenjima i interpretacijama, bez ponuđenoga činjeničnog temelja. To je naime plodno tlo za politizaciju i za interesnu sukobljenost. Ne pokušavajući ponuditi istinitu sliku stvarnosti odmah se nudi svrstavanje u okvire 'za' i 'protiv'.

Stoga i ovo naše priopćenje želi, navodeći činjenice, doprinjeti osvjetljavanju istine koja oslobađa i omogućuje iskreni dijalog.